Bosna je zemlja gdje povijest ne teče, već se taloži. Tu su udžbenici ispisani kao dnevnici trauma, a zastave često djeluju kao osobna izjava identiteta, vjere, pripadnosti, možda čak i inata. Povijest ovdje nije samo prošlost, već i budućnost, jer svi naraštaji nose iste terete, iznova ih slažući na ramena svojih potomaka. A kako drugačije u zemlji gdje je prošlost vječita borba za pripadnost, a sadašnjost neprestano prebrojavanje – ljudi, teritorija, krvi, simbola?
Zemlja triju naroda i tristo narativa
Bosna i Hercegovina nema jedinstven povijesni narativ, niti će ga ikada imati. To je zemlja gdje tri naroda dijele jedno tlo, ali ne i iste knjige. Što jedan udžbenik proglašava svetim, drugi odbacuje kao herezu. Gdje jedna zastava simbolizira heroizam, druga priziva tugu i strah. U bošnjačkim udžbenicima srednjovjekovna Bosna često se predstavlja kao raj na zemlji – gdje je Crkva bosanska bila simbol slobode, a njeni pripadnici duhovna elita. Hrvati i Srbi? Ma, nisu postojali, osim možda u tragovima.
Tako će vam udžbenik za bošnjačke gimnazijalce kazati da su Bošnjaci direktni potomci tih “krstjana”, koji su s osmijehom na licu prihvatili islam kao produžetak svoje vjere. Nitko tu nije utjerivao ništa ognjem i mačem. Sultan je, prema tim pričama, došao s Ahdnamom u jednoj, i mirom u drugoj ruci, nudeći slobodu od nametnutih križeva Zapada. Realnost? Fratri Bosne Srebrene će vam reći drugačije, kao i usmena predaja svake hrvatske obitelji s obronaka Vranice ili Ljubuše.
Islamizacija, ali drage volje?
Možda nigdje drugdje islamizacija nije toliko romantično opisana kao u bošnjačkim udžbenicima. “Duhovna sloboda”, “pravo izbora”, “privlačnost islama”. Priča o robovima koji su, navodno, prelaskom na islam dobivali slobodu i društveni status. Kao da je to bio poziv na gala večeru, a ne pritisak sustava koji je kažnjavao svakog “nevjernika” višim porezima, ograničenjima i prisilnim odvođenjem djece kroz danak u krvi.
No, ono što najviše smeta nije samo iskrivljavanje povijesti, već nepostojanje prostora za dijalog. Nigdje se ne spominju katoličke crkve pretvorene u džamije, niti uništenje pravoslavnih manastira.
Nitko ne spominje kako su franjevci, umjesto da vode otpor, potpisali ugovor o služanjstvu sa sultanom, preuzevši na sebe ulogu posrednika. Njihova odgovornost nije bila samo duhovna, već i politička – jamčili su pokornost domorodačkog naroda Osmanlijama, uz uvjet da se njima osobno zajamči život i pravo na pastoralni rad. U tom dogovoru, franjevci su preuzeli ulogu osigurača mira, umjesto da postanu simbol otpora. Tako su, svjesni stvarnosti osmanske vlasti, djelovali u okviru dozvoljenog, prilagođavajući svoju misiju evangelizacije ropstvu, i to po cijenu potpune odanosti sultanu. Zapravo Franjevce uopće ne spominju u udžbenicima niti što je to bilo u Srebrenici a što u Olovu. Nema zamaranja malenih Bošnjaka porušenih katoičkim crkvama.
Srbi i Hrvati, ali samo na posudbu
Još jedna zanimljivost je tvrdnja da Srba i Hrvata u Bosni zapravo nije bilo prije 19. stoljeća. Njihov dolazak, prema ovim knjigama, bio je rezultat nacionalnih pokreta iz Srbije i Hrvatske. Tako ispada da je cijela povijest Bosne do tada bila homogena, jedinstvena i bošnjačka. A što ćemo s katoličkom Herceg-Bosnom iz srednjeg vijeka? Ili s Hrvatima iz Livna koji su podignuli prvu crkvu u Bosni? Oni su, valjda, zaboravljeni u korist narativa koji ne priznaje ništa što ne odgovara toj slici.
Hrvatski doprinos ratu? Skriven u fusnotama.
Kada se prelazi na ratne godine, stvari postaju još crnje. HVO? Prepušten političkom HDZ-u, bez konteksta vojne strategije i zajedničkih operacija s Armijom BiH. Operacija Oluja? Nigdje spomena. Hrvatska vojska? Kao da nije ni postojala, iako su oslobađali dijelove BiH uz nevjerojatne žrtve. Sve se svodi na priču o bošnjačkoj žrtvi, dok hrvatski doprinos ostaje zakopan pod teretom Heliodroma i Dretelja, kao da su jedina ostavština Hrvata u ratu logori.
Završna riječ: Povijest kao bojno polje
Ova analiza nije napad na bošnjačku povijest. To je poziv na suočavanje s činjenicama, bez uljepšavanja ili prešućivanja. Povijest Bosne i Hercegovine je slojevita, krvava i komplicirana. Nitko nema pravo monopolizirati istinu. I dokle god budemo pisali povijest kao manifest jedne strane, a ne kao zajedničko nasljeđe, nastavit ćemo ponavljati iste greške. Jer u ovoj zemlji, zastave nisu samo simboli. One su sjene prošlosti koje nas neumoljivo prate, čak i dok pokušavamo gledati naprijed.
Ovo su glavne zamjerke udžbeniku povijesti na bošnjačkom nacionalnom programu:
- Bošnjački povijesni narativ: Udžbenici za bošnjačke učenike naglašavaju srednjovjekovnu Bosnu kao neovisnu kraljevinu s posebnim identitetom, s naglaskom na Crkvu bosansku i njen povijesni značaj.
- Islamizacija Bosne: Prelazak na islam prikazuje se kao proces vođen socijalnim, ekonomskim i vjerskim razlozima, a ne prisilom. Autori sugeriraju da su pripadnici Crkve bosanske dragovoljno prihvatili islam.
- Kritika katoličkog i pravoslavnog utjecaja: Bošnjački udžbenici minimaliziraju utjecaj katoličanstva i pravoslavlja u srednjovjekovnoj Bosni, naglašavajući Crkvu bosansku kao glavnu religijsku instituciju tog doba.
- Negiranje ranijih etničkih identiteta: Udžbenici tvrde da Srbi i Hrvati nisu postojali u Bosni prije 19. stoljeća i da su se etničke identifikacije razvile pod utjecajem nacionalnih pokreta iz susjednih država.
- Kritika hrvatskih i srpskih povjesničara: Bošnjački autori kritiziraju hrvatsku i srpsku historiografiju kao pristranu, s ciljem prikazivanja Bosne kao isključivo katoličke ili pravoslavne zemlje.
- Minimalizacija hrvatskog doprinosa u ratu 1990-ih: Hrvatska vojska i HVO u bošnjačkim udžbenicima se minimalno spominju, a njihova uloga u oslobođenju BiH i operaciji “Oluja” uopće se ne ističe.
- Naglašavanje bošnjačke žrtve u ratu: Udžbenici posvećuju mnogo prostora srpskim zločinima, genocidu u Srebrenici i logorima, dok se sukob ARBiH i HVO-a prikazuje jednostrano, s fokusom na bošnjačke žrtve.
- Manipulacija fotografijama: Učenicima se prezentiraju fotografije s potpisima koji sugeriraju određene političke stavove, poput podjela između Srba i Hrvata na račun Bošnjaka.
- Osmanska vlast u pozitivnom svjetlu: Osmansko carstvo prikazuje se kao tolerantno prema različitim vjerama, unatoč povremenom priznavanju poteškoća katolika pod osmanskom vlašću.
- Negiranje uloge HV-a i Hrvatske: Uloga Hrvatske u završnim operacijama tijekom rata u BiH gotovo je u potpunosti ignorirana.
- Daytonski sporazum: Daytonski mirovni sporazum prikazuje se kao rezultat pritiska zapadnih sila, dok se sugerira da su Srbi i Hrvati bili zadovoljniji podjelom BiH od Bošnjaka.
Mladi Bošnjaci imaju pravo na istinu o našoj zajedničkoj povijesti, i nema pravo politika kao što je SDA ili bilo tko drugi određivati što znanost smije pisati ili ne smije. Hrvati i Srbi u BIH moraju pokrenuti inicijativu za donošenjem zajedničkog udžbenika povijesti u BIH. Inače će se stvoriti provizorij za nove sukobe. U BIH se dogodila jedna istina. Ne tri istine. I to svi moramo prihvatiti.
IURKOV l POSKOK
wpDiscuz
