Hrvatska predsjednica prije par dana iznijela je jednu na prvi pogled veoma grubu procjenu o broju radikaliziranih osoba u BiH, koje su se vratile i koje se vraćaju sa Sirijskog ratišta.
Prema Grabar Kitarović, broj takvih radikala broji se u tisućama, dok je prema podacima ministra sigurnosti BiH, Dragana Mektića broj BH građana koji su bili ili su i dalje u Siriji otprilike 250.
Mektićeve brojke su točne u smislu da je to broj ljudi za koje sigurnosne službe 100% sigurno znaju da su radikalizirane i da su se zaputile na Sirijsko ratište. Međutim, Mektićeva reakcija je samo krizno postupanje i gašenje požara panike koji je Kitarovićkina izjava mogla zapaliti u regiji. Siguran sam da ni Mektić nije zaboravio svoje izjave koje je dao prije otprilike godinu dana, kada je rekao za FENU:
“U BiH imamo određena izvorišta terorizma, imamo radikalnu ideologiju koja se propagira i prihvata, nasilni ekstremizam i određena teroristička djela. Dok god budemo tolerirali radikalnu ideologiju i nasilni ekstremizam uvijek ćemo imati terorističku prijetnju… terorizam u BiH prijeti da uništi državu, vidite ove neke portale koji slave teroristički napad u Parizu, predložiti ću Tužilaštvu BiH da te slučajeve procesuira.“
Najveća sigurnosna prijetnja Hrvatskoj
Sasvim je sigurno da nema govora o brojci koja bi mogla prijeći 300, kada je riječ o građanima BiH koji su otišli za Siriju i tu je Kolinda potpuno u krivu. S druge strane, stručnjak za terorizam sa instituta za međunarodne odnose u Pragu, Filip Tesar tvrdi da je kroz mini kampove za primarnu obuku u BiH prošao dobar dio od ukupno 3000 EU građana koji su trenutno aktivni na sirijskom ratištu. Tesar ističe kako većina sigurnosnih službi sumnjivim smatra izravne odlaske i letove za Tursku, ali ako se osumnjičeni neko vrijeme zadrži na Balkanu, sumnja opada. Toga su nekoliko godina bili svjesni i strani ratnici tj. nalogodavci i planeri Islamske države, pa su pribjegavali upravo toj tehnici zametanja tragova pri odlasku u Siriju.
Fokus medija je cijelo vrijeme na dijelu izjave u kojoj je Kitarović iznijela brojku, umjesto da bude na početku izjave u kojoj je odgovorila na pitanje koja je trenutno najveća sigurnosna prijetnja za Hrvatsku.
U tom dijelu odgovora Kolinda je potpuno u pravu, jedan napad, jedna eksplozija u predsezoni na Jadranskoj obali može uništiti u potpunosti turističku sezonu kao u Turskoj, Tajlandu ili zemljama sjeverne Afrike.
Tako da je iz tog kuta razumljiva briga predsjednice republike Hrvatske da se iz BiH u njezinu zemlju ne bi prelila kap nasilnog ekstremizma, jer bi i ta kap bila dovoljna da pokrene domino efekt sa nesagledivim (odreda negativnim) posljedicama po cijelu regiju, u kojoj je Hrvatska kao član EU ipak glavni faktor stabilnosti.
Kratke hlače, duga brada, Američka ambasada
Drugi dio izjave na koji se nitko nije osobito fokusirao je činjenica da radikala u BiH ima puno više od tih 300-tinjak koji su bili u Siriji (kao da je prisutstvo u Siriji jedini pokazatelj da je netko vjerski radikaliziran). Nije ni Mevlid Jašarević nikada bio u Siriji pa je opet njegov napad na US ambasadu bio čin radikalnog islamista i terorista. Nije nemoguće da je Grabar Kitarović malo u glavi zamijenila neke pojmove i podatke koje je dobila od tajnih službi, pa je, kad je pričala o tisućama povratnika iz Sirije zapravo mislila na spavače koji nikada nisu ni napustili BiH. A takvih je u BiH, prema procjenama nekih tajnih službi između dvije i šest tisuća.
Jako je nezahvalno biti sudac koji procjenjuje je li netko radikalan ili se samo neobično oblači i ponaša. Budući da je u ovom slučaju problem u radikalnim islamistima, nepravedno bi bilo sve one sa kratkim hlačama i bradom trpati među teroriste jer to ni faktički ni statistički ne može biti istina. Koplja se lome na identifikaciji i definiciji što čini islamističkog radikala.
Kako prepoznati radikaliziranu osobu
Dakle, dvije stvari određuju radikalnog islamistu.
Prva je želja i volja da u sekularnoj BiH provede džihad i nametne šerijat. Naravno, gotovo je nemoguće nekome tko nije pripadnik njihovog uskog kruga prijatelja i poznanika znati o čemu ti ljudi razmišljaju, kakva su im točno stajališta i planovi za budućnost, pa se onda taj vid identifikacije može slobodno odbaciti.
Druga stavka, koja je puno preciznija je spremnost da osobi koja joj uputi kritiku ili se na bilo koji način naruga njegovoj vjeri, bogu ili poslaniku nanese fizičke ozlijede ili oduzme život. Taj se dio manifestirao primjerice likovanjem portala „Vijesti ummeta“ nad pobijenim novinarima Charlie Hebdoa, po torturi koju je prošla Lejla Čolak zbog cinične usporedbe dilda sa hidžabom, ili po prijetnjama koje su zbog Olivera Frljića, tj. prikaza Isusa koji siluje muslimanku u hidžabu u predstavi „Naše nasilje i vaše nasilje“ dobili organizatori MESS-a.
Radikali iz naše avlije
Stanje sigurnosti u BiH je kritično. Tome nije kriv samo Mektić, ali istodobno ni ne doprinosi nekom poboljšanju. Trenutno je prezauzet obračunom sa Salihovićem i Dodikom.
Možda je već zaboravljeno, ali policija je za proteklu Novu godinu dobila dojavu da se sprema teroristički napad. Akcija preventivnog privođenja zvala se „Rez“ a neki od privedenih kroz tu akciju bili su u Siriji, dok neki nisu morali promoliti nosom iz Bosne da se radikaliziraju, dovoljno je bilo posjećivati sumnjive paradžemate sa radikalnim imamima.
Najveći je problem u svemu što unatoč preporukama iz inozemstva ne postoji želja u BiH da se pokrene neki projekt deradikalizacije, sličan primjerice rehabilitaciji narkomana ili ovisnika o kocki. Sve zemlje koje izvoze velik postotak džihadista po glavi stanovnika poput Švedske, Francuske ili Njemačke ozbiljno su pristupile tom problemu. U BiH, vlasti se odlučno odbijaju suočiti sa tim problemom, zapravo, još gore, odbijaju uopće priznati da taj problem postoji.
Najsvježije suđenje grupi povratnika iz Sirije (Predmet Hasanović i dr. kasnije poznat i kao Mešić i dr.) pokazalo je svu blagost BH pravosuđa prema istima i nikakvu viziju- što sa tim ljudima nakon što odsluže svoje smiješne kazne, koje se kreću, od godine dana (za nekolicinu koji su se nagodili sa sudom) do 3 godine za Enesa Mešića, koji primjerice nije ustajao kada suci suda BiH uđu jer tvrdi kako ne priznaje nikakvu vlast koja nije od Allaha, dokazano je bio dio naoružanih militanata, a u BiH je došao samo po papire i još neke sitnice prije planiranog povratka u Siriju.
Tamo je bio u odredu Bajre Ikanovića, nekadašnjeg sitnog sarajevskog kriminalca koji se radikalizirao, pripremao sa Mirsadom Bektaševićem i Abdulkadirom Cesirem veliki napad na tlu BiH, koji je spriječen suradnjom domaćih službi sa FBI-jem, te je Ikanović uhićen i osuđen na 4 i pol godine zatvora, iz kojeg izlazi 2013.
Po izlasku, umjesto da bude rehabilitiran i koristan član društva, ili barem pod neprekidnom pratnjom tajnih službi, on se bez problema pridružuje terorističkim jedinicama na području Sirije i Iraka gdje vrlo brzo postaje iznimno cijenjen.
Otad, do svoje navodne pogibije, ranije ove godine zapovijedao je odredom europskih ratnika, oženio je u Siriji dvije nove supruge, te je bio ključna figura za kontakt i dolazak mladića iz BiH na to ratište.
Male kazne, nikakva rehabilitacija
Jedan od mladića osuđenih skupa s Enesom Mešićem je i Mirza Kapić, ne stariji od 30 godina kojem su na telefonu pronađene fotografije iz Sirije koje ga prikazuju ispred zloglasne crne ISIL zastave kako drži automatsku pušku. Kapić je osuđen na 1,5 godina zatvora. Realno je očekivati da će izaći i ranije, a što će se onda dogoditi s njim, izgleda da nikoga nije pretjerano briga. Sudu je važno da je ispunjena kvota, sigurnose službe su svakako pod stranačkom kontrolom, svi prenose odgovornost jedni na druge, a koristi od svega nema nikakve, svi su oni nakon odslužene kazne potpuno slobodni vratiti se starim navikama.
Među osuđenima na smiješno male kazne je i Fikret Hadžić, bivši pripadnik odreda El Mudžahid koji se također s godinama nije rehabilitirao nego je još dodatno radikalizirao mladiće i slao ih u Siriju, novcem koji je dolazio preko nepoznatih kanala iz Kanade. Tu je i Adem Karamuja, koji je za vrijeme suđenja pobjegao naoružan u šumu, zatrovao vodovod u selu Ošve, a osuđen je na svega dvije godine zatvora. Skupa s njim bili su i Muhamed Tutmić i Jasmin Batanović koji su se unatoč mjerama zabrane i optužbama za terorizam, danima neometano skrivali po šumama oko Ošvi.
Da ne zaboravimo poster boya ISIL-a, Jasmina Keserovića iz Zavidovića, čije mladoliko lice na propagandnom videu izgovara rečenice od kojih se ledi krv u žilama. Ovaj mladić star 22 godine kojeg je sa sobom u Siriju poveo Bajro Ikanović poziva sve muslimane u BiH da ubijaju nevjernike, poziva na totalni džihad. Najsmiješnije je što Keserovićevi roditelji u izjavama za Avaz njega smatraju herojem i opravdavaju njegov odlazak i borbu. Keserović ima i brata, koji je ostao u BiH, te je također radikaliziran, ali ne spada među onih Mektićevih 250.
Svi nabrojani samo su pijuni u ovoj mračnoj igri o kojoj Kolinda govori. Nedovoljno se kažnjavaju vođe i nalogodavci poput Bilala Bosnića koji je osuđen na sedam godina zbog krivičnog djela „javno podsticanje na terorističke aktivnosti u vezi s vrbovanjem radi terorističkih aktivnosti i organiziranjem terorističke grupe.“
Sedam godina možda djeluje kao puno vremena, ali kada primjerice uzmemo slučaj iz Austrije u kojoj je Mirsad Omerović, zvani Ebu Tejma za sličnu stvar osuđen na 20 godina, vidi se benevolentnost BH pravosuđa u odnosu na pravosuđe jedne ozbiljne države kao što je Austrija.
Problem radikalnih islamista u BiH postoji i više se ne može mesti pod tepih.
Ti ljudi imaju lica, imena, porijeklo i životnu priču koja priča kako su i na koji način završili tu gdje jesu.
Za njihovo izliječenje od fundamentalizma i dalje nije kasno, ali konačno netko mora priznati da oni postoje i da cijela država s njima i zbog njih ima golemih problema. Žalosno je samo da to mora biti predsjednica susjedne države.
Nikola Bačić l Poskok.info
wpDiscuz