Lagumdžiji treba Treći

Ako želi potpuno ostvariti svoje dječačke mokre snove, i  doista zaigrati igricu malog diktatora tamo gdje realno i može, na području bošnjačke federalne jedinice u BIH, Lagumdžija bi drugi put, prije nego osudi ideju hrvatske izborne jedinice ili samog Trećeg entiteta trebao dva put razmisliti prije nego izvali neku novu unitarnu doskočicu. Recentna previranja na bošnjačkoj političkoj sceni to i dokazuju…

_________piše: Nikola Zirdum l poskok.info

Naime, da je Treći entitet, da se razumijemo – onaj koji godinama već postoji, raste i jača  u svoj svojoj ljepoti i punini,  i pravno i politički formaliziran, Lagumdžiji danas ne bi trebali ni Tihić niti Radončić. On bi bio potpuni gospodar Prvog entiteta. Svi bošnjački ekonomski resursi bili bi pod kontrolom SDP-a a  u državnoj vladi sjedili bi svi ministri iz kvote SDP-a u ime  bošnjačke kvote a istovremeno bi mu se otvorio prostor da ideju socijaldemokracije, doduše s nešto izmjenjenom retorikom, širi i u ostala dva entiteta u BIH.

Dok god su BIH Hrvati pod političkom opresijom a Srbi pod kanonadom genocidne propagande od te priče, širenja socijaldemokracije u hrvatske i srpske satrapije nema ništa.

Umjesto da se odlijepio od klasičnog bošnjačkog nacionalšovinizma i zaigrao na jedinu realnu kartu opstanka BIH, na način da se Naseobinu transformira u Socijaldemokratsku Federativnu Republiku BIH Lagumdžija je išao niz dlaku čaršiji. A čaršija nikad nije dala državu niti državnika.

Nacionalno relaksirana BIH, ona federalizirana po svojoj logici i biti, onakva kakvu je vidi i ZAVNOBIH, i UN, i pozitivna europska socijaldemokratska praksa bila bi kudikamo zanimljiviji politički provizorij za nekog tko želi o socijaldemokraciji pričati ne samo u Maoči Gornjoj i Kalesiji , nego i u Čapljini, Posušju, Orašju, Kotor Varoši i Prijedoru.

Upravo ta vrlo jednostavna logika raskrinkava svu laž bošnjačke verzije socdemokracije. Da doista žele takvu vrstu ideologije građanima BIH, ne samo Bošnjacima, onda bi Zlatko, i zlatkisti bili prvi koji bi javno pokušali bošnjačkom političkom korpusu razbiti strah od Trećeg. Ali ne, upravo su oni bili ti koji su sve ove godine Bošnjake kovali u uberpatriote a kao mjeru patriotizma uveli klanjanje protiv Trećeg.

Umjesto dijaloga stvorili su okvir za mržnju. Umjesto reforme Naseobinu su doveli upravo antipodu BIH, mrskom Dodiku na pladanj na način da sada Banjaluka drži konce daljnjeg političkog puta BiH.

Zlatkisti bi dakle , ako ne žele doživjeti potpuno političko potonuće na idućim izborima, koje im je neumitna politička sudbina nakon ovog dvogodišnjeg političkog rašomona, čiji je smisao izgleda bio samo kreiranje krize, i držanje zemlje u banani, ozbiljno porazmisliti o suštinskoj promjeni političke paradigme, na onaj put o kojem kao posljednji istinski socdemokrat BIH prof. Lasić govori i piše već mjesecima.

Socdemokraciji, onoj istinskoj, konsocijacija, federalizacija zemlje, ne smije biti tabu tema. To nije protiv EU standarda, niti je protiv čovjeka. Ako će takvu BIH prihvatiti većina njenih građana, ako će se nakon toga nacionalne teme gurnuti u ambis, a na dnevni red će konačno doći teme po kojima socdemokrati bolje plivaju onda bi promjena bošnjačke paradigme Trećeg svakako morala biti ozbiljna tema na zlatkističkim sijelima. Kako u Bošnjačkom institutu tako i van njega.

Htjeli oni to ili ne, Europa je nakon 2 godine  Zlatkove države za Zlatka, konačno shvatila: Dopustili smo , da se usred našeg dvorišta, šačica političkih teletabisa igra srednjovjekovnim metodama majorizacije. Pogazili smo Hrvatima osnovno pravo koje smo dali svim europskim narodima, pravo na suverenost, teritorijalnu, institucionalnu i svaku drugu, pravo koje uživaju  svi europski narodi u svojim multietničkim zemljama. Dopustili smo Turskoj i Americi da preko leđa BiH, rješavaju svoje bliskoistočne račune. Mi Europljani, koji se predstavljamo kao netko tko je odlučio poredati stvari u svom dvorištu.

Bunt protiv treće izborne jedinice, koji je Lagumdžija javno iznio, na žalost samo dokazuje, da on nije kadar socijaldemokrate koji je se u stanju izdići iznad kaljuže vlastitog nacionalnog pokreta jer nekome tko se kune u SD ideologiju takva izborna jedinica ne bi smjela biti problem. Štoviše pozdravio bi ju kao preduvjet pluralizacije hrvatskog društva u BIH, samim time kao nešto što je u interesu i SDP-a BIH.

Taj bunt, pokazuje da će BIH još godinama stenjati pod teretom nekoliko sarajevskih taština, i da njenim građanima ne predstoji ništa drugo nego da šute. U svoja tri nijema, gluha, i zaraćena tabora.

Uostalom, način na koji se događa vraćanje legitimnih hrvatskih predstavnika u federalnu vlast, najbolji je dokaz u kakvoj satrapiji živimo. Taj povratak ne događa se kao posljedica bošnjačke političke renesanse, u kojoj su bošnjačke elite shvatile svu pogubnost onog što su prije dvije godine učinile.

Ne, sam taj čin, tek je posljedica činjenice da je u bošnjačkoj maloj bari naraslo previše krokodila i da se hrvatska prividna ravnopravnost na razini Federalne vlasti može ostvariti tek slučajno i privremeno, i tek samo kao posljedica sukoba nacionalnih oligarhija na bošnjačkoj političkoj sceni.

Upravo taj podatak je već trebao zgroziti europske predstavnike u BIH. Sva ona priča, o programsko ideološkoj platformi, kršenju Ustava u ime višeg cilja, reformama, novoj zapadnoj Njemačkoj na Balkanu, pala je ko kula od karata kada su se dva begovska klana zavadila oko resursa moći.

Hrvati su tu tek periferija. Narod koji će, ovisno o rasporedu snaga na bošnjačkom dunjaluku, ušićariti vlastitu institucionalnu ravnopravnost ili će biti potpuno izguran iz nje putem svojih Budimira, Jurišića i sličnih političkih kamikaza.

No budući da Europa u BIH šalje trećerazredni politički šljam, gospoje, i gospoda koja radi u EU uredima, naravno da taj podatak ne vide. Štoviše, Inzko Blaženi, mirotvorac blaženo glupe face, posve mirno spava.