Vladimira Markovića su nakon intervjua s Franjom Tuđmanom uputili na psihijatrijsko liječenje
O tome govori film “Let iznad kukavičijeg gnijezda”, ali i slučaj Vladimira Markovića, slobodnog novinara iz Beograda koji je, objavljujući teze Franje Tuđmana, 1979. godine bio prisilno hospitaliziran…
Marković je te godine, prema presudi Drugog općinskog suda u Beogradu, “napisao, tiskao i raspačao” tekst – radilo se o intervjuu s Franjom Tuđmanom – u kojemu je tvrdio da je u Jasenovcu ubijeno oko 60.000 Srba, Židova i Roma.
To je broj sličan onom do kojeg su osamdesetih, posve neovisno došla dvojica istraživača, Vladimir Žerjavić i Bogoljub Kočović.
Danas se smatra da je broj između 80.000 i 90.000 ubijenih, poimenično popisanih žrtava logora na Savi, najbliža istini. Tuđman je toj brojci bio mnogo bliži od tada službenih 700.000 mrtvih, ali režim nije imao milosti.
Markoviću su zbog “širenja lažnih vijesti” određene “mjere sigurnosti, psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj osnovi…”
Zanimljivo, sam Tuđman kao izvor informacije, zbog toga nije bio suđen. Vjerojatno zato što bi to izazvalo široku raspravu, koja bi dospjela i na stranice stranog tiska, dok je izolacija Markovića kao autsajdera bila jednostavan posao.
Taj se novinar, inače, nije pretjerano obazirao na to da djeluje u jednopartijskom sustavu u kojemu opozicija nije zakonita, kao ni sloboda medija. On je sedamdesetih i osamdesetih godina radio intervjue s disidentima, dolazio k Tuđmanu, družio se s Đilasom (koji je bio apsolutna crvena krpa režima), Edvardom Kocbekom…
Marković je i prije intervjua s Tuđmanom bio predmet policijsko- psihijatrijskog pritiska.
Već polovinom ‘70-ih, Marković je, kako kaže jedno izvješće o njemu, “postao sumnjiv kad je postao članom Ancient Astronaut Society, kao i zbog zanimanja koje je pokazao za denikenizam” Erich von Daniken tih je godina bio najpopularniji svjetski istraživač nepoznatih letećih objekata i sličnih paranormalnih pojava.
Potkraj kolovoza 1976. godine, na zahtjev policije, vještačio ga je neuropsihijatar dr. Tešić u bolnici Laza Lazarević, koji je potvrdio da nije opasan za okolinu, riječima: “Vladimir Marković možda jeste malo čudan i na svoju ruku. Međutim, on nije psihički bolestan. Prema tome, nije mu ovdje mjesto, naročito ne dulje vrijeme…”
Psihijatrizacija političkih protivnika bila je dugo vremena pod Staljinom masovna pojava. U istočnom bloku vladala je pošast hospitalizacija, ali ni Zapad nije bio imun na takav obračun s protivnicima.
Thomas Szasz napisao je glasovitu studiju “Ideologija i ludilo” u kojoj je pokazao da je mentalna bolest samo “koncept” i da se ludilo “proizvodi”…
Srpski pisac Dra goslav Mihajlović objavio je članak u kojemu je dokazivao da se Milovan Đilas, u vrijeme dok je bio na vlasti, jako zanimao za to kako Rusi uspijevaju iscijediti raznovrsna pokajanja i priznanja od partijskih disidenata, bez batinanja i fizičkog mučenja.
U Rusiju su čak bili poslani i neki psihijatri, u medicisnku špijunažu. Odgovor je bio – dugo nespavanje, koje nijedan ispitanik ne može izdržati, i koje slama volju. Vladimir Marković ponašao se kao Don Quijiote, viteški, ali luckasto.
Sve zbog čega je 1979. proglašen ludim, danas je normalno. On je svoje napise slao Milki Planinc, Krleži, Predragu Matvejeviću, srpskoj vladi, sve uzalud.
Marković nije proveo mnogo vremena na psihijatriji. No bilo je to sasvim dovoljno da dobije stigmu i da ga društvo etiketira kao luđaka. Tek je prošle godine, rješenjem beogradskog Višeg suda, rehabilitiran…
“Pomislio sam da to neću nikad dočekati”, rekao je Marković u intervjuu za Express.
“Zasad sam prvi i jedini, vidjet ćemo kako će to ići dalje. U materijalima koje sam priredio o mom slučaju ima i podataka o Hrvatima koji su bili žrtve zloporabe psihijatrije u političke svrhe, i o tome bi trebalo napraviti veliko istraživanje. Treba samo naći autora…”
Autor: Boris Rašeta l express.hr
wpDiscuz