Published On: Uto, pro 19th, 2017

Labrović o javnom izlaganju ‘Tuđmanove’ i ‘Stepinčeve kosti’: Glupanima treba sve više i više svetosti

Vizualni umjetnik Siniša Labrović zatvorio je u VN galeriji izložbu svoje instalacije pod nazivom “Sancta Ossa!”, čiji su središnji elementi dvije kosti – “podjezična kost Franje Tuđmana” i “medijalna klinasta kost blaženika Alojzija Stepinca”.

 

“Tuđmanova” i “Stepinčeva kost” bile su postavljene na dva “oltara”. U pitanju su dva televizora; na prvom televizijskom ekranu emitirao se prvi program Hrvatske televizije, dok je drugi televizijski ekran emitirao samo takozvani “snijeg”, kakav nastupa u prekidu programa. Taj “snijeg” predstavlja potencijal televizije.

– Snijeg je emitirao televizor na kojem se nalazi Stepinčeva kost. Tu je u pitanju metafizika; ništa nije određeno. To je potencijal koji se tek treba ostvariti. A ovaj televizijski ekran koji emitira povijest u direktnom prijenosu, to je za kost Franje Tuđmana, pojašnjava svoj koncept autor Siniša Labrović.

“Kosti Franje Tuđmana i blaženog Alojzija Stepinca” (FOTO: VN Galerija) 

Na pitanje zašto se odlučio baš za “Tuđmanovu” podjezičnu i “Stepinčvu” medijalnu klinastu kost, Labrović odgovara:

“Zato jer je ovaj prvi govornik i vođa, a drugi je pastir. To su, inače, dvije male kosti iz ljudskoga tijela, a tamo, na oltaru, vidiš dvije ogromne kosti, kako bi se svima dalo do znanja da se radi o divovima.”

Posjetitelji izložbe “oltarima” su pristupali hodajući između drvenih letvi, obloženih zlatnim papirom, aluminijskom folijom i zavojima. Ove letve namijenjene su usporavanju hoda posjetitelja, kako bi se dobio efekt hodočašća.

– Ako te posluži sreća, vidjet ćeš prosvjetljenje i donijeti relikvije svojoj zajednici, koja će kroz njih slaviti zajedništvo. To je, dakle, slavlje cijele zajednice koja slavi svete kosti. Slavlje jedinstva. Letvice u prostoru omotane su srebrom, koje simbolizira materijalno, zlatom kao simbolom duhovnih vrijednosti i zavojima koji simbolizira našu tjelesnost. Sve skupa je, istovremeno, opaki trash, jer naša svečana stvarnost je zapravo teški trash, kaže Labrović.

Iako je otvorena još početkom mjeseca, 5. prosinca, a zatvorena prije dva dana, o Labrovićevoj instalaciji javnost nije mogla puno pročitati. Reklo bi se da je instalacija prešućena zbog svoje provokativnosti i duševnih boli koje bi mogla izazvati kod ljudi koji doslovno shvaćaju i Bibliju i umjetnost, ali sam umjetnik ne misli da je kolektivno ignoriranje hrvatskih medija rezultat predumišljaja.

Siniša Labrović povodom zatvaranja izložbe (FOTO: screenshot facebook)

– Ne, ne, potpuno je normalno da se o izložbi nije pisalo. Večeras je, recimo, sjajna izložba u galeriji Prostor, koja će također biti pređšućena. Naše vijesti o likovnoj umjetnosti sastoje se uglavnom od izvještaja o prodanim slikama. Netko je nekom prodao sliku za deset milijuna nečega. To je tako, kaže Labrović.

Na konstataciju da je možda i dobro da se o njegovoj izložbi previše ne govori, jer izlaganje “Tuđmanovih” i “Stepinčevih” kostiju u suprotnom ne bi prošlo bez neugodnosti, Labrović kaže da nije bježao niti odgovornosti, niti od neugodnosti.

– Naprosto sam osmislio instalaciju za koju vjerujem da ima nekog temelja u našoj suvremenosti, da ima metaforički potencijal. Ne da mi se pravdati i to mi se pomalo gadi, ali kod nas ako nisi nacionalista i šovinista, ako dovodiš svetinje u pitanje, odmah si komunjara i jugoslavenčina. Jedan me pitao zašto nisam izložio Titovu nogu. A u stvari ljudi ne razumiju da su moji radovi i metafora komunističkog vremena, vremena Ante Pavelića, vremena Kralja Aleksandra… Mi već dugo ne izlazimo iz društva političke relikvijarnosti, neke starodrevnosti, nepromjenjivosti i nedodirljivosti. Politika je kod nas potpuno porazila društvo i ona diktira tu relikvioznost, koja nam želi zabraniti da govorimo i neprestano instalira nove nedodirljivosti. Takve političke okolnosti privlače sociopate, neumjereno ambiciozne i glupane, a kako glupani uglavnom proizvode gluposti, onda im treba sve više i više svetosti, u koju bi gluposti zaodjenuli, zaključuje Labrović.

Lupiga.Com