Učinak određene ideologije jasniji je s vremenskim odmakom, a u Europskoj Uniji su više puta jasno osuđeni svi totalitarni sustavi.
Piše: Anto Ivić, Hrvatski Medijski Servis
Na pitanje što misli o dostignućima Francuske revolucije, jedan kineski dužnosnik je izjavio da je od tada prošlo malo vremena da bi se mogle donijeti ispravne i konačne prosudbe. Međutim, pojmovi Holokaust, Gladomor, Sibir ili Goli otok s ne tako velikim vremenskim odmakom jasno govore o zlima 20. stoljeća, koje je obilježeno najmračnijim ideologijama u povijesti čovječanstva.
Totalitarne ideologije
Komunizam, ideologija i politički pokret utemeljen na ideji društvenog vlasništva nad proizvodnim sredstvima i nestanku društvenih slojeva, uspostavom Sovjetskog Saveza profilira se kao marksističko-lenjinistička ideologija. U praksi se provodi brutalno i totalitarno, postajući suprotnost onomu što propagira. Osim komunizma, na socijalističkim temeljima nastale su i druge ideologije- nacizam i fašizam.
Kao uvjereni antikatolik i socijalist, urednik u novinama „Radnička budućnost“, koji je sa sobom nosio sliku Karla Marxa, Benito Mussolini je 1919. osnovao Fašističku stranku (Fasci di Combattimento) oslonjenu na nacionalni identitet. Iste godine osnovana je i Njemačka radnička partija (Deutsche Arbeitpartei), a 1920. je promijenila ime u Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka (Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei). Njezin vođa Adolf Hitler, kancelar od 1933. i predsjednik od 1934., poznat je cijelom svijetu, a nacionalsocijalisti – sljedbenici te ideologije, prema američkom skraćivanju imena, dobili su ime nacisti.
Svi ti režimi zaslužni su za nebrojene patnje, a samo komunistički ubili su oko 100 milijuna ljudi.
Rezolucije Europske Unije
Na temelju ranijih rezolucija Vijeća Europe o totalitarizmu, 19. rujna 2019. donesena je Rezolucija Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe.
Ona podsjeća na suradnju nacista i komunista na početku II. svjetskog rata. Ističe da su nakon poraza nacističkog režima i završetka Drugog svjetskog rata u pojedinim europskim zemljama i dalje bili uskraćeni sloboda, suverenitet, dostojanstvo, ljudska prava i društveno-gospodarski razvoj. Podsjeća se da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i nezapamćene gubitke života i sloboda u 20. stoljeću u neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti. „Najoštrije se osuđuju djela agresije, zločina protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi”. Napominje se da „u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava”.
Vuk dlaku mijenja ali ćud ne
Obilježavanje oslobađanja Mostara organiziraju tzv. antifašisti, rođeni poslije Drugog svjetskog rata, dok se javno iznose sumnje kako se baš iz njihovog kruga šalju crtači svastika u dio grada s većinskim hrvatskim stanovništvom. Pozivajući se na tekovine „oslobađanja“ Mostara na današnji dan 1945. prešućuju svirepe zločine “osloboditelja”. Od Dubrovnika do Podunavlja, nakon ulaska partizana u gradove iz kojih se povukli nacisti i fašisti, slijedio je uvodni čin komunističkog totalitarnog režima koji je zlouporabio plemenitu ideju antifašizma. U danima i mjesecima koji su slijedili, likvidirani su svi nacionalno, vjerski i ideološki neprihvatljivi „elementi“ pa čak i istinski antifašisti drugačije provenijencije. Među žrtvama su u prvom redu bili svećenici i intelektualci. Tako su poslije pobijenih i zapaljenih franjevaca u Širokom Brijegu, oni iz mostarskog samostana također poubijani samo zato što su bili to što jesu, a zatim pobacani u Neretvu. A poviše jednog od stratišta u Mostaru kasnije je podignut spomenički kompleks nazvan „Partizansko groblje“.
U igrokazu na spomeniku partizanima “antifašisti” poručuju da je „Mostar danas prijestolnica neonacizma, i da su neonacisti na vlasti u Mostaru“.
Lažnim predstavljačima i sijačima mržnje, kako ih je opravdano nazvao gradonačelnik Mostara Mario Kordić, smeta što je danas upravo Mostar primjer multikulturalnosti i slobode, jedini višenacionalni veći grad u Bosni i Hercegovini.
Hrvatski odvjetnik i kolumnist Zvonimir Hodak primjećuje: „Mnogi se pitaju koja je danas razlika između srpske četničke radikalne desnice i hrvatske radikalne antifašističke ljevice… Izgleda da neke bitne razlike nema. Jedni i drugi su jugo-nostalgičari, kmeče za vremenom kad su jedni bili gospodari života i smrti, a drugi plaćeni sluge.“ Gdje smjestiti bošnjačke „antifašiste“? Ne bi oni htjeli u Jugoslaviju gdje bi bili manjina. Premda smatraju da ih ugrožavaju „četnici“ i „ustaše“, sudeći po želji da gospodare zemljom koju svojataju, bliski su četnicima, a sudeći po težnji za nezavisnošću od okolnih „agresora“, bliži su ustašama.
Kad je riječ o tzv. neonacizmu protiv kojeg se bore, red je da budu principijelni prvo u svojem dvorištu. Potrebno je stalno ponavljati prešućivano postojanje u proteklom ratu 331 logora i zatvora u kojima su pripadnici muslimanske vojske Armije RBiH zatvorili 14.444 Hrvata i to 10.346 civila i 4.098 vojnika HVO-a. Od toga su 632 logoraša Hrvata ubijena, a 50 ih je pogubljeno na okrutno ritualan način. No, o tom neonacizmu jedan od vođa mostarskih antifašista, inače komesar Armije RBiH, koji je vojnike pozdravljao “Za Allaha”, a oni mu otpozdravljali “Protiv Vlaha”- šuti.
Želja za vladanjem Hrvatima u BiH, ne libeći se svih mogućih sredstava i manipulacija, evidentno neće prestati uskoro. Ali želje onih odgojenih na totalitarnim idejama su jedno, a stvarnost drugo./HMS/