Veliki jadi spopali su ovih dana dojučerašnje američke miljenike u BiH. Nakon što je gotovo dva desetljeća uživao u figuri američkog mezimca, Zlatko Lagumdžija je “vidio svog bloga.”
Naime, na blogu su direktor Misije USAID-a u BiH David Barth i vojni ataše Scott Miller iznijeli tešku kritiku vlasti u BiH, zabijajući, na kraju mandata, nož u leđa vlastitoj političkoj djeci. Monstruozna Platforma stvorena je na poticaj i uz izravnu potporu američke ambasade u vrijeme mandata Patricka Moona. Nakon što je četiri godine rasturala zemlju, na samom isteku mandata dužnosnici američke ambasade optužili su svoje dojučerašnje pulene da nisu ništa uradili da odgovore na potrebe građana nakon poplava, iako su međunarodne institucije vlastima BiH osigurale više od pola milijarde eura za pomoć. Iznose i optužbu da su vlasti taj novac iskoristile za krpljenje proračunskih rupa.
Nino Raspudić l nezavisne.com
Lagumdžija je udario blogom na blog, i obznanio time javnosti da više definitivno nije američki miljenik. U odgovoru na svom blogu brani se od optužbi dužnosnika američke ambasade ističući kao glavni razlog nedolaska pomoći do stradalnika to što se “mi u BiH nismo borili samo protiv poplava, nego i protiv birokratskih nepogoda koje su generirane činjenicom da imamo najsloženiji politički sistem sa trinaest nesinhroniziranih nivoa vlasti i sa velikim problemom preklapanja nadležnosti. Bilo bi fer da su podsjetili javnost i na to kako je taj sistem u Dejtonu napravljen.” Sad su mu dojučerašnji tutori krivi jer su eto napravili presloženu državu u Daytonu. Poput uvrijeđenog djeteta proziva ih što pri isticanju problema pola milijarde eura koji još nisu došli do ljudi kojima su namijenjeni, nisu usput napali i američku administraciju od prije dva desetljeća, koja je propustila napraviti državu po Lagumdžijinoj mjeri.
Nadalje Lagumdžija kaže da “ono što kao ministar vanjskih poslova smatra nečuvenim iskakanjem iz diplomatskih normi ponašanja jeste potpuno izvrtanje činjenica kako bi se potkrijepio opasan i pogrešan narativ da su svi političari u BiH isti i uz to nesposobni. (…)
Nismo svi isti. Ni mi, ni oni. Nečuveno je tvrditi da su svi isti. I oni i mi. Hvala svima koji nam pomažu ili to žele, ali to ne znači da nam treba držati predavanje svako onaj ko misli da o nama i našoj zemlji zna više od svih nas. Nismo svi isti. A naročito nismo budale kojima se svako može praviti pametan.”
Istina je da nisu svi isti, jer je Lagumdžija i njegov milje vjerojatno najgori i najpogubniji segment politike u BiH. Teško je nakon Daytona naći vladu koja je u svom mandatu pričinila i približno toliko ekonomske i društvene štete poput njegove u Federaciji. Od kompromitiranja bilo kakve moguće istinske transnacionalne opcije pseudograđanskom opcijom koju je koristio kao krinku za nacionalizam brojnijeg naroda u Federaciji, afera od famoznog “Reketa” pa nadalje, uništavanje i kompromitiranja javnog RTV servisa oličenog u Federalnoj televiziji čije je nekadašnje prvo novinarsko grlo sad odjednom njegov kandidat za člana Predsjedništva, pogubne, dvaput izvedene, avanture s Komšićem koja je trajno narušila međunacionalne odnose u Federaciji, gaženja političke volje cijelog jednog naroda i nametanjem predstavnika poput Lijanovića i halal-pravaša, koji ne bi mogli doći na pozicije na koje ih je Platforma ustoličila ni u jednoj normalnoj, demokratskoj zemlji. Imao je za sve to podršku Amerikanaca koji su, naročito u Moonovo vrijeme, takvu moralnu i političku klatež tražili svijećom i odmah po pronalasku prihvaćali za saveznike. Dok je trajala ljubav američke ambasade i Lagumdžije, a trajala je s njihove strane dok su vjerovali da preko njega mogu progurati svoju utopijsku viziju građanske BiH, a s njegove dok su mu išli niz dlaku, Lagumdžiji nije smetalo američko prosipanje pameti u BiH i to što nam “drži predavanje svatko onaj tko misli da o nama i našoj zemlji zna više od svih nas.”
Sad je odjednom antikolonijalistički raspoložen i sve više zvuči poput Dodika, s tim što je Dodik u sedlu, a Lagumdžija je već u zraku. Američki ljubimci, oni koji su iz niza razloga bespogovorno prihvaćali igrati njihovu igru, u pravilu nisu dobro prolazili. Od Biljane Plavšić, preko Jadranka Prlića pa sve do Lijanovića, nakon što bi odradili posao, ili češće nakon što nisu bili sposobni odraditi ga, nekadašnji mezimci bivali su odbačeni. Ostaje vidjeti kako će nakon izbora završiti odbačeni Lagumdžija.
Novi američki ljubimac je Fahrudin Radončić, pa platformaši sada cvile kao ostavljene ljubavnice. Radončić pred bošnjačkim biračkim tijelom otvoreno igra na kartu američkog savezništva, o čemu dovoljno govore naslovi u Avazu.
Jedan naslov u Radončićevim novinama prije par dana kaže: “Kandidat SDP-a Bakir Hadžiomerović osuo paljbu po Amerikancima.” Ne radi se o paljbi, barem ne zasad, tipa Mevlida Jašarevića, već tiradi na liniji šefa Lagumdžije. Crveni Bakir tako na skupovima u Kaknju i Zavidovićima napada američke diplomate Davida Bartha i Scotta Millera koji su kritizirali nerad vlasti u kojoj mu stranka ima presudnu ulogu. On je još izravniji od šefa pa kaže kako je “nedopustivo da trećerazredne birokrate vode predizbornu kampanju za neke druge političke stranke i drže predavanja bazirana na muci naših naroda, isto kao da ova zemlja nema svoje institucije.” Prvorazredni novinar i intelektualac kritizira tako trećerazredne birokrate iz čije je ruke do jučer jeo. SDA, također dio platformaške vlasti, suočena s američkom kritikom, odabrala je taktiku sabura, trpljenja dok izbori ne prođu i ne vidi se što će biti dalje. Ipak, dok mu je stranka nešto muljala o dobronamjernoj američkoj kritici, nije se suzdržao ministar nelegalnog ministarstva kulture u Vladi Federacije BiH (kultura je po Daytonu na razini županija) Salmir Kaplan. Avaz trijumfalno javlja kako je “bijes iskalio iskazujući na društvenoj mreži netrpeljivost prema američkim diplomatima i Ambasadi.” Kaplan se pita: “Šta se dešava sa ovim ljudima iz Američke ambasade i USAID-a” dodajući, kako sa zadovoljstvom prenosi Avaz, da “u sljedećem obraćanju javnosti” očekuje poruku Amerikanaca da će, kako je naveo, “nas bombardovati ako ne glasamo za predsjednika Saveza za bolju budućnost Fahrudina Radončića.” Kaplanove distopijske fantazije su zanimljive. Ono što se vjerojatno “dešava” s američkom ambasadom je promjena politike i nastojanje da se izvuku iz kaše koju su sami zakuhali.
Kaplan je simpatično izravan: “- Gospodo Amerikanci, smanjite doživljaj, nije vam ovo ni Afganistan ni Irak!!! Polupali ste lončiće.” Samo je falilo da im kaže: Go home! Ili “Marš kući”, kako je hrvatskom premijeru Milanoviću poručivala Jasmila Žbanić, žena iz istog kulturnog miljea. Avaz, pomalo dodvornički prema Amerikancima, komentira Kaplanovu poslanicu ovako: “Zapjenušana reakcija Kaplana, turskog đaka, usmjerena prema diplomatima apsolutno najvećeg saveznika BiH i Bošnjaka, otkriva da je i tvrdolinijaški krug SDA, kojim rukovodi Bakir Izetbegović, direktno pogođen i da se osjeća prozvanim u kritikama o neradu i sporoj reakciji nakon poplava, ali i da je spreman, na prvi mig, plasirati negativne reakcije prema SAD. Radikaliziranom Kaplanu je dobronamjerna i utemeljena kritika Amerikanaca, očito, samo izgovor da u javnost iznese vjerovatno ranije formirane antiameričke stavove i histeriju koja vlada u političkim krugovima tvrdog krila SDA iz kojih dolazi.”
Što se iz ovoga može razabrati? Prvo, da nije ok da neki bošnjački političar kritizira najvećeg saveznika BiH i Bošnjaka. Drugo, da upadnim prozivanjem “tvrdolinijaša” iz SDA za antiameričko raspoloženje, Radončić želi sebe pozicionirati i javnosti prezentirati kao prijatelja i pouzdanog saveznika najveće svjetske sile. Uz križ na Zlatištu, na samom početku kampanje se tako mlati i Amerikom. Nije teško zaključiti da je i američka kritika tempirana u svrhu izbora, a da su se pogubljeni vrh SDP-a i neiskusniji SDA kadar ulovili na mamac.
wpDiscuz