Kraj jahačica deva

Ne znam kome pada na pamet ići u Afriku, jahati deve. Šarmantni krezubi beduin naređuje nesretnoj životinji da klekne, zatim da sjedne, da bi se nakvarcana kenja uzverala na nesretno stvorenje kojem pri svakom sjedanju i ustajanju pucaju ligamenti. Devin organizam je predviđen za stajanje, kasanje i hodanje, tek povremeno sjedanje.
____________piše: Veselin Gatalo l pogled.ba 
Jadna deva mora po dvadeset-trideset puta tako zaleći i ustati, da bi mostarska kenja osjetila grbu zlosretnog stvorenja među tustim depiliranim nogama. Aferim, što bi rekli tamo gdje deve muku muče s onima koji su, od puste obijesti, jahanja deva željni iako ih nikad u životu nisu vidjeli. Džabe, hoće gica mostarska da se popne na devu i fertig.
Jadni muž kojem je do deva koliko i do udaranja čekićem po prstima, nalazi „jeftine“ aranžmane za Egipat, Tunis, Maroko i ostale vukoj… Pardon, empatija za jadne životinje i muževe me nekad ponese. Ustreptala kenja se priprema za putovanje tako što provjera memoriju mobitela, nekad kupuje onaj s većom rezolucijom… Ima jedna stara konjina iz Banje Luke, NGO uhljeb navučen na crni rižoto i škampe, kome su „prijatelji Amerikanci“ višekratno platili izlet u Ameriku. Stara konjina od kojih 145 kila se slikala na nekom konjčetu sa „stetson“ šeširom na tustoj glavurdi. Na slici se nije vidjelo kako jadnom konjčetu noge drhte, ali mislim da bi ga prosječan ljubitelj životinja, vidjevši tu tegobnu fotografiju na Facebooku, rado vidio mrtvog.
Da, u suštini se radi o Facebooku na koji treba okačiti tu famoznu sliku na kojoj kenjetina razvlači napumpana usta u jezivi osmijeh na grbači devinoj. Prozračni šeširić upotpunjuje sretnu sliku nakvarcane kenje na jadnoj životinji koja se muči da joj oči prsnu da zaradi svoj naviljak sijena i korito mutne pustinjske vode. Sve to da bi mučiteljica mogla piti krv ostalim mučenicama koje još nisu sjele na devu. One koje nisu sjele na devu vade dušu na pamuk svojim muževima jer one, za razliku od sretne kenje, nisu osjetile moćnu devinu grbu među depiliranim debeljušnim nogama. Naposljetku, nesretni muž plati taj put, pa vidi i što mu se ne gleda.
Gladna djeca trče za njim čim se odmakne iz hotela. Prosjaci ga salijeću čim iziđe na ulicu. Od hrane se razboli, dobije proljev i temperaturu. Kenji ne bude ništa, to je poseban tip organizma, živi isključivo na Facebooku pa joj bakterije ne mogu ništa. Kenja se oduševljava gledajući preko glava izgladnjele djece. Ima i jedan kenjac koji je otkinuo ćošak piramide i ponio ga kući, ali njega su „inozemni prijatelji“ iz NGO sektora vodili da vidi svijeta malo, da ne umre neuk.
Tradiciju jahačica deva, na sreću muževa, polako prekidaju čike s automatskim oružjem. Zovu sebe svakojako, voze toyote i ne vode deve da ih kenje jašu. Ubijaju, trguju robljem, ruše sve pred sobom… Ali, svako zlo za neko dobro. Sve je manje kenja koje bi otišle tamo gdje su oni, da zajahuju i muče jednogrbe ili višegrbe papkare.