Iza nas je još jedna u nizu protraćenih godina i tapkanja u mjestu. Bosna i Hercegovina je prekrižila još jednu kalendarsku godinu u kojoj nije ništa značajnije napravila. Velikoj većini je došlo do guše, dok oni koje nazivamo elitama lagodno broje svoje dane, mjesece i godine. Stoga je Ured za informiranje udruge ”Hrvatski studentski politološki forum” (HSPF) odlučio na početku nove godine kontaktirati trojicu vrsnih bh. profesora i intelektualca i s njima napraviti analizu postojećeg stanja u državi i društvu općenito. Za komentar i ocjenu stanja kontaktirali smo trojicu profesora koji svoja znanja nastoje prenijeti budućim generacijama politologa u Sarajevu, Banjaluci i Mostaru. To su prof. dr. Zarije Seizović (Fakultet političkih nauka u Sarajevu), doc. dr. Đorđe Vuković (Fakultet političkih nauka u Banjaluci) i naš profesor doc. dr. Mile Lasić (Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru).
doc. dr. Mile Lasić: Politički sustav BiH se raspao i zaudara kao crknuta lešina uslijed silnih nasilništva
Što je po Vama obilježilo prošlu godinu u Bosni i Hercegovini i kako biste ocijenili postojeće stanje u državi?
Godinu 2013. obilježio je definitivni slom nelegalno i nelegitimno, nasilno i nemoralno uspostavljene federalne „platformaške vlasti“, o čemu sada govore i oni koji su do jučer bili dijelom „Platforme“, ili su je zdušno podržavali. Osobno o tome nisam imao nikakve dileme, o čemu svjedoči i moja kolumna za portal Balkans.aljazeera.net „Shit of the Year 2011“. Ovaj i neke druge „shitove“ skrivili su u koprodukciji glavni domaći proizvođači krize, lažni bh. socijaldemokrati, a suflirala im je međunarodna zajednica (OHR i drugi akteri). U tome grmu leži i uzrok za pretvaranje političke scene u veliki kupleraj, odnosno legitimiranje politike kao prostitucije. Godina 2013. pokazala je, dakle, svu bijedu političke i kulturološke scene u BiH, te definitivno potvrdila jednu od mojih hipoteza da je kod nas na djelu demokratura i javašluk konsocijacija, koja je dovela i do totalnog zastoja na bh. europskom i euroatlantskom putu. Politički sustav se raspao i zaudara kao crknuta lešina uslijed silnih nasilništva kojima je bio izložen, ne zna se tko je parlamentarna većina a tko manjina, tko pozicija a tko opozicija. U ovomu političkomu kupleraju nema nevinih, brojni su proizvodili ovu krizu, pa ipak nitko koliko pogrebnik bh. socijaldemokracije Zlatko Lagumdžija. Njemu su uspješno suflirali mnogi koji se sada distanciraju od njega, uključivo i takvu političku nedonoščad kakvi su dvojica predsjednika – Živko Budimir i Željko Komšić, koji su osnovali nove stranke i htjeli bi se predstaviti političkom alternativom, ma koliko bili tek Lagumdžijin „strateški projekti“. Uz sve zlo što je Lagumdžija učinio u dogovoru sa SDA i drugim „platformašima“, najgore je što su u politiku uvedeni i na neki način „legalizirani“ takvi besprizorni marginalci s hrvatske strane kakvi su HSP-ova neoustašija i „Kradom za boljitak“ (E, Kazaz). Politički sustav se – uslijed silnog nasilništva kojim se rušila i ustavnost i zakonitost, i moral i dobri običaji – morao urušiti, što je možda i dobro, ako bi to bila i šansa za alternativom, za izgradnjom konsenzualne političke kulture. Ali, sumnjam u ovaj rasplet, silnici ne mogu lako doći tobe, prije će posegnuti za topuzom….
Ima li rješenja za okončanje pregovora o provedbi odluke “Sejdić-Finci”?
Rješenja ima, ali volje nema. Dakako, treba ukinuti „politički aparthejd“ za sve ljude koji se ne mogu, ili se ne žele izjasniti pripadnicima konstitutivnih naroda. Kad bi se to htjelo, moglo bi se i u ustavima entiteta, Ustavu BiH i u Izbornom zakonu jednostavno de-diskriminirati građane glede mogućnosti kandidiranja na cijelom području BiH, dakle osigurati im uživanje i aktivnog i pasivnog izbornog prava bez obzira koja ih je majka rodila, ili gdje su nastanjeni. Riječ je, dakle, o nužnosti ukidanja diskriminacija po etničkoj i teritorijalnoj osnovi za sve građane, ali i o nužnosti mehanizama zaštite skupnih prava pripadnika konstitutivnih naroda. Nerazumno je zahtijevati da se i tzv. novi identiteti i nacionalne manjine izjednačavaju s konstitutivnim narodima putem zastupljenosti u Predsjedništvu BiH, ili putem zasebnih klubova u domovima naroda entitetskih razina ili na razini države. Nemamo, dakle, nikakve potrebe niti za dva zastupnička doma, ali niti za ukidanjem domova naroda. Svim ovim želim reći kako je licemjerno ovoliko i ovakvo bavljenje „slučajem Sejdić-Finci“ u zemlji u kojoj se ne poštuju ni radnička ni rodna prava, ni prava nacionalnih manjina, ni prava tzv. novih identiteta, pa ni konstitutivnih naroda čim se nađu u ulozi „konstitutivnih manjina“. Inače, slažem se s onima koji su već upozorili kako je bilo kontraproduktivno što je ovaj „vrući krumpir“ od Vijeća Europe preuzela Europska unija, što je implementaciju odluke Europskog suda za ljudska prava u „slučaju Sejdić i Finci“ učinila preduvjetom za podnošenje aplikacije za dobivanje statusa kandidata u odnosim BiH s EU. Istini za volju, i bez toga bismo bili u ćorsokaku u odnosima s EU, jer je drugi preostali uvjet iz Mape puta (one iz 2012.) predmet još žešćih prijepora. Ma koliko bila nužna izgradnja sustava koordinacije, kako bi BiH u odnosu s EU govorila „jednim glasom“, taj mehanizam se ne želi prihvatiti, jer podrazumijeva međusobno priznanje i poštivanje ustavnosti i zakonitosti u BiH. Kao da vele, što će nam EU ako ćemo završiti kao Sanader, Vidošević. I ovdje je mnogo krivaca, ali najkrivlji je opet SDP BiH, jer niječe položaj kantona u ustroju vlasti u Federaciji BiH.
Postoji li problem „hrvatskog pitanja“ u BiH?
Ono je itekako otvoreno, a za zeru otvorenije i od drugih nacionalnih pitanja u BiH već zbog majušnog broja preostalih Hrvata u BiH i njihove teritorijalne disperziranosti. Unatoč tome, nitko nema prava birati Hrvatima političke predstavnike izuzev njih samih. Pogotovo ne SDP BiH koji je postao klasična bošnjačka stranka koja ima tek simboličnu političku podršku među Srbima i Hrvatima. Ružno je što gorku istinu o svojem srozanju na razinu bošnjačke, ili „sarajevocentrične“ privatno interesno ispovezane udruge prikrivaju tako što im uspijeva „nahvatati“ po kojega funkcionara-Hrvata u svoje federalne redove, dok se u RS-u bori na izgubljenim pozicijama usamljeni „preostali Mohikanac“ Slobodan Popović. Uostalom, ovo pripada već klasičnim mjestu u teorijama o „multikulturalnom građanstvu“ (Will Kymlicka): Maore na Novom Zelandu mogu predstavljati i „bijelci“, ali „bijelci“ nemaju pravo birati Maorima političke predstavnike. Bošnjaci bi stalno da nešto Hrvatima daju, ili ne daju, što Hrvatima i inače pripada kao bh. političkom, odnosno konstitutivnom narodu. Nažalost, dominanti bošnjački akademski i politički narativi su beskrajno „SANU-izirani“ , inficirani sindromom „jednosti“, tj. opterećeni unitarističkim iluzijama i o BiH i o sebi kao „temeljnom narodu“. Mnogi među bh. Hrvatima sumnjaju ili strepe kako Bošnjaci na ovaj način od Federacije prave svoj entitet, bolje rečeno državu, koja bi bila pandan RS-u, dok se Hrvati razumijevaju kao nevažan subjekt, maltene nezgodan „kamenčić u cipeli“. Ovo itekako daje hranu etnocentričnim i etno-teritorijalno uvjetovanim konceptima među Hrvatima, te priječi formiranje političkog građanstva (demosa) i kod Bošnjaka i kod Hrvata.
Što očekivati u (izbornoj) godini koja je pred nama?
Ništa dobro nije za očekivati, vjerojatno će biti još dugo sve isto, ili još gore, sve dok se sustav u potpunosti ne raspadne. A to se može dogoditi vrlo brzo, ukoliko MMF ili neki drugi zajmodavac odustane kreditirati bh. političko rasipništvo koje vodi direktno u „dužničko ropstvo“. Osobno se još nadam da bi se u Parlamentu Federacije BiH nekim čudom još i mogla održati tematska sjednica posvećena ustavnoj reformi, te da se krene u javnu raspravu o ustavnim promjenama. Poslije Budimirove avanture sa smjenom Ante Krajine (možda i jedinog pristojnog i stručnog HSP-ovca) i Škaljićeve ostavke na mjesto predsjednika Zastupničkog doma, šanse za ustavnu reformu su, dakako, mnogo manje. Ne bude li ustavne reforme u 2014. godini, bit će političkog rusvaja, jer bi se propustila posljednja prilika za uljuđene političke rasplete i u Federaciji i u cijeloj BiH. Nažalost, ne očekujem ništa dobro u ovoj godini, jer se našim političarima ne može vjerovati. Bili silnici etnokratskih i/ili lažno-građanskih opcija oni su otuđena kasta, koja ignorira bijedu u društvu, pa sinergijski djelujući u konačnici i odvode politički sustav u stanje kliničke smrti, a zemlju u stanje trajnog „zamrznutog konflikta“. Sve je stalo, samo plate političara i lažnih menadžera (upravnika poduzeća u društvenoj svojini) rastu. Oni se ne boje ni Boga ni ljudi. Radničke klase i nema, studenti su zbunjeni, umirovljenici gladni i očajni, pa i nema tzv. revolucionarnog subjekta na vidiku. Sve će biti isto, dakle, ili za zeru još gore i poslije izbora u 2014. godini…
Mogu li građani na izborima kazniti postojeće političke garniture i na površinu izbaciti neko novo ime ili stranku koje će biti u stanju pokrenuti državu naprijed?
S obzirom da je politički sustav BiH skrojen u Washingtonu i Daytonu u osnovi konsocijacijski sustav, on podrazumijeva ozbiljne i odgovorne političke stranke i lidere, spremne i sposobne za međusobno uvažavanje konstitutivnih naroda kao političkih naroda, te volju za „velikim koalicijama“ srodnih, pa čak i različitih etno-političkih opcija. Umjesto traženja konsenzualnih rješenja, međutim, i u Federaciji i u cijeloj BiH promatramo nastavak rata političkim i ekonomskim sredstvima, dakle borbu za kontrolu teritorija i uspostavu autoritarnih etno-klero država. Svega ima, samo ne i europeizacije domaćih politika, odnosno proeuropskih reformi. U BiH nedostaje, zapravo, samosvjesno građanstvo unutar sva tri bh. naroda, koje bi se zaputilo iz etničkog ka političkom razumijevanju svoje sudbine, te transnacionalnom i transentitetskom uvezivanju na interesnoj osnovi. Nužno je, dakle, ideološko-političko profiliranje ovim putom. Nažalost, prvo su dobri drugari Zloćko i Mićko upropastili ideju lijevoga političkoga bloka koji prelazi entiteske i nacionalne granice, a sada slična opasnost prijeti i KAS-ovom pokušaju pravljenja transnacionalnog i transentiteskog političkog bloka desnoga, konzervativnog centra. Ma koliko bile male šanse za uspjeh, za konstruiranje političkih koalicija na ovim osnovama, zbog kratkovidosti političkih vođa i njihova neiskrenoga međusobnoga odnosa, ne vidim da se BiH na drugi način može izvući iz političke kaljuže u kojoj je…
Vjerujete li da su mladi sposobni premostiti razlike (ako postoje) i postati budućnost BiH?
Sumnjam u to, jer su mladi u svim dijelovima BiH tijekom njihovih malenih života bili samo kunići za opit. Nije bilo njihovo da misle izvan zadatih narativa njihovih akademskih zajednica i političkih stranaka. Njihovo je da slušaju i slijede, što oni u pravilu i rade. Po mojem osjećanju za mjeru stvari, tek jedan manji dio mladih ljudi u BiH (i u okruženju) promišlja sebe i svoje identitete na kompleksniji način, u kontekstu ideja i prakse otvorenog društva, višestrukih identiteta i europskih integracijskih perspektiva. S takvim mladima, kakva je većina mladih, zajamčena je, zapravo, sjajna budućnost postojećim, besprizornim, antieuropejskim političkim kastama na vlasti. A dragim mladim ljudima kozmopolitske orijentacije prijeti ne samo opasnost da ostanu izvan sustava, ili na njegovoj margini, nego da svoj kruh budu zarađivali u muci i znoju svomu negdje u novim pečalberstvima, kao njihovi djedovi i očevi…
Razgovarao: Ivan Kraljević
wpDiscuz