Končar na vjetrometini tržišta

Dok se vladajući trijumvirat u sastavu Orešković–Karamarko–Petrov međusobno natezao i naganjao po medijima čiju punu pozornost je uspio privući, Vlada je početkom lipnja iza kulisa prodala 20 posto dionica Končara čime se i službeno odrekla ove tvrtke. Nakon što je početkom svibnja naprasno skinut s popisa strateški važnih poduzeća putem telefona, Končar je prije desetak dana završio u rukama mirovinskih fondova (AZ, Erste, PBZ Croatia Osiguranje, RBA) pri čemu je država uprihodovala bijednih 360 milijuna kuna. Tim je potezom aktualna Vlada na čelu s uvezenim tehnokratom Tihomirom Oreškovićem ovu tvrtku izložila riziku financijskog tržišta, pri čemu su ugrožena mnoga radna mjesta i budućnost čitavog poslovanja.

Tvrtka Končar-Elektroindustrija d.d. sastoji se od 17 društava koje obavljaju širok spektar djelatnosti, a tri temeljne su Energetika i transport (Generatori i motori, Metalne konstrukcije, Električni visokonaponski aparati, Obnovljivi izvori itd), Industrija i trgovina (Kućanski aparati, Mali tehnički strojevi itd) te Posebne djelatnosti (Institut za elektrotehniku, Energetika i usluge). Tvrtka je prošle godine zaradila 178 milijuna kuna što je čini profitabilnom i stabilnom, a dio novca odvojen je za daljnu modernizaciju i razvoj. Trenutno zapošljava 3600 radnika (plus 580 pridruženih iz društva Energetski transformatori), i jedan je od jačih domaćih izvoznika. Primjerice, Končarevi generatori i motori izvoze se u 75 zemalja svijeta.

”Končar izvozi više od 50 posto svoje proizvodnje, i to diljem svijeta. Nema kontinenta gdje nemaKončara. Naši transformatori i generatori su kvalitetom u rangu najboljih u svijetu”, kaže Siniša Kosić,regionalni povjerenik Sindikata metalaca Hrvatske.

Dobre rezultate poslovanja potvrđuje nam i Miodrag Krnic, sindikalni povjerenik u društvu Končar Metalne konstrukcije.

”Svake godine poslujemo pozitivno, u dobiti smo 5 do 7 posto. Radimo transformatore, generatore, postolja za tramvaje i vlakove. Izvozimo diljem svijeta, trenutno imamo posla za tri godine unaprijed”, kaže Krnic.

Također, tvrtka nikad nije bila dokapitalizirana, a osim proizvodnje ulaže i u znanje. Končar tako ima svoj Institut za elektrotehniku, firma broji 35 doktora znanosti i više od 1000 visokoobrazovanog kadra, a vezan je i s Fakultetom elektronike i računarstva (FER) na kojem 150 studenata studira uz stipendijsku potporu Končara.

Međutim, aktualna Vlada ove podatke i radna mjesta ne uzima u obzir, već Končar tretira kao višak na državnim plećima koji je brže bolje valjalo zbaciti. Službeni argument kako se prodajom dionicaKončara nastoji smanjiti vanjski dug je ridikulozan i tragikomičan budući da se godišnje isplaćuju milijarde kune samo na kamate. Osim što nije riješila pitanje vanjskog duga, Vlada je prodajom Končara stvorila uvjete opće nesigurnosti.

”Nakon nove prodaje dionica, Končar će se, vjerojatno, naći u još težem položaju na svjetskom i domaćem tržištu. On će biti više izložen nestabilnom financijskom tržištu i promjeni vlasnika koji, na skupštini dioničara, mogu mijenjati menadžere u Končaru, tražeći od njih  da posluju po načelu maksimizacije dobiti, a ne po načelima društveno odgovornog poslovanja u poduzećima koja imaju posebnu (stratešku) važnost za opstanak i razvoj RH”, kaže ekonomist prof. dr. sc. Đuro Š. Medić.

Otvorene mogućnosti crnog scenarija kojem je Končar sada izložen svjestan je i Kosić.

”Ako dođe do trgovine dionicama, jedna od mogućnosti je neprijateljsko preuzimanje. Končar bi mogao doći u ruke velikih kompanija poput Siemensa kojem trebaju dva ili tri društva, a ostalo će zatvoriti. Gledam primjer Alstoma, čim ga je kupio General Electric, krenulo je gašanje razvojnih centara. Ja se nadam da do takvog scenarija neće doći, ali sada je to više moguće nego prije”, rekao je Kosić.

Atmosfera napetosti i straha uvukla se i među radnike. Predsjednica Koordinacije sindikata KončaraSlavica Pranjić opisuje stanje neizvjesnosti usred tajne i nagle prodaje.

”Radnici su jadni i razočarani. Osjećamo se kao izbjeglice na pučini, ne znamo tko će se spasiti. Dosada su radni uvjeti bili dobri, imamo kolektivni ugovor koji se poštovao, razina radničkih prava je bila visoka. Čekamo sastanak skupštine 12. srpnja na kojoj ćemo vidjeti koji su planovi nove uprave. Prodani smo bez ikakve najave i poznatih uvjeta. Zaista ne znamo hoće li novim vlasnicima u interesu biti profit ili nastavak proizvodnje”, kazala je Pranjić.

Radna mjesta u Končaru bila su u periodu 20 godina (1985-2005) u konstantnom padu. Sredinom osamdesetih je radilo 28.000 ljudi, devedesetih se usred opće društveno-ekonomske devastacije broj radnika prepolovio, da bi 2005. stao na 4000, brojku koja se uz  povremene oscilacije kreće do danas. Možebitno postepeno gašenje tvrtke ne bi uništilo samo radna mjesta u Končaru, već bi izazvalo i šire potrese u privredi.

”Eventualno gašenje Končara imalo bi velike negativne posljedice za ostala poduzeća koja se nalaze u ulozi Končarevih dobavljača ili kupacaKončarevih proizvoda. Povećao bi se i broj nezaposlenih radnika, što bi produbljivalo sadašnju ekonomsku krizu u Hrvatskoj”, smatra Medić.

Kao najveću tvrtku ovisnu o Končaru Siniša Kosić navodi HEP koji bi u slučaju gašenja Končara morao promijeniti čitavu financijsku politiku jer bi mnoge razvodne dijelove morao nabavljati izvana što je znatno skuplje. Osim velikih, u priču su uključeni i mnogi mali obrtnici i tvrtke koje posluju s Končarom.

Vlada navodnih stručnjaka nije u stanju matematički objasniti i potkrijepiti prodaju Končara, ali je zato očigledan čitav niz šteta kojima su izložili Končar i hrvatsku privredu. Upravo je pretprošli četvrtak pokazao kako iza njihovog neartikuliranog i neprincipijelnog ponašanja stoji jeftina rasprodaja i ugrožavanje egzistencije radnika, kao i pogodovanje interesima manjine iz redova vladajuće klase. Mutne fraze o reformama kojima je Potpredsjednik Vlade Božo Petrov mazao oči naivnoj javnosti svode se na nastavak neoliberalnih mjera privatizacije koje diktiraju vjerovnici i kojima strada većinsko radno stanovništvo.

”Privatizacija državnog vlasništva u strateškim poduzećima, tj. rasprodaja društvenih ili državnih poduzeća domaćim ili stranim kapitalistima, korporacijama ili financijskim fondovima, radi povećanja proračunskih prihoda, smanjivanja deficita državnog proračuna ili vraćanja  inozemnog duga, nije ni prihvatljiva niti održiva sa stanovišta većine građana Hrvatske i njihovih općih ekonomsko-političkih interesa. Nije prihvatljiva niti sa stanovišta bivših radnika (sada penzionera) koji su decenijama stvarali poduzeća koja se sada rasprodaju, niti sa  stanovišta radnika i menadžera koji su sada zaposleni u velikim i posebno važnim državnim poduzećima, niti sa stanovišta nezaposlenih radnika. Politika brze rasprodaje preostalog dijela vlasništva nad  velikim  državnim poduzećima (kao što su Končar, Podravka, ACI, itd.) koju  kreira i provodi sadašnja vlada Tihomira Oreškovića, prihvatljiva je samo nekim građanima Hrvatske koji čine veliku manjinu njenih stanovnika. Tu manjinu čine  individualni ili institucionalni vlasnici  krupnog financijskog (posebno bankarskog) kapitala, zatim jedan dio političara, znanstvenika, novinara i poslovnih ljudi  koji sada, u vrijeme tzv. tranzicije i globalizacije (tj. u vrijeme restauracije kapitalizma) u malim zemljama kao što je Hrvatska, prihvaćaju, kreiraju, realiziraju, nekritički brane i propagiraju neoliberalnu školu mišljenja i njene mitove kao što su doktrina slobodnog tržišta, doktrina o neefikasnosti državnog i efikasnosti privatnog vlasništva, doktrina i politika privatizacije, politika zaduživanja vlade u inozemstvu, politika zabranjivanja centralnoj banci da kreditira vladu, itd”, smatra Medić.

Kako bi se zaustavio poguban trend neoliberalizma koji je Hrvatsku u zadnjih 25 godina gotovo opustošio i bacio u status perifernog dužnika iz kojeg se masovno bježi, državi je potreban potpuno novi ekonomski smjer kojim bi se ekonomska politika podredila interesima društva, a ne manjine.

”Alternativna rješenja izlaza iz krize i  kreiranja državnog proračuna  nalaze se u heterodiksnim školama ekonomsko-političkog mišljenja, kao što su keynesijanska škola, marksistička škola, instituconalizam, historijska škola i druge”, zaključio je Medić.

Budući da političke elite u saborskim klupama nemaju namjeru mijenjati neoliberalni kurs, upravo će se radničke mase morati izboriti za novo društvo i novi ekonomski smjer.