KOSOVSKI ANALITIČAR AGON MALIQI: Neminovna je razmjena teritorija

Opcija razmjene teritorija između Srbije i Kosova je realna, smatra Agon Maliqi, analitičar balkanskih prilika. On je sin poznatog kosovskog novinara i publiciste Shkelzana Maliqija.

U intervjuu za “Dnevni avaz” on se bavi situacijom na Kosovu, odnosom Zapada prema Srbiji, ali i mogućim posljedicama po Bosnu i Hercegovinu ukoliko do razmjene teritorija uopće dođe.

Pat-pozicija

Kako smo došli do toga da je trgovina teritorijima Prištine i Beograda realnost?

– Srbija, ali i međunarodna zajednica su Kosovo dovele u pat-poziciju. Vlasti u Prištini primorane su ozbiljno razmišljati upravo o tom modelu.

Već sedam godina traju pregovori o statusu Kosova. Zbog krize EU te srpske dvostruke igre s Rusijom kojom ucjenjuje Zapad, pozicija Beograda je prilično jaka. Zbog krize unutar EU Bruxelles nema što dati Beogradu. I sada smo u situaciji da je Kosovo to koje mora dati nešto.

Morate znati da smo ne jednom bili u situaciji da se od nas zahtijeva teritorijalna autonomija za zajednicu srpskih općina. Preko nje bi 5 posto stanovništva Kosova, zarad Beograda, za taoce držalo ostalih 95 posto.

Pred Kosovarima je da odbiju opciju razmjene i čekaju da se svjetski poredak promijeni nabolje, što je prilično neizvjesno, ili da se razmotre mogućnosti razmjene teritorija. Tako bi se destabilizacija uradila sada i “na malo kontroliraniji način”, kako se vjeruje u službenim krugovima u Prištini.

Koliko je ta opcija provediva?

– Izgleda da ima najviše šanse da prođe. Na Kosovu on amortizira nacionalističku reakciju. U Srbiji se zna da je to Vučićeva najpreferiranija opcija i može dobiti suglasnost i Rusije. Ali to je istovremeno opcija koja bi mogla imati velike posljedice, posebno u regiji, pa i Ukrajini i drugim mjestima, jer bi oni koji žele etničko prekrajanje granica dobili krila.

Tko na Zapadu podržava ovakav dogovor Vučića i Tačija?

– Priča jeste sigurno “čedo” diskusija Vučića i Tačija. Špekuliralo se i da je Mogherini već ranije bila za takvo nešto. Ali, sve se promijenilo kada su SAD najavile da bi takav dogovor mogao biti prihvatljiv, ali pod uvjetom da “više sređuje nego otvara nove probleme i da ima u vidu regionalnu stabilnost”.

Na Forumu u Alpbahu se vidjelo da i Austrija otvoreno gura u tom pravcu. Trenutno je jedino Njemačka otvoreno protiv, ali ne zna se koliko dugo ona može izdržati na toj poziciji.

Stav Washingtona

Otkud zaokret kod SAD?

– Trumpova administracija je stalno pokazivala da joj nije stalo do zajedničkog stava s Europom o različitim pitanjima, pogotovo s Njemačkom.

Čini mi se kao najuvjerljivija interpretacija ona koju dobivam iz različitih izvora, da u Washingtonu postoji sigurnosni alarm za Balkan zbog rastućeg utjecaja Rusije.

Nije slučajno da je Wess Michell nedavno u Kongresu, u svjedočenju o mjerama koje SAD poduzimaju protiv Rusije, naveo i angažiranje SAD “to propel the dialogue” između Kosova i Srbije. Znači, oni to vide kao antirusku mjeru.

Analitičar James Hopper je imao nekoliko interesantnih izlaganja na Glasu Amerike i Radiju Slobodna Europa, gdje ovo vidi kao pokušaj ne samo rješavanja pitanja Kosova nego i uspostavljanja strateških odnosa sa Srbijom.

Rješavanje kosovskog pitanja oslabljuje potrebu Srbije za podrškom Rusije u međunarodnoj areni, pa tako može otvoriti i novo poglavlje u američko-srpskim odnosima i mogućnost većeg američkog i NATO utjecaja nad Srbijom. To bi, po njima, bilo dobro za cijelu regiju, pa i BiH.

Što u tom slučaju s BiH? Ona je kolateralna šteta ili niko o njoj na Zapadu nije ni mislio?

– Sada smo u “dobu realizma”. Kosovo, da bi spašavalo sebe, prinuđeno je razmotriti opciju kojom problem prebacuje negdje drugo. Kosovski čvor ima veći potencijal za destabilizaciju u narednim godinama zbog nekompletiranog legalnog statusa koji godinama stvara lokalne i regionalne tenzije. Ono drži budućnost i orijentaciju Srbije u neizvjesnosti.

Za Zapad kosovski čvor je bliže nekakvom rješenju zbog procesa koji je već počeo, tako da je fokus na Kosovu i na rješavanju grčko-makedonskog spora dobio prioritet.

Ne znam što se u BiH dešava. Koliko vidim, niko ni ne razmišlja o bilo kakvoj promjeni Dejtona.

BiH je u poziciji da trpi posljedice dogovora drugih, a ne da diktira tijek dešavanja u ovom prijelomnom periodu. Mislim da Zapad nije toliko naivan da ne bude oprezan kada su moguće posljedice po BiH u pitanju, ali i nacionalističke težnje u Srbiji prema BiH.

Skoro sve reakcije koje dolaze s pravom imaju kao glavnu brigu BiH, pa potom, mada u manjoj mjeri, Makedoniju. Stav svih je da se moraju imati u vidu regionalne dimenzije. I SAD kažu da neće prihvatiti “svakakav dogovor”. Tu oni najviše misle na garancije koje će dobiti za regionalne posljedice.

Stoga – ako bude dogovora – međunarodna zajednica će probati da ovo, koliko god je to moguće, izolira kao slučaj koji ne važi kao presedan za etničke podjele.

Rusija je daleko

Ipak, rastući rizik je više nego očigledan.

– Mislim da se ide na to da Kosovo u svakom slučaju ostane multietničko, jer većina Srba na Kosovu ionako živi južno od Ibra pa će ostati na Kosovu. Također, ni cijeli sjever Kosova neće pripasti Srbiji. Otići će samo onoliko koliko je dovoljno da Vučić može reći “evo, dobili smo nešto”.

Time bi se stvorio bilateralni mirovni dogovor između suverenih država, jer Srbija bi prvo trebala da priznaje Kosovo da bi dogovor bio validan u međunarodnom pravu. I kao takav ovaj dil ne može biti presedan za unilateralne akcije Republike Srpske.

Ona ni u kom smislu ne liči na Kosovo. Ni sada, ni u 2008. – jer njene granice nisu kao kosovske, granice entiteta SFRJ. RS nema pravo na odcjepljenje niti može biti specijalni slučaj zbog etničkog čišćenja i genocida koji je počinjen kada je ona nastajala.

To, naravno, ne može spriječiti Dodika da interpretira stvari kako hoće pa da ipak proba uraditi nešto. Ali za to će mu valjda biti potrebna podrška, čak i vojna. Ko će stati iza njega? Čisto sumnjam da bi Vučić uradio takvo nešto jer bi ga preskupo koštalo.

Rusija može stati iza Dodika, ali su njeni vojnici predaleko.

I mislim da Kremlju više odgovara ova trgovina zarad svojih interesa u Ukrajini.

Da li se time pacificira stanje u BiH i Makedoniji?

– Prije svega referendumom za ulazak u NATO, koji za sada izgleda da će proći najviše zahvaljujući albanskoj manjini koja je većinom za sporazum. Sada je važno da oni budu mobilizirani da izađu i glasaju.

Druga ključna stvar je nastavak otvorenosti koju je Zaev pokazao prema Albancima kao ravnopravnim i konstitutivnim narodom Makedonije. Sada se tek vidi koliko je bila važna, kao prvi korak sređivanja situacije na Balkanu, ta promjena vlade u Makedoniji prije dvije godina. Ona je smirila etničke tenzije i dala povijesnu šansu Makedoniji kao državi.

Da je kojim slučajem Gruevski ostao na vlasti, Makedonija bi možda bila najveći problem jer bi i albanski nacionalistički čimbenik, zaglavljen u državi bez EU i NATO budućnosti, gledao kako da to kapitalizira.

Za sada ne vidim kako i zašto bi Tirana ili Priština usmjeravali Albance iz Makedonije drugačije. Iz istih razloga ne vidim ni motiv za Srbiju da eskalira situaciju s Republikom Srpskom.

Moramo se sjetiti da su ratovi devedesetih imali i racionalu političke ekonomije. Tada u ekonomskoj krizi nije imalo mnogo da se izgubi, a mnogi su čak i profitirali od industrije rata.

Sad je dosta drugačije. Mnogi, a posebno obogaćene političke elite, imaju puno da izgube od destabilizacije.

Njemačka nema što ponuditi

– Njemačka samo nekim radikalnim mjerama, poput one da kaže Srbiji da bi ovakvim dogovorom bio blokiran njen europski put, može spriječiti razmjenu teritorija.

Ali ne mislim da će to uraditi jer je sama i, ako vidi da će biti nekakvog dogovora, onda će Berlin samo inzistirati da se daju garancije za regionalnu stabilnost.

Nijemci nemaju što dati da bi dobili dogovor koji se uklapa u njihove  principe.

SAD su, ipak, najjači čimbenik kod Albanaca.