Konzulska vremena 2 ili Čikaška hronika

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, otišao Hercegovac u Ameriku, pa se nakon godinu dana vratio da obiđe rodni kraj. “Pa kako je, šta radiš tamo?”, pitao ga drug. “Ništa posebno, generalni konzul”, odgovorio ovaj. “Čuj, konzul?! Đe to?”, iznenadio se drug. “U konzulatu u Chicagu. Ali to samo u početku, dok se snađem, da vidim kako to ide i uštedim koju paru”, objasnio mu Hercegovac, “pa sam mislio da otvorim ambasadu u New Yorku.”

____________piše: Boris Dežulović 

Nije to, istina, neuobičajena pojava – to da građevinski radnici iz Bosne i Hercegovine odlaze na bauštelu u Njemačku, ili preko oceana, u Ameriku – ne dolaze, najzad, tamo na privremeni rad samo građevinski radnici iz Bosne i Hercegovine, ali Bosna i Hercegovina sasvim je sigurno jedina zemlja na svijetu iz koje građevinski radnici na privremeni rad u inozemstvo odlaze kao generalni konzuli.

Ivanu Šušnjaru, vlasniku i uredniku portala Poskok.info, dosadilo je tako zajebavati se po Bosni i Hercegovini, pa se, kaže, javio na oglas za posao u inozemstvu. Ministarstvo vanjskih poslova BiH raspisalo je, naime, natječaj za radno mjesto generalnog konzula u Chicagu, na poslovima rušenja zidova nepovjerenja između dijaspore i domovine, izgradnje mostova prijateljstva između BiH i Sjedinjenih Država, probijanja putova za ulaz bosanskohercegovačke ekonomije na američko tržište i postavljanja čvrstih temelja za političku, ekonomsku i kulturnu suradnju dviju zemalja.

Bit će da je za poslove izgradnje mostova, rušenja zidova, probijanja putova i postavljanja temelja Ministarstvo tražilo i radno iskustvo u struci, jer Šušnjar u svojoj biografiji, kako smo saznali iz vijesti o imenovanjima novih bosanskohercegovačkih diplomata, ima stručnu spremu diplomiranog inženjera građevinarstva i iskustvo “pomoćnog inženjera na jednom zagrebačkom gradilištu”, odnosno – kako sam ja to shvatio – prvog sekretara ambasade BiH u Zagrebu.

Najzad, sam bog zna što se još, osim građevine, radi po tim konzulatima, jer istodobno je, recimo, za generalnog konzula u Stuttgartu imenovan Zvonko Mišković zvani Crndžo, nekadašnji direktor DP-a Peradarstvo u Orašju. Kako je i sam gospodin Crndžo kao ključnu referencu za posao konzula naveo “iskustvo u dosadašnjim poslovima”, nema sumnje da će bosanskohercegovačkoj diplomaciji u Njemačkoj suhoga zlata vrijediti stručnjak s bogatim “iskustvom u dosadašnjim poslovima” u peradarskoj industriji, čovjek koji možda i ne zna tri svjetska jezika, ali zna da se, primjerice, prebrzi razvoj zametka sprječava tako da se jaja kokoši-nesilica hlade na temperaturi ispod 27 stupnjeva Celzijusa.

Iz oblasti hlađenja jaja u Njemačkoj, jebiga, većega stručnjaka od Crndže nema.

Ivan Šušnjar će tako na američkoj baušteli graditi mostove, a Zvonko Mišković u Stuttgartu hladiti jaja. “Radno iskustvo”, kako se čini, i nije toliko presudno: jedino im zajedničko na kraju ispada to što su etnički Hrvati. I jedan i drugi, naime, konzularna su predstavništva dobili iz “hrvatske kvote”, onako kako se već – iz bošnjačkih, srpskih i hrvatskih kvota – regrutira bosanskohercegovačka diplomacija. Ništa drugo, osim činjenice da su im majke zatrudnjele s Hrvatom – ili Bošnjakom, ili Srbinom – za tu posve jedinstvenu diplomaciju nije potrebno. “Radno iskustvo”, kako vidimo, traži se samo od njihovih očeva. Čak ni to nije uvijek nužno: kandidat za posao diplomata – kao uostalom za svaki drugi posao u bosanskohercegovačkoj javnoj službi – treba samo u prijavi pogoditi točan odgovor u rubrici “nacionalnost”.

Svega je tako Bosna i Hercegovina u ovih dvadeset pet godina posijala po svojim ambasadama i konzulatima, karijernih diplomata i diplomatskih karijerista što su od svih pitanja na razgovoru za posao pogodili samo nacionalnost. I sam Šušnjar, konačno, našao se zbog toga na sudu, zajebavajući onomad karijernog bosanskohercegovačkog diplomata i Komšićeva savjetnika Nerkeza Arifhodžića kad je ovome prije tri godine dopizdila penzija, pa se za potrebe popunjavanja “hrvatske kvote” u bosanskohercegovačkoj diplomaciji ispisao iz Bošnjaka, učlanio u Hrvate i otišao u Rim za ambasadora. Pardon, veleposlanika.

“Nerza care, ko se nado da ćeš se pohrvatiti u šezdesetoj. Odoh i ja dogodine u Hrvate, mogao bi malo do Pariza, dosadilo mi, brate, Sarajevo”, pisalo je u mailu kojega je vlasnik i urednik Poskoka preko nekog zajebantskog češkog internetskog fake-mailer servisa poslao Arifhodžiću, tobože s adresa nekih njegovih prijatelja i Komšićevih suradnika.

U posve bizarnom raspletu, mogućem samo u Bosni i Hercegovini, zemlji najozbiljnijih nepojamnih čudesa, Šušnjaru je prvo SIPA najozbiljnije pretresla kuću i oduzela kompjutersku opremu, potom je na sudu najozbiljnije optužen za računalni terorizam – eno ga praktički nekidan na Općinskom sudu u Širokom bilo prvo ročište – da bi na koncu i sam najozbiljnije “dogodine otišao u diplomate”, iz iste kvote kao kolega mu i sunarodnjak Nerkez Arifhodžić. Ovaj pak malo do Chicaga: dosadilo mu, brate, Posušje.

Arifhodžiću je, eto, kvalifikacija za Hrvata to što je iskusni diplomat, a Šušnjaru kvalifikacija za diplomata to što je Hrvat. Uistinu je Bosna i Hercegovina zemlja neslućenih mogućnosti, svaki Bošnjak može biti Hrvat, a svaki Hrvat konzul: baš svatko ovdje može biti Bošnjak, Srbin ili barem Hrvat, onako kako baš svaki Bošnjak, Srbin i Hrvat može biti ambasador ili barem konzul.

Jedino ne može svatko biti Ivo Andrić, pa da ispiše nastavak Travničke hronike, neka nova Konzulska vremena, o zlosretnoj recimo zemlji kojoj su velike sile prije dvjesto godina za konzule u male varoši slale erudite i književnike, a ona im danas za konzule šalje partijske sekretare, kumove, nećake, ljubavnice i kokošare, penzionirane Bošnjake, profesionalne Srbe i amaterske Hrvate. Sama se stoga Čikaška hronika piše: i Andrićev mladi Jean Daville, uostalom, prije nego je imenovan konzulom u Travniku bio je pjesnik i novinar, baš kao i mladi Jean Šušnjar – čak su i istih godina, “bliže četrdesetim nego tridesetim”, kako je zapisao Andrić. I dok mladi konzul Daville početkom devetnaestog vijeka u Bosnu dolazi opijen idejom građanske revolucije, mladi konzul Šušnjar točno dva stoljeća kasnije u diplomaciju odlazi upravo kao osvjedočeni borac protiv građanskog društva.

Uzaludnije potrošenih dvjesto godina historije svijet nije vidio.

Oslobođenje