KOLONIZACIJA: Hoće li nas EU prisiliti na privatizaciju voda?

Argument je jasan. Konkurencija je preduvjet za fer poslovanje i od nje koristi imaju prije svega potrošači – jer usluge postaju bolje i jeftinije. Tako potrebu za novim pravilima obrazlaže Europska komisija. Propisi reguliraju podjelu koncesija. Do sada je opskrba vodom u Njemačkoj bila u nadležnosti općina. One su jamčile opskrbu svim građanima, ali i poduzećima u određenoj regiji. Sada bi se moglo promijeniti. Gospodarenje vodom bi ubuduće moglo završiti rukama privatnika.
 
Cilj zaokreta u politici dodjele koncesija na razini Europske unije je usklađivanje pravila svih zemalja članica, a vodoopskrba je samo jedan u nizu sektora koje ona pogađa. Naime, Europska komisija je još krajem 2011. definirala propise o kojima će se u ožujku ove godine izjasniti zastupnici Europskog parlamenta. Općine protestiruju, inzistiraju na pravu samoupravljanja, ne žele da im Europska komisija “šefuje” u vlastitom dvorištu. Njihov argument je jednostava: vodoprivreda mora biti prilagođena regionalnim (lokalnim) uvjetima.

„Sa strujom je lako, vodu ne možete miješati“, kaže Hans-Joachim Reck, izvršni direktor Udruženja komunalnih poduzeća u Njemačkoj. On smatra da će održavanje higijenskih standarda u procesu privatizacije vodovodnog sektora biti narušeno. „Gdje god je vodoopskrba u Europi privatizirana, građani su imali loša iskustva“, kaže Reck i navodi primjer Pariza, u kojem je vodoprivreda ponovo (nakon privatizacije) vraćena u sklop javnog sektora – upravo zbog manjkave kvalitete vode.
I Mathias Ladstätter, stručnjak za vodoprivredu i suradnik sindikata Ver.di ne vidi logiku u novim pravilima u dodjeli koncesija. Navodi primjer Berlina, gde je jedan dio sektora krajem 90-tih godina privatiziran. Svi su očekivali da će privatizacija dovesti do nižih cijena. Dogodilo se potpuno suprotno, cijene su u glavnom gradu Njemačke konstantno rasle, podseća Ladstätter u razgovoru za DW:

„Do današnjeg dana su usluge u tom sektoru poskupjele za više od 30 posto. Od toga najmanje šest do deset posto predstavlja čisti profit od privatizacije, od koje u vodoprivredi Berlina nije ostalo ništa.“ Umesto da vode računa o infrastrukturi vodovoda, poduzeća su brinula o profitu. S druge strane, općine nisu fokusirane na zaradu, one nemaju drugi interes, nego da vode računa o potrebama svojih građana.”
Najekstremniji slučaj neuspjele privatizacije vodovoda je prema mišljenju Evelyn Gebhardt, zastupnice Socijaldemokratske stranke (SPD) u Europskom parlamentu, grad London. Tamo je oko 40 posto raspoložive vode završavalo u zemljištu, jer nadležno poduzeće nije htelo investirati u zamjenu vodovodnih cevi.
Što nakon privatizacije?
 

 
Za Mathiasa Ladstättera, najgori scenarij je prinudna privatizacija, do čega bi mogla dovesti nova pravila EU-a. Opravdana je zabrinutost, napominje Evelyn Gebhardt. Općine i gradovi će, prema direktivi EU-a, morati objavljivati sadržaj ugovora, ukoliko više od 20 posto prihoda ostvaruju u privatnom sektoru. Pri tome treba imati na umu da je vodoprivreda u većini općina u Nemačkoj u potpunosti u rukama javnog sektora. Istovremeno, elektroprivreda je već privatizirana, a u nekim gradovima i javni prijevoz. Kada se zbroji sve prihode, mogao bi se steći dojam da je i privatizacija vodovodnog sektora neizbežna.
U drugim državama Europske unije nije tako, zbog čega su mnoge općine u Nemačkoj u nezavidnom položaju, smatra Gebhardt. Privatizacija nije sporna, tvrdi političarka SPD-a, ali samo s „jasnim, održivim kriterijima“. „Posao ne bi trebao dobiti onaj tko ima najpovoljniju ponudu, već onaj tko jamči kvalitetu.“