Kosovo nije Srbija. To je, valjda, jasno svakome ko, kao dosljedan liberal, principijelno podržava prava naroda na samoopredjeljenje. Tu činjenicu i princip ne mogu promijeniti ni istorijski fakti da je u prošlosti omjer stanovništva bio drugačiji, kao ni to da se jedan od presudnih događaja srpske istorije, a za koji se vezao kompletan narodni, a kasnije nacionalni mythos, kroz koji su komunicirali Srbi od Like do Šumadije, vezan upravo za ovo tlo.
Vuk Bačanović l srpskacafe.com
Na njemu sada živi drugi narod, a taj narod nije srpski i štoviše, sve što je srpsko je, opravdano, doživljavao kao opresiju i okupaciju. U obije, štaviše, tri Jugoslavije, ako računamo SRJ, valjda nije bilo jadnijeg i potlačenijeg naroda od albanskog. Oni su uvijek bili drugi i svi mi Jugosloveni, kad završimo sa svojim razmiricama, smo im to davali do znanja. Albanci su pekari, košpicari, poslastičari i, ah da, neko ko čudno izgovara ono “lj”. Takvo stanje nije mogla popraviti ni druga Jugoslavija, ni sve proklamacije o bratstvu i jednstvu, čak u ona vremena kada su se najintenzivnije nastojale sprovesti u djelo.
Srpski narodni filozof iz 19. vijeka i autor “Primjera čojstva i junaštva”, Marko Miljanov i sam napola Arbanas je, u “Životu i običajima Arbanasa” zapisao da “mlogo Arbanasi traže poznanstvo i prijateljstvo s našijem ljuđima”. Štaviše, Arbanasi “često dolaze na naše skupštine samo zato da pregleda kojega će izabrat da se š njim pobratimi, ali okumi i postanu blizika, s više ljubavi no rođena braća. Natiječu se naši i njini, koji će boljega prijatelja ugrabit. Ali u to se više Arbanasi pitaju”.
Dakle, istorijski odnosi dva naroda teško da su se, samo, svodili na međusobna ubijanja i istrjebljivanja i tendenciju “Šiptara” da oduzmu ono što je “naše”. Dimitrije Tucović, humanista i ljevičar, a uz to oficir srpske vojske, koji je Bosnu i Hercegovinu smatrao čisto srpskim zemljama, je pisao da je srpska buržoazija u Balkanskim ratovima, osvajajući teritorije naseljene Albancima “prvi put sa lica srpskog naroda skinula veo jedne poštene nacije koja se bori za svoje oslobođenje”.
Iako je srpska vlada izvještaje o masovnim zločinima na Kosovu, zatim u Ljumi i Debru, nazivala “austrougarskom propagandom”, sam Tucović je zabilježio da je srpska štampa nakon albanske pobune protiv srpske okupacije tražila istrebljenje bez milosti, a vojska je izvršavala: “Arbanaska sela, iz kojih su muški blagovremeno izbegli, behu pretvorena u zgarišta. To behu u isto vreme varvarski krematorijumi u kojima je sagorelo stotinama živih žena i dece. I dokle su ustanici zarobljene srpske oficire i vojnike razoružavali i puštali, dotle srpska soldateska nije štedela ni njihovu decu, žene i bolesne”. Procjenjuje se da je u ovim varvarskim masakrima stradalo između 25 000 i 120 000 Albanaca. Razumljivo je da takvo istorijsko pamćenje i albanska trauma svime vezanim za Srbe Kosovo nije moglo učiniti Srbijom. Ovaj teror i etničko čišćenje, dakako, nisu bili jednostrani, budući da je albanski nacionalni program baziran na programu Prizrenske lige također težio stvaranju albanske države, koja je, umnogome, premašivala albanske etničke granice. Nasilno albaniziovanje slovenskog stanovništva u Osmanskom carstvu, a zatim u nezavisnoj albanskoj državi, kao i masakri albanskih balista u Drugom svjetskom ratu, samo su neke od brojnih surovosti prema Srbima, kojima, zahvaljujući austrijskoj politici, nije bilo omogućeno nacionalno ujedinjenje.
Ali, odnos Srba i Albanaca je proces koji je završen i svaka politika dizanja tenzija ne može ići u pravcu velikog sukoba, budući da za njega ni jedna ni druga strana nema ni snage ni interesa. Realno, Srbiji ne treba dva miliona Albanaca, a albanski političari na Kosovu su toga savršeno svjesni. Sitne korekcije granica su maksimum do kojeg se može ići, a tenzije i na jednoj i na drugoj strani će se preusmjeravati u izbone kampanje i nadmetanja ko je revnosniji i radikalniji u odbrani “nacionalnih” interesa dvije osiromašene države na rubu ničega.
S druge strane, nije začudno, koliko su srpski i albanski nacionalni mit slični i, koliko se, u suštini prepliće. On, unekoliko, odgovara masovnoj psihologiji rasutih krajišničkih naroda bez vlastite države, kojima su potrebni čvrsti psihološki temelji opstanka. Srbi su, tako, od Kosovske bitke kreirali natprirodni momentum u kojem postaju neka vrsta Jevreja, kojima će Bog jednoga dana vratiti izgubljenu domovinu. Albanci, iako imaju vlastiti Kosovski ciklus, a Miloša Obilića smatraju svojim epskih junakom kreiraju mit o svome ilirstvu, na drevnosti i utemeljenosti na Balkanu, koju su u davna vremena oduzeli Sloveni, odnosno Srbi i koja se vratila. Doduše, ta drevnost nije imala neke naročite veze sa teritorijom Kosova. Pa ipak, srpsko Kosovo je ostalo samo mythos, a albansko je i mythos i realnost koja se mora prihvatiti. Trošenje energije na završene sukobe je ne samo glupo bezobrazno, već i uzaludno. Pravo na samoopredjeljenje je neprikosnoveno, kako Albancima, tako i Srbima, ma gdje živjeli i imali snage i mogućnosti da to pravo sprovedu u djelo.
Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, dugogodišnji novinar i urednik. Protjeran od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja.
wpDiscuz