Petak, 19 srpnja, 2024

​Konzerviranje starog Vareša

Must Read

Mijo Žuljić: Vareš 1897. – 1911., Zbornik za narodni život i običaje, knj. 63, HAZU, Zagreb, 2023., Format B5, str. 788, fotografija 38

Priredili i popratnim tekstovima popratili:

Mario Katić: Život i običaji starog Vareša: hibridna urbana etnografija, str. 25-63

Mirjana Crnić Novosel: Jezične napomene, str. 705-715

Jakša Primorac: Rječnik manje poznatih riječi i izraza, str. 717-776


I.

Moja se varešijana ozbiljnije formira s mojim definitivnim preseljenjem u Sarajevo i zaposlenjem u izdavačkoj kući „Veselin Masleša“ (1979.) koji je već imao ozbiljnu biblioteku Kulturnog naslijeđa i koju postupno konzultiram i kompletiram (Pavo Anđelić, Đuro Basler, Mitar Papić, Filip Lastrić, Šefik Bešlagić, Borivoj Čović, Bono Benić), zajedno s nabavljanjem ranije objavljenih knjiga iz te ili drugih biblioteka (Herta Kuna, Luka Đaković, Srećko M. Džaja, Novak Simić, Milenko S. Filipović, Dževad Juzbašić) u tada odličnom sarajevskom antikvarijatu, te ekscerptiranjem ranije iščitanih knjiga i tekstova (Dominik Mandić, Alija Bejtić, Ivo Bojanovski, Josip Jireček, Đorđe Protić i dr.).

Tada mi se čitanjem i napose referentnim fusnotama širom otvara svijet Glasnika zemaljskog muzeja i tekstovi Katzera, Radimskog, Sergejevskog, Kreševljakovića, Žuljića, Mikoljija, koje ubrzano kopiram i kolekcioniram, da bi osamdesetih uslijedila brojna druga vrijedna autorska djela (Baltić, Bogdanović, Đaković, Gavran, Lašvanin, Zirdum), te zbornici (npr. o Matiji Divkoviću), čiji će broj u drugoj polovici 80-ih početi ubrzano narastati.

Krajem sedamdesetih kušao sam se simbolično etablirati kao mali znalac vareških književno-povijesnih tema u vareškom listu Kolektiv, ali sam brzo zaustavljen jer, zamjereno mi je da pišem samo o Hrvatima, a k tome i fratrima… Uzalud sam dokazivao da je Novak Simić u nacionalnom smislu Srbin, te to kako su Divković i Lastrić (Hrvati?!) i fratri, valjda samorazumljivo, kao i Trg fra Grge Martića kod sarajevske katedrale ili Ulica fra Ivana Frane Jukića koja vodi od Koševskog brda prema groblju Bare u glavnom gradu za sve vrijeme „bauka socijalizma“. Očito su mi za tadašnjeg urednika „argumenti“ bili (pre)slabi, pa sam se okrenuo sebi i pisanju svoje književnosti.

Poslije sam shvatio da iz istih razloga nije nikad napravljena ni monografija Vareša. Čak i kad su je skromnije nazvali „Hronika Vareša“, ma što to značilo, i kad je u tri navrata o tome donesena odluka (4. travnja 1966., 1969. i 25. lipnja 1978.), pa čak bile i imenovane radne skupine i koordinacijska tijela za njezinu izradu, nije bilo ništa. Bilo bi istinski teško uraditi takvo što, a da se izbjegnu svi vareški velikani koji su samo (Hrvati?!) ili fratri (oni bi rekli klerikalci!), pa čak i kad bi se pisala samo tzv. lijeva (radnička i socijalistička) povijest vareškog kraja.

No, ostavimo to po strani i vratimo se onim malim velikim vareškim ljudima koji su ustrajavali baveći se malom velikom vareškom poviješću u svim njezinim segmentima, među kojima su u Varešu najpoznatiji bili Josip Tokmačić, kojega je više pratila fama, uza sve njegove (recimo u Kolektivu) publicirane tekstove, te franjevci vareškog kraja (I. Gavran, B. Matić, Lj. Zloušić…) u svojim tekstovima. Raduje da su se u tu priču s vremenom uključili i tada mlađi autori poput Bore Stjepanovića i Zdrave Stanišića, pa je priča počela dobivati i neki drugi karakter.

Uz famu o Tokmačiću negdje je u intelektualnoj ilegali živjela i fama o Žuljiću, no malo je tko znao o čemu je tu ustvari riječ. Meni se ta priča donekle otvorila, kako rekoh, ondje gdje u ovom poslu počinje svaka istinski ozbiljna priča, u njezinu veličanstvu – fusnoti.

A fusnota je vodila u JAZU-ov Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, zagrebački Školski vjesnik i sarajevski Glasnik Zemaljskog muzeja. Već su i godine tiskanja radova bile dovoljno intrigantne (prvo desetljeće dvadesetog stoljeća), tako da su tekstovi Kreševljakovića, Radimskog ili Anđelića, uz svu povijest rudarstva, te Dabravine i Bobovac, Bešlagićeva studija o stećcima, tekstovi o staroj crkvi, starom mostu ili džamiji na Karićima, Truhelkin o tetoviranju, postali stožerni za moju varešijanu.

A ovamo spada, treba li napominjati, i bogata pisana tradicija (djela pisaca franjevaca vareškog kraja), te moje, osobno sakupljano blago iz kulturne povijesti i etnografije vareškog kraja, što je sve skupa s vremenom postajalo ozbiljna građa koju će tako sjajno oživjeti tada konzultirani fragmenti iz Žuljićeve (i Tokmačićeve) etnografije, a dragocjeno će je popunjavati Milenko S. Filipović sa svojom „Visočkom nahijom“ ili, na drugi način, Vlajko Palavestra sa svojim narodnim predajama.

Nisam, naravno, znao razmjere Žuljićeva rada, kao što se i inače nije mnogo znalo o Žuljiću (kao uostalom ni o Tokmačiću, koji je iza sebe imao i zatvorsku epizodu), ali su mi njegovi radovi (ja ih u svojoj arhivi imam šest!) o igrama na sijelu, podrugačicama o Borovičanima, o narodnoj medicini, o uskrsnim jajima, te o vareškom dijalektu i majdanima otvorili niz rafova u koje sam svu tu svoju građu mogao početi ozbiljnije razvrstavati i sistematizirati.

Kad sam o tome (Žuljiću) prvi put počeo pisati (list Bobovac, 1999., 2002., 2003.) u svom serijalu „Bilješke iz zavičaja“, u 140 nastavaka, ljudi su mi tada, uostalom, kao i za mnogo toga, govorili kako nikad nisu čuli za Žuljića ili kako od mene prvi put čuju za njega, kao što su mi 1976./1977. govorili kako od mene prvi put čuju za Novaka Simića ili Matiju Divkovića, Filipa Lastrića ili Milu Cipru. Ne uzimam to sebi u zasluge (premda gode neka priznanja), jer to više govori o odgoju i obrazovanju u sustavu u kojemu se smjelo i moglo, čak moralo, znati za svakog partizančića i njegov knjižuljak, ali ne i za oca bosanske književnosti ili oca bosanske historiografije. Trebam li spominjati kako su se tada i neki dragi ljudi (iz Borovice) ljutili na mene zbog objavljivanja „nalaza“ iz Žuljićeva teksta, dok u isto vrijeme Mladen Radoš piše o sličnim „nalazima“ u svome Miru, a cijeli Vareš, ponajviše oni sami, Budoželjaci (Harauzi), tako superiorno pričaju zgode i nezgode (anegdote) o samima sebi?!

II.

Danas kad, zahvaljujući ponajprije Mariju Katiću, ali i uz vrijedan prinos drugo dvoje priređivača (Mirjane Crnić Novosel i Jakše Primorca), pred sobom imamo po opsegu, obuhvatu i značaju, impozantnu knjigu, integralno izdanje rukopisa Mije Žuljića Vareš 1897. – 1911., objavljeno u respektabilnoj seriji Zbornika za narodni život i običaje, knjiga 63, u još respektabilnijoj instituciji HAZU (Zagreb, 2023.), cijela nam stvar biva do kraja bjelodanom i baš stoga impresivnom. Zapravo, cijela nam se ta stvar otvara kao čudesan izazov za niz najrazličitijih čitanja, kojima su spomenuti priređivači dali izvanredan visokostručni okvir, kakav je, doduše, običnom čitatelju (kojih će među vareškim ljudima biti najviše) jedva potreban, a svima drugima, napose ljudima struke (etnografije, jezikoslovlja, usmene književnosti), nasušno potreban.

Knjiga, to jest priča, nadasve kompleksna priča iz ove knjige, premda je u arhivama odležala više od stoljeća, pa je i po svojim „nalazima“ stara više od stoljeća, a koju je k tomu životna stvarnost (razne povijesne i društvene mijene, te tri rata između te knjige i nas) po mnogo čemu učinila passé, k nama dolazi, kao i mnogo toga u zadnja dva desetljeća, poput naknadnog znanja, kao „naknadna pamet“, kao uspomena na „bilo pa prošlo“, ali stoga i nimalo manje ne intrigira kao ni mnoge (a u ovom stoljeću, podsjećamo, vareški su autori objavili više od 150 naslova, a ako granicu pomaknemo na sad već „mitsku 1993.“, više od 180 knjiga) od nebrojenih knjiga vareških ili knjiga o Varešu nevareških autora, gdje se onda broj penje dobrano preko 200.

U čemu je onda kvaka tog, slobodno možemo reći, vareškog fenomena zvanog pisana riječ, koju svako malo oživi neka od knjiga s vareškom atribucijom? Ja bih cijelu stvar, ne bez snažnog pijeteta, vratio u daleku 1611. kad Matija Divković piše prvu knjigu na narodnom jeziku, nosi je osobno u Veneciju, ondje saliva slova bosančice (bosanice), tiska je, donosi knjige u Bosnu i započinje dotad nepoznatu povijest, povijest koja će se nastaviti s njegovim novim knjigama i 1616., i s najmanje 25 izdanja njegova Nauka krstjanskog iz 1611. A onda za njim ide dugi niz vareških autora koji svoje ime upisuju u (kulturnu) povijest Bosne Srebrene (Filip Lastrić, Martin Brguljanin, Grgo Ilijić Varešanin, Filip Grgić, Rafo Barišić st., Rafo Barišić ml. itd., itd.), sve do vremena koje će obilježiti, opsegom i značajem svojih djela, ponajvažniji u XX. stoljeću: Mijo Žuljić (r. 1875.), Novak Simić (r. 1906.) i Ignacije Gavran (r. 1914.), svatko na svoj način. A summa varešiana tek će kasnije postajati svjesna same sebe!

Ta tradicija, a ovdje predstavljamo tek vrhove te velike priče, ne bi bila moguća bez činjenice, sjetimo se ovdje Kreševljakovića, „Vareša kao glavnog središta gvozdenog obrta u Bosni i Hercegovini do 1891.“. Taj i takav Vareš, oduvijek je i mnogima bio iznimno zanimljiv i to traje kroz cijelu njegovu povijest (a ovih se dana ta istina ponovno oživotvoruje pred nama). Ne čudi stoga da je mogao biti zanimljiv i „naručiteljima posla“ iz Zagreba, zahvaljujući kojima je Mijo Žuljić nama namro i ovaj silno važan knjiški dokument, a znanosti, beskrajno je u pravu Mario Katić, jednu kapitalnu urbanu etnografiju, tj. etnografski portret jednog grada iz ekonomski blistavog perioda kad je urbaniziranje Vareša sa svim što je to značilo u austrougarsko doba značilo injegove najsvijetlije trenutke. Koliko su to bili svijetli trenuci, Vareš će iznova spoznati kad dočeka u jednom posve drugom društvenom i političkom ambijentu, dobrih pola stoljeća poslije, nakon Drugog svjetskog rata, vremena tzv. kapitalne izgradnje, koja je započela 1951., kad već dobrano ruinirani Vareš iz Žuljićeve austrougarske urbaniziranosti definitivno preseljava u bitno novu stvarnost.

Riječ je novoindustrijskoj i novourbaniziranoj stvarnosti s drastičnim migracijskim intervencijama i o posve novom društvenom i političkom kontekstu, kad bi se neka nova vareška etnografija, govorimo s mišlju na Žuljića, imala smisla istraživati jedino u onome što će čuvati ruralni Vareš, doduše sad već u barem tri svoje praktične realizacije (katolička, muslimanska, pravoslavna), a što bi već u startu značilo i drastičan odmak od Žuljićeve urbane etnografske slike koju nam ova knjiga ozbiljno i temeljito posreduje.

 

III.

Kako je ovakva, hibridna (određenje je, gle paradoksa, i dovoljno difuzno, fluidno i pritom više nego točno) vareška urbana antropologija bila moguća, Mario Katić nam je pokazao u svojoj instruktivnoj knjizi Domorodci i gospodari (2020.), koja je veoma precizno diferencirala tzv. stari Vareš, onaj domorodački, od onog novonastajućeg, urbanog, industrijskog, gdje će se veoma brzo roditi dramatične podjele između dva dijela grada, dvije paralelne i zasebno življene paradigme. Ignacije Gavran govori o antagonizmu između ta dva dijela grada, koja se “nikad nisu srodila” (primjerice, Gornji je Vareš struju dobio tek 1928.), budući da je u Vareš Majdanu vladao “tuđinski sloj, koji je svisoka gledao na Gornji Vareš i na starosjedioce”, a starosjedioci se opet “nisu dali smesti u svom ponosu i prkosu pa su se uporno držali svoje tradicije i s mukom se borili za svoja prava”.

Dakle, taj starosjedilački dio Vareša (iz Žuljićevih godina 1897. – 1911.), bio je civilizacijski corpus separatum koji je živio svoju tradicijsku i mentalnu clausuru mimo i unatoč, danas bismo rekli, kolonizatorskih, tj. migrantskih utjecaja, te je takav i mogao biti predmetom integralnog Žuljićeva istraživanja. Onaj donji dio Vareša, tada novi Vareš, Vareš Majdan, živio je neku svoju “modernu” paradigmu, civilizacijski iskorak mjeren tvornicom, željezničkom prugom, cestom, inženjerima, tehničarima, bolnicom, zanatskom školom, školom na stranom jeziku, današnjim jezikom bismo rekli – neku globalističku paradigmu. Obraniti i sačuvati taj stari Vareš, Žuljićev Vareš, značilo je temeljito ga istražiti antropološki, etnološki, etnografski ga “upakirati” i zatim ga knjiški konzervirati da ga i mi danas, nakon više od 110 godina, imamo pred očima tako živog i životnog. Kao fotografiju iz starih obiteljskih albuma, zaleđenu u vremenu i prostoru (kako to pokazuju i brojne fotografije u ovoj knjizi), a na način na koji će se poslije preseljavati i oživljavati jedino intenzivno u književnosti, kako nam o tome svjedoče brojne književne stranice Novaka Simića, Mije Šimića, Željka Ivankovića, Dragana Pavelića ili Mladenka Marijanovića (ovdje važi kronologija pojavljivanja u književnosti), koji, uza sve drugo, ispisuju i neku svoju književnu etnografiju. Treba li reći koliko je ova knjiga važna za razumijevanje stasanja antropologije vareškog intelektualca, da ovdje parafraziram jednu Le Goffovu misao, kao i za genezu nove, nazovimo je uvjetno, melange paradigme, koja će tek naknadno, kako je jedino i moguće, postati posve evidentnom.

Taj oštar opozit Vareš – Vareš Majdan koji spomenusmo, a koji je Katić uspostavio na temeljima rukopisâ Mije Žuljića i Josipa Tokmačića, a ja ga ovdje pokazujem na Gavranovu preciznu seciranju, pokazao se razlogom više za objavljivanje integralnog Žuljićeva teksta kako bi se, kao nigdje drugdje doli u Varešu i na primjeru Vareša, pokazao snažno antagoniziran odnos: nova – stara stvarnost. S tim što će ta nova stvarnost, a ona je po svojoj naravi uvijek dinamičnija, vitalnija, punokrvnija, tek porađati i relativno brzo poroditi svu svoju pluriformnost i ugrađivati je u novu Bosnu i Hercegovinu što tek počinje svoje postosmansko, novo, moderno europsko življenje, ma koliko ta Europa u toj BiH bila marginalna ili tek sjena ozbiljne (recimo miteleuropske) Europe.

A ta stara nestajuća Bosna, u svom katoličkom varijetetu (a Vareš je za takvo što izuzetno paradigmatičan), zanimljivo je, živi svoju utemeljenost, učahurenost u jednom od tada nevelikog broja urbanih središta, kojima je Austrija priznala taj status. Naglašavam: urbanih, i dopunjujem – većinski katoličkih i, bit će, posljednjih oaza života one nestajuće “naše stare čulne Bosne”, kako bi to rekao Ivo Andrić u pismu svome profesoru Tugomiru Alaupoviću.

Sad kad imamo Žuljićevu knjigu pred sobom, znamo da imamo jedan konzervirani, muzejski, temeljito obrađeni i dobro dokumentirani svijet ili svijet preselio iz stvarnosti u muzej, u arhiv, u neku novu (virtualnu?) stvarnost, koja nam ne znači više ništa ili znači sve. Koja je istodobno i potpuno passé, i nikad prezentnija u svojoj živosti, makar i onoj snažno emotivno obojenoj, makar i samo nostalgičnoj. No, mi insajderi ili barem (testamentarni) nasljednici tog svijeta znamo koliko je on kapilarno živ i životan u nebrojenoj količini živućih recidiva, zbog kojih se toliki broj Varešana i danas okuplja u vrijeme, ponajviše ljetnih, hodočasničkih pohoda dijaspore vareškim prostorima. Znamo koliko je živ u književnosti o kojoj smo već nešto rekli, koliko je živ u nebrojenim od spomenutih 150 ili 180 knjiga vareških autora, ili toliko mnogo knjiga o Varešu nevareških autora… Ili, koliko sva ta živa stvarnost ili tek, kako rekosmo – njezini recidivi – u tradiciji, običajima, predajama… odbijaju biti jednom zauvijek adaktirana prošlost.

IV.

Imali smo „u slučaju Vareš“ velik, dubok i iznutra gotovo netaknut (bezmalo u stanju prvotne nevinosti, premda izvana ozbiljno dotaknut i urbanizacijom i industrijalizacijom, dakle i početkom društvene transformacije) etnološki bazen, a uz njega i predanog, ozbiljnog i odgovornog Miju Žuljića. Imali smo i, po Antunu Radiću, zadane metodološke parametre (za sabiranje i proučavanje narodnog života), okvir u koji se moglo smjestiti nadasve ozbiljno etnografsko istraživanje i itekako dug vremenski okvir, raspon od petnaestak godina (1897. – 1911.) da se cijela etnološka slika razvije u veliku etnografsku fresku na zidu duge, ustvari dugotrajne i rijetko kompaktne vareške povijesti očuvane u gotovo svim segmentima narodnog života i običaja: priroda (ambijent), čovjek, njegov jezik, kultura življenja, stanovanja, odijevanja, svakodnevnih poslova, života i običaja, tzv. slobodnog vremena, tj. zabave, narodnih umotvorina, vjerovanja…

Namjerno ovdje potenciramo bezmalo nevinost jednog, starog dijela grada, prvotne vareške jezgre,koja se nije u bitnome razlikovala od neke rudarske, a pritom seoske vareške sredine, koliko god tek izvana bio dotaknut ozbiljnim gospodarskim i društvenim promjenama, nasuprot drugome, novome dijelu grada u kojemu se događaju ozbiljne, epohalne, gotovo tektonske promjene, one po kojima Vareš postaje ogledni primjerak uspješno provedene modernizacije i urbanizacije sa svime što to znači ne samo u gospodarskom, nego i daleko iznad svega – u društvenom smislu, pa i političkom smislu.

Tako primjerice, novi dio grada već ima svoje klubove (Društvo inženjera i tehničara, Kasinu), a u starom se dijelu grada još uvijek u „Vukovoj kavi“ početkom XX. stoljeća, naglašavam – u kavani (!), pjeva „Gospin plač“ (fra Petra Kneževića iz 1753.). Valjda nema drastičnije slike za pokazati dva (inkopatibilna) društvena segmenta, dva različita mentalitetna toposa (novo – staro) u jednom gradu od ove koju nam u svoj svojoj autentičnosti prenosi fra Ignacije Gavran. A pritom, gle, Vareš nije bio koloniziran agresivno i mimo svoje volje, kako bi se mislilo s obzirom na samu ideju i sadržaj kolonizacije kao takve. Dapače, prelazak na industrijsku preradu željeza čak je prijetio nestankom Vareša kakav je dotad uopće postojao, pa se vareški svijet preko svojih uglednika žestoko borio da ne ostane napušten u svojim brdima mimo svega tadašnjeg svijeta, mimo urbanizacije i industrijalizacije, kad već ima tako vrijedno rudno blago.

Uostalom, već sam pisao o tome kako se „pod pritiskom o majdanima ovisnog stanovništva, koje je vapilo za poslom te, brojnim intervencijama, bosanska vlada 1891. odlučuje za podizanje talionice u Varešu, a potom i čeličane i valjaonice u Zenici za preradu vareškog sirovog željeza. Iako su stručnjaci već bili procijenili da željezaru treba otvoriti u Ilijašu zbog većeg prostora i više vode (Stavnja naspram Bosne), a i zemlja je za nju već bila kupljena, intervencijom iz Vareša da se zaštiti tamošnje stanovništvo koje je stoljećima živjelo od rude, nadbiskup Stadler intervenira kod Vlade u Beču u zaštitu vareškog stanovništva i 15. kolovoza 1889. Vlada donosi odluku da se visoka peć gradi u Varešu.“ (Usp. Vareš i vareški kraj kroz stoljeća).

Vareš, kao ono Kreševljakovićevo središte gvozdenog obrta, doživljava temeljitu transformaciju, pa njegova okolica u tom smislu dominantna (Borovica, Oćevija, Brezik i sl.), skupa s onim uz urbanu jezgru (Smreka, Droškovac, Šaški Do), tako da sve rudarsko stanovništvo, sva radna snaga, prelazi s manualne na industrijsku proizvodnju. Dakako, industrijska se proizvodnja, za razliku od dotadašnje manualne, odvija pod posve drugim uzancama, ali je i dalje riječ o istom radništvu u rudarstvu, topioničarstvu, proizvodnji predmeta od metala i obradi metala ili u pratećim (šumsko-industrijskim, zanatskim ili uslužnim) poslovima. I o ovome sam pisao, usp. Monografiju: „U Varešu je 1882. bilo 18 kompletnih majdana i 16 samokova, a 1886. kad je počela gradnja prve visoke peći, 13 duvnica i 16 samokova na 7 rudnika. U samom Varešu bilo je 50 vignjeva, a u okolnim je kovačkim mjestima (Oćevija, Magulica, Stjepin Han na Krivaji, Duboštica, Vijaka, Kamensko, Radoševići, Krčevine, Kokošinjac) radilo njih još 60. Prema izvješćima rudarskih savjetnika Vogta i Waltera 1885. gotovo su svi odrasli muškarci u Fojnici, Kreševu, Varešu i Staroj Rijeci bili kovači pa gotovo i sav narod živi od kovačkog rada.“, tako da se Vareš Mije Žuljića, uz ovo svjedočenje, a s opisom radnika i njihove svakodnevnice nije bitno promijenio, jer radnik je ostao radnik (rudar, topioničar, kovač), a umjesto u brojne majdane uz vodotoke vareškog kraja, išao je raditi „u industriju“.

Tako da je vareška etnografska Žuljićeva priča i urbana priča (gledamo li Vareš kao cjelinu) i etnografska priča male varošice, što tadašnji stari Vareš, gornji Vareš, izvanindustrijski Vareš jest (osim po svojim radnicima) sa svojim starim četvrtima (Stojkovići, Novakovići, Franići, Benići, Matijevići, Korovinići).

V.

Nama koji smo već čitali Žuljića i koji ga koliko-toliko znamo već četrdesetak godina iz njegovih tekstova objavljivanih 1905., 1906. i 1908. o igrama na sijelima, podrugačicama, narodnoj medicini, uskrsnim jajima, vareškom dijalektu do 1933. i teksta o majdanima, ova je knjiga bila nešto željno i radoznalo očekivano. Gotovo smo mislili kako ćemo otići s ovoga svijeta i ne dočekavši je. (Mnogi jesu!) I unatoč pojmovima koje smo o njoj imali, kad se pojavila postala je svojevrsno iznenađenje i posvom opsegu i po obuhvatu etnološke građe. A mogu misliti što će i koliko značiti onima koji o takvom nečemu pojma nisu imali, ponajmanje pak o nekom bivšem Varešu o kojemu nisu imali ni najosnovnije spoznaje, a sad su najednom dobili sliku cijelog jednog sustava življenja, običaja, morala, naprosto antropološku sliku jednog posve osobenog bosanskog mikroprostora koji je zauvijek otišao u povijest, ostavljajući za sobom ne samo vidljive tragove, nego duboko u tlo upisane stope jednog svestrano bogatog življenja.

Uzelo bi mnogo prostora pobrajati sve vrijednosti ove publikacije, ali sebi uzimam pravo iskazati neka od zadovoljstava izazvanih pri susretu s ovom knjigom. Posebno mi je bilo drago u knjizi iznova naći tekstove koje sam već znao, čitao, konzultirao (Narodna medicina, str. 94; Uskrsna jaja, str. 277; Igre na sijelu, str. 522; Podrugačice o Borovičanima, str. 605) i u prirodnom ih, pripadajućem kontekstu iznova recipirati. Jer, treba li to reći, tek su tekst i (širi) kontekst integralna cjelina, ključ koji širom otvara prostore cjelovitog razumijevanja. Tekst Majdan je u ovoj knjizi stavljen u Dodatak (str. 681), dok je Žuljićev ekstenzivni tekst o vareškom dijalektu, kako ga je on naslovio, o vareškom govoru/jeziku u ovoj knjizi prepušten većim stručnjacima, jezikoslovnim priređivačima ove knjige Mirjani Crnić Novosel i Jakši Primorcu, a Žuljićev je govor o jeziku sveden na svega 3 stranice knjige (usp. str. 149), budući da bi ovdje iskakao iz osnovnog tona knjige, baš kao i spomenuti tekst o majdanu.

Ono mnogo važnije je da cijela knjiga održava vareški jezik/govor na što upućuje i napomena priređivača preuzeta od samog Žuljića koji je cijeli svoj rukopis okarakterizirao govoreći kako se držao što je bilo moguće više narodnog govora, nerijetko ga unoseći doslovce onako kako ga je u narodu čuo. Jer, smatrao je da „Folklorska radnja ovim načinom pisana dobiva veću literarnu vrijednost i ako je tu i tamo teško razumljiva.“ A meni je, eto, ta literarna i etnolingvistička vrijednost posebno draga, koliko nekome drugome pitanje odijevanja ili stanovanja, ratarskih ili ženidbenih običaja.

U svome dugogodišnjem bavljenju Varešom, ponajvećma sam se osjećao prikraćenim u traganju za narodnim (usmenim) književnim blagom vareškog kraja, a sad sam i to s ovom knjigom dobrano naplatio. Naplatio iščitavanjem narodnoga usmenog blaga (Ne mislim pritom na predaje!) koje je Žuljić zapisao, a ranije sam ga tek dijelom otkrio uz njegove tekstove Današnji vareški dijalekt (1908.) i Podrugačice (1906.) uz koje je bila priložena i nekolicina tekstova kao ilustracija. A čitatelji Bobovca, više od drugih, znaju koliko sam im priloga (iz drugih izvora) donio u petnaest nastavaka serijala „Iz starih rukopisa“ u Bobovcu (2021. – 2022.). No, ovom sam knjigom osobno silno obogaćen jer Žuljić u njoj donosi iznimno mnogo građe koja pripada tzv. usmenoj književnosti u poglavljima IX. Zabave i X. Poezija, te u poglavljima VI. Život i VIII. Običaji. Tu su čak 42 priče, prozna teksta, plus 8 podrugačica i 86 onih koje autor imenuje kao zagonetke ili gatavice i odgonetke. Baš zbog tog se segmenta knjige čovjek moje struke može osjećati počašćenim. Dakako i zbog jezika kojim su zapisane, kako je već ranije rečeno, a koji nam i više od stoljeća potom, jer je njihov nastanak svakako mnogo stariji od ovdje spominjanih godina, neposredno predočava raskošan vareški govor/jezik, kojim su se upravo zbog njegovih posebnosti mnogi bavili.

No, kako između poglavlja VI. i VIII. u Žuljićevoj knjizi nema ničega, nikakva novog poglavlja iskreno smo začuđeni, pa se zabrinuto pitamo gdje je nestalo poglavlje VII. I što li je bilo ili moglo biti u njemu?! Što se dogodilo s poglavljem VII.? Bit će ništa doli obična pogreška u brojanju? Priređivači se zabrojali!?

No, tko još u jednom tako (za Vareš) velikom i značajnom, rekao bih (trans)generacijskom projektu, ide tražiti iglu u plastu sijena, kad je građe za čitanje, napose neko komparativno čitanje, više nego dovoljno za dobar preostali dio života prosječnog Varešanina danas. Ja sam se o onome meni najintrigantnijem izjasnio, ali tu svakako spadaju još i dijelovi XI. poglavlja koji sadrže meni ponajdraže tekstove svekolike folkloristike, a koje Ivan Zovko imenuje uvjericama, meni neobično lijepom i dragom starom hrvatskom riječju (slaba vjera, mala vjera) za ono što Žuljić imenuje kao Vjerovanja.

No, ovo je ipak prevažna i prevelika, svakako kompleksna knjiga, pa će njezina prava i ozbiljna čitanja tek slijediti u vremenima koja su pred nama.


Željko Ivanković l prometej.ba

- Advertisement -

6 COMMENTS

Subscribe
Notify of
guest

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

6 Comments
Oldest
Newest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Последний

ZABRANJENA VERZIJA: Izgleda da su izbačeni dijelovi pjesme koji pozivaju na ustanak Hrvata u BIH. Prvi ih donosimo!

Tko je izvršio pritisak na Thompsona ne znamo, no mi smo upravo dobili izrezane dijelove pjesme koja je izišla...
- Advertisement -

Ex eodem spatio

- Advertisement -