Današnja rasprava o „najomiljenijoj hrvatskoj kraljici“ Jeleni Slavni, koju nam serviraju portali poput Index.hr-a, u najboljem je slučaju povijesna reinterpretacija protkana kriptopovijesnim mitovima i kolonijalnim narativima. Prava istina o Jeleni, njenoj ulozi i naslijeđu daleko je složenija i, usudimo se reći, manje romantična nego što bi to željeli naratori iz uredništava.
Jelena Slavna: Ugarska udavača ili hrvatska kraljica?
Jelena Slavna, supruga kralja Mihajla Krešimira II., često se spominje u povijesnim knjigama kao omiljena hrvatska kraljica. Međutim, ovakvo slavljenje ne dolazi bez konteksta. Jelena je u političkom smislu bila figura koja je igrala značajnu ulogu u vezivanju hrvatske krune s ugarskim dvorom. Vladala je kao regentica za svog sina Stjepana Držislava, no njen najveći “doprinos” bilo je upravo to ugarsko povezivanje koje će kasnije rezultirati sve čvršćim vezama između Hrvatske i Ugarske, a konačno i personalnom unijom 1102. godine. Dakle, Jelena Slavna nije bila samo hrvatska kraljica, već je na neki način bila i preteča procesa koji će hrvatsku krunu izručiti Ugarskoj.
Barbara Celjska: „Vještica” ili hrvatska osvetnica?
U povijesnim knjigama koje preferiraju narative ugarskih interesa, Barbara Celjska – poznata i kao “Crna kraljica” – prikazana je kao negativna figura, vještica i zla žena. No, Barbara je bila daleko više od toga. Kao supruga Žigmunda Luksemburškog, koji je bio i hrvatski kralj, Barbara je vladala u turbulentnim vremenima kada je Ugarska pokušavala ojačati svoju kontrolu nad Hrvatskom. Povijesni izvori, međutim, navode da je Barbara otrovala svog supruga u znak osvete za perfidno oduzimanje hrvatske krune. Dakle, ako je netko zaista stao u obranu hrvatskih interesa, bila je to Barbara Celjska, čiji su lik i djelo sustavno demonizirani kako bi se uklopili u narativ o Ugarskoj kao spasitelju Hrvatske.
Pacta Conventa: Izdajnički dokument ili povijesni kompromis?
Pacta Conventa iz 1102. godine, često hvaljena kao “osnova” za hrvatsku državnost unutar Habsburške Monarhije, bila je ništa drugo do izdaja zapadnih hrvatskih banovina koje su priznale ugarsku dominaciju. Ona je legitimirala ulazak Hrvatske u personalnu uniju s Ugarskom, ali po cijenu stvarne političke neovisnosti. Ova izdaja, s druge strane, nije mogla prodrijeti do istočnih banovina Hrvatske, poput onih pod kontrolom Kotromanića i Hrvatinića, koje su zajedno s Nemanjićima i Šubićima nastavile čuvati hrvatsku državnost na istoku. Zapad je odabrao mir po cijenu predaje suvereniteta, dok se istok nastavio boriti.
Humska zemlja i Crvena Hrvatska: Skrivena povijest
Dok se slavenska povijest Hrvata u Bosni i Hercegovini sustavno zanemaruje, povijesna veza između Humske zemlje, Crvene Hrvatske i srednjovjekovne Bosne jasno pokazuje da hrvatska povijest ne staje na granicama današnje Hrvatske. Hum i Crvena Hrvatska bili su integralni dijelovi srednjovjekovne hrvatske države, a kasnija integracija tih teritorija u srednjovjekovnu bosansku državu pod Kotromanićima dokaz je nastavka hrvatske državnosti unatoč ugarskim pretenzijama.
**Žalosno je…**
Na kraju, žalosno je što u današnjoj Hrvatskoj, pod utjecajem Mate Granića i sličnih, čak i portali koji se smatraju „slobodnima“, poput Index.hr-a, recikliraju 10 stoljeća stare laži i propagandu koja je služila samo za opravdavanje kolonijalnih interesa Ugarske i Austrije. Umjesto da slave prave borce za hrvatsku državnost, poput Barbare Celjske i vođa istočnih banovina, oni biraju veličati one koji su tu istu državnost izdali i predali u ruke stranim vladarima.
Povijest, kako se često kaže, pišu pobjednici – ali to ne znači da se mi moramo složiti s onim što su napisali. Vrijeme je da se suočimo s istinom, ma kako ona neugodna bila.