FASCINANTNA KNJIGA DAGMAR HERZOG: Seksualnost u Europi 20. stoljeća

U razgovoru za tportal.hr Franko Dota otkrio je djelić onoga što nudi fascinantna ‘Seksualnost u Europi 20. stoljeća’.

Koja je razlika u tretmanu i društvenoj važnosti seksa u 20. stoljeću u odnosu na prethodno ili prethodna? Zbog čega se govori o stoljeću seksa?

Dagmar Herzog otvara svoju ‘Seksualnost u Europi 20. stoljeća’ konstatacijom da se minulo stoljeće često doživljava (i) kao stoljeće seksa, i to zato što je naprosto na prvi pogled očito da je to doba iznjedrilo toliko dalekosežne, epohalne promjene i preokrete o onome što mi danas, samorazumljivo, nazivamo seksualnošću, inače izrazom koji je u svakodnevnu upotrebu ušao upravo u tom stoljeću. Evo tek nekoliko slikovitih trenutaka koji su u knjizi pomno prikazani: usavršavanje i sve veća dostupnost kontracepcijskih sredstava, golem napredak u emancipaciji i jednakosti lezbijki i gejeva, opća prihvaćenost adolescentskog i predbračnog, ali i rastuća važnost bračnog seksa, glorifikacija seksualnoga užitka, praćena sveprisutnom stimulacijom žudnje u reklamnoj industriji, ali i znanosti koja je uostalom baš u dvadesetom stoljeću i iznjedrila jednu sasvim novu disciplinu – seksologiju. Naravno, seksa, baš kao i seksualnih politika i borbi oko toga što je ‘prirodno’ ili ‘normalno’, dobro ili nepoželjno u krevetu i oko njega, bilo je i u prethodnim stoljećima, ali nikada se prije seksu u politici, ideologijama, znanosti, religiji i medijima nije pridavalo toliko važnosti. Nikada ranije seks nije toliko utjecao i mijenjao društva u cjelini, usmjeravao individualne i kolektivne odluke. Često nismo niti svjesni koliko mnogo smo izloženi raznim i međusobno suprotstavljenim seksualnim politikama, pozvani da se neprestance određujemo o seksu kao dijelu naše političke svakodnevice. Kada ovih godina slušamo o nacionalnim demografskim politikama, referendumima o obiteljskim zakonima, zdravstvenom odgoju, razmatranju ustavnosti prava na pobačaj, ‘piluli za dan poslije’ ili najezdi milijun ‘biološki jačih’ muslimana na europske gradove, zapravo smo bombardirani stavovima o seksu. Seks je postao neodvojiv od vjere, nacije, rase, klase i ideologije. On je u školama i na ulicama, u parlamentarnim odborima i propovjedaonicama, u filmovima i liječničkim ordinacijama. Ali još uvijek se nekako ustežemo nazvati ga njegovim imenom, kao da se mnogima i dalje pomalo crvene obrazi kada moraju reći ‘to je pitanje seksa’, seksualne politike. I to unatoč tome što je u dvadesetome stoljeću seks postao jedan od ključnih gradivnih elemenata individualnog identiteta. Na kraju toga stoljeća ljudi su ne samo bića koja se seksaju, nego i, riječima Dagmar Herzog, ‘bića sa seksualnim pravima: od prava na privatnost do prava na javnu vidljivost, od prava na ‘normalnost’ do prava na transgresiju normi, od prava na intenzifikaciju iskustva i erotskog doživljaja do prava na sigurnost od seksualnoga nasilja’.

Zbog čega je seksualna liberalizacija izazivala velike sukobe i otpore?

Zato što su rasprave o seksualnim reformama ili otpor njima bile uklopljene u mnogi širi splet tenzija oko vlasti i moći, pitanja klase i nacije, redovito povezane s demografskim i biopolitičkim trendovima kojima se nastojalo pokazati da je sudbina same nacionalne države na kocki, bilo da je riječ o zagovornicima modernizacije i reforme, bilo da je riječ o onima tradicionalnih i konzervativnih vrijednosti. Zato najvažniji doprinos ove knjige vidim u tome što se dvadeseto stoljeće ne promatra linearno, kao doba postupne i samorazumljive liberalizacije. Narativna linija ne prati seksualnost kao pravocrtnu i jednoznačnu povijest oslobođenja, nego pokazuje da su još od prvih koraka u tom pravcu, ratovi, društveni prevrati, represivni i autoritarni politički režimi, oživljeni religijski pokreti i ideološka moć etničkog nacionalizma često usporavali i osporavali širenje slobode u polju seksualnog užitka i osobnu seksualnu autonomiju. Sve te konzervativne i represivne snage koristile su se, kao što to čine i danas, kulturnim, političkim i religijskim ograničenjima i zabranama kojima se seksualna želja nastojala zatvoriti u sferu bračne seksualne reprodukcije. Borbe za liberalizaciju, pokazuje Dagmar Herzog, u prvom su redu pitanje na koji način razdvojiti užitak od reprodukcije. To najbolje sažimaju dva velika pokreta dvadesetog stoljeća, onaj za jeftinu i svima dostupnu kontracepciju te onaj za slobodu i društvenu jednakost lezbijki i gejeva. Povjesničari su ili pretpostavljali kako je seksualna revolucija bila rezultat uspona potrošačke kulture i medicinsko-tehnološkog izuma kontracepcijske pilule iz ranih 60-ih ili pak da je ona logičan ishod radikalnih društvenih pokreta za pravo na seksualnu slobodu, na pobačaj te pokreta za prava gejeva i lezbijki. Herzog upozorava da nijedna verzija nije netočna, ali da isto tako nijedna ne rasvjetljava odnos tržišnih sila i aktivizma, ni mnoge reakcionarne zaokrete. Indikator neodrživosti progresivističke vjere u trajnu liberalizaciju seksualnosti, primjerice, snažan je otpor koji mnoge nove (a i neke stare) članice Europske unije pokazuju prema slobodnoj seksualnosti, posebice tretmanu istospolnih parova, što vidimo i ovih dana u Sloveniji na primjeru političke akcije ultrakonzervativnih pokreta koji metodomcopy-paste niču diljem Europe. To je pokazatelj toga da moramo biti vrlo oprezni kada seksualnu liberalnost koristimo kao mjerilo modernizacije i demokratizacije te da na nju valja gledati šire, u dugoj historijskoj perspektivi. A to je pogled koji nam nudi ova knjiga: na složenu kombinaciju pritisaka odozdo, kroz odvažne i kreativne, katkada namjerno, prkosno skandalozne društvene pokrete te strateškog djelovanja odozgo, kroz rad aktivista i političara, unutar i izvan granica stranačke politike.

Ženska je seksualna emancipacija, čini se, jedan od ključnih momenata ‘Seksualnosti u Europi 20. stoljeća’. Kako je išao taj proces i tko mu se najviše protivio?

Uistinu, emancipacija, još uvijek nezavršena, ženske seksualnosti i reproduktivnih prava žena, središnja je priča ove knjige, i to zato što je ona imala ogromne posljedice na gotovo sve vidove seksualnoga u dvadesetom stoljeću. Borba za ženska seksualna i reproduktivna prava jest stubokom promijenila žensko iskustvo seksualnosti i oslobodila milijune žena okova patrijarhalnog braka koji služi reprodukciji muške ekonomske i društvene moći, produženju muškog potomstva i muškom erotskom užitku. Ali ta je borba polučila i mnoge druge učinke: promijenila je strukturu heteroseksualnog života, izvrnula naopačke smisao tradicionalnog braka, izrodila ideju seksualnog užitka i seksualnih prava za sve, dala presudni poticaj oslobođenju gejeva i lezbijki te, na koncu, izmijenila seksualni život muškaraca. Dvije povezane niti – prihvaćanje ideje o postojanju i legitimnosti ženskog seksualnog užitka i ona o kontracepciji kao načinu da se žensko seksualno iskustvo oslobodi prijetnje trudnoće – potakli su seksualne reformatorice i reformatore da se stanu zalagati za novu paradigmu braka u kojemu su oba partnera ravnopravna i imaju svoju seksualnu autonomiju, pravo da u seksu uživaju. Taj je zaokret pokrenuo proces promjene shvaćanja heteroseksualnosti tako što se seks razdvaja od reprodukcije i braka, a užitak, žudnja, zadovoljstvo i osobno samoostvarenje u erotskoj domeni života postaju važni stupovi nove paradigme poimanja seksualnosti. U Europi na vrijednosti dobiva uzbudljivi i raznovrsni partnerski seks koji doprinosi učvršćenju ideala romantičnog egalitarnog heteroseksualnog para kojemu je ‘dobar odnos u krevetu’ važan preduvjet postojanosti. Pritom legitimni postaju predbračni i adolescentski seks, seks bez emocija, jednokratni odnosi, uzastopne monogamne, a donekle i vanbračne veze.

Koje su najvažnije razlike tretmana seksualnosti u totalitarnim i demokratskim državama? Ima li ih?

Herzog je vrlo oprezna da ne upadne u zamku učitavanja u prošlost naših današnjih svjetonazora i historijskih politika prema minulim sistemima i ideologijama. Jasno, nema sumnje da su nacizam, fašizam i staljinizam imali naglašenu represivnu komponentu prema nenormativnim oblicima seksualnih izričaja, veličali ratnički maskulinizam i žensku kućevnost, ali takvih tendencija je bilo i drugdje. Represivnost prema seksualnosti nije isključiva odlika autoritarnih i totalitarnih sistema, ona je u njima vidljivija, očitija i svakako okrutnija. Tako je brzo nakon dolaska nacista na vlast stradao upravo tada u Berlinu vrlo živ pokret za emancipaciju homoseksualaca, deseci tisuća gej muškaraca završili su u Hitlerovim logorima, popratna strana Holokausta bila je i prikazivanje Židova kao nezasitnih seksualnih predatora i pervertita, na bojištima se silovalo i sadistički iživljavalo nad neprijateljevim ženama. Međutim opasnih puritanskih poriva bilo je i u demokratskim državama. Dagmar Herzog ukazuje na eugeniku koja je u kolonijalnim carstvima bila nerazdvojiva od imperijalnih težnji i tjeskobe da, dok takozvani civilizirani, bijeli, europski narodi imaju sve manje potomaka, ‘žuti’ i ‘crni’ narodi u drugim dijelovima svijeta, i dalje rađaju puno djece. A opet, eugeniku nisu prigrlile samo otvoreno rasistička desnica i imperijalistički centar, nego i neki odvjetci ljevice, a među njima i pojedini socijalisti, anarhisti i liberali.

U najavi knjige ističe se da se povijest seksualnosti u 20. stoljeću račva u bezbroj rukavaca te da je obilježena i tragikomičnim preokretima. Ima li nekih konkretnih primjera koji se iz današnje perspektive čine naročito bizarnima?

Ti tragikomični slučajevi i javni seksualni skandali možda danas izgledaju bizarno, ali oni nisu u knjizi da bi nas zabavljali. Herzog se njima vješto služi kako bi pokazala da je seks eminentno historičan, da nešto što je nama danas nevjerojatno ili pomalo smiješno, ne tako davno bio vrlo ozbiljan prijepor ili pomno smišljena akcija. Evo tek dva primjera koja današnjem uhu i ne zvuče toliko apsurdno. Švedski aktivist za prava homoseksualaca Eric Thorsell, u pismu iz 1932. savjetovao se s liječnikomTorstenom Amundsonom o najpogodnijem načinu za rad na dekriminalizaciji homoseksualnosti u njihovoj zemlji. Amundson, koji je veći dio svog života proveo pod istim krovom sa svojim tajnikom, što je moglo poslužiti kao uvjerljivo pokriće za njihov ljubavni suživot, odgovorio mu je da je u Švedskoj najbolje odustati od javnog zagovaranja jer su, smatrao je, Šveđani obični licemjeri i da će do reforme zakona najlakše doći ‘ako agitiranje ne izazove kod opće javnosti, kao što se čini izglednim, golemi otpor’. Talijanski par aktivista Maria Luisa De Marchi i njezin suprug Luigi od 1958. opskrbljivali su dijafragmama, kontracepcijskim gelovima i informacijama najsiromašnija kućanstva na periferiji Rima prkoseći Vatikanu koji je zahtijevao njihovo uhićenje i svećenicima koji su dijelili njihove fotografije vjernicima govoreći im da će dobiti rak prihvate li ijedan proizvod od njih. Iako je vlast isprva oklijevala s uhićenjem bračnoga para De Marchi, strepeći od dodatnog publiciteta u korist kontracepcije, Luigi je uskoro uhićen, i to zbog ‘povrede javnoga morala’ predavanjem u kojem je iznio niz informacija o kontroli rađanja.

Ima li u knjizi Dagmar Herzog Hrvatske ili bivše Jugoslavije?

Nažalost, osim nekoliko usputnih spomena, nema. Svakako, mnogi poučci i tumačenja koji se donose za cijeli kontinent mogu se, do određene mjere i uz lokalnu prilagodbu, primijeniti i na Hrvatsku ili Jugoslaviju. Ali to mene kao povjesničara seksualnosti ne zadovoljava. Herzog je specijalistkinja za Njemačku i zemlje njemačkog govornog područja, pa ćemo u knjizi naći mnogo podataka i o Austriji i Švicarskoj. Također, pored i inače solidno istražene povijesti seksualnosti u velikim zemljama, poput Velike Britanije, Francuske ili Italije, u knjizi ćemo naći i Poljsku ili Češku i vrlo dobre analize Švedske i Danske. To što našeg prostora nema nije toliko krivica ove američke povjesničarke, premda činjenica da ne čita naše jezike sigurno na to ima utjecaja. Tomu smo krivi mi sami, postjugoslavenska humanistika općenito koja još uvijek nije dovoljno osvijestila koliko bi bilo važno znati kako je primjerice uzbudljiva i važna priča o zemlji, Jugoslaviji, koja 1945. kreće u svoje socijalističko iskustvo s vrlo oštrim kaznama za pobačaj, da bi sredinom sedamdesetih on postao ustavom zagarantirano pravo. Nije li to nešto vrijedno istraživačkog napora? Ili činjenica da je Jugoslavija bila jedna od rijetkih zemalja Istočne Europe koja je sredinom osamdesetih imala u Ljubljani vrlo živ i s tadašnjim europskim trendovima sasvim sinkroniziran LGB pokret o kojem je tadašnji tisak naveliko izvještavao, da je čak jednoj komunističkoj političarki palo na pamet da predloži brak otvoren i za istospolne parove. Kada bismo to naše iskustvo istražili, sigurno bismo dobili i mjesto u ovoj ili sličnim sintezama. I, što je još važnije, bolje bismo razumjeli sami sebe i snalazili se u suvremenim bitkama oko seksa.

Je li ‘Seksualnost u Europi 20. stoljeća’ knjiga za široku publiku ili je prvenstveno usmjerena na akademske krugove?

Kao što je seks dio svačijeg života, tako je i knjiga o povijesti seksa za svakoga. Riječ je o briljantnoj i minuciozno istraženoj, preglednoj i uzbudljivoj sintezi koja ne bježi od odvažnih interpretacija i tumačenja ni od suvremenosti pa se i zatvara vrlo aktualnim pogledima na odnos između islama i europske seksualne liberalnosti, propitkujući njene granice i dosege u dodiru s migrantima, na uspon neokonzervativnih antiseks pokreta, pogledom na razočaranja i otrežnjenja od iluzija nasljeđa šezdesetosmaškog radikalizma. Knjiga je korisna i stručnjacima, može služiti kao akademski udžbenik, nadahnuće za aktivistkinje i aktiviste, putokaz za političarke i političare, ali i zabavno i poticajno štivo za pred spavanje. Na objavljivanje ‘Seksualnosti u Europi dvadesetoga stoljeća’ Zagreb Pride se odlučio jer ona pokazuje kako LGBT povijest i politika nisu izdvojena ili partikularna priča, da je naša borba u Povorkama ponosa ili za društvenu vidljivost dio mnogo šire i dulje borbe, da homoseksualnost valja shvaćati u opsežnom polju seksualnosti svih, da bez savezništava s drugim progresivnim pokretima nema prave promjene.