Je suis Charlie, tuga za žrtvama napada u Francuskoj, svi na Facebooku profilne slike bojaju u boje francuske zastave… Europa je tugovala, ili je bila samo licemjerna, jer ovih dana nema žaljenja za žrtvama u turskoj Ankari, već pet godina nema žaljenja za žrtvama u Siriji…
Čak i najznačajniji mediji prešućuju, ili na marginama svojih vijesti javljaju da u Turskoj bukti pravi rat.
Pod izlikom borbe protiv terorizma ili za Turke borbe neprihvatljive Radničke stranke Kurdistana nitko ne govori da je zapravo riječ o ratu protiv jednog cijelog naroda – Kurda, koji traže pravo na slobodu i samoopredjeljenje. I tu leži razlog što se Europa ne solidarizira sa žrtvama u Ankari.
Na jugoistoku Turske nalazi se grad Diyarbakıir u kojemu je donedavno živjelo približno 950 tisuća ljudi. Danas je to grad užasa u kojemu mrtvi leže po ulicama, a njihove ostatke razvlače psi. U gradskoj četvrti Suru ubijen je velik broj civila koji su prosvjedovali zbog vlasti i bojkotirali glavnu gradsku džamiju, jer je vlast tražila da se čitaju samo odobrene propovijedi. Rođaci poginulih organizirali su štrajk glađu, ali su od vlade uspjeli ishoditi samo da im se vrate dva tijela koja su bila u užasnom stanju, piše portal Globalcir.
– Tijela su bila necjelovita, naime, neke dijelove su pojeli psi lutalice. U njima je bilo na tisuće metaka. Sudeći prema svemu, vojnici su pucali u već beživotna tijela. Prepoznavanje se moglo izvršiti samo uz pomoć DNK testa – rekao je građanin Mustafa Čukur.
Jedan od predsjednika lokalnog predstavništva Demokratske partije naroda Emer Enem, podržava prokurdski stav. “Četrnaest tijela poginulih u Suru nije bilo vraćeno. Dugo su ležali na otvorenom, prvo za vrijeme opsade, zatim za vrijeme policijskog sata. Rođaci žrtava ne mogu održati pokop bez tijela. Ne dopuštaju im da pokopaju svoje bliske, onako kako propisuju tradicije islama. Vlada krši ljudska prava i neprijepornost vjerskih tradicija”, izjavio je Enem.
Kurdsko pitanje traje više od trideset godina. Procjenjuje se da u Turskoj živi 15 do 20 milijuna Kurda, približno 15 posto stanovništva. Nakon što je Ankara odlučila ne pružiti pomoć od strane ISIL-a napadnutom kurdskom gradu Kobane na sirijsko-turskoj granici, vjerska konzervativna većina turskih Kurda ogradila se od Erdogana i Stranke pravde i razvitka (AKP).
No, posebno je frustrirajuće za te Kurde bilo to što je Erdogan odustao od pregovora između vlade i Kurda i u rješavanju kurdskog pitanja vratio se vojnoj sili, piše portal Altermainstreaminfo.
Važan čimbenik povećanja nestabilnosti u Turskoj jest propusnost s obje strane 822 kilometara duge granice sa Sirijom. Islamistički militanti dolaze u Tursku iz susjedne države ne samo na liječenje i oporavak, na što često ukazuju Erdoganovi kritičari, nego i zbog provođenja terorističkih napada, potkopavajući tako unutarnju sigurnost zemlje.