Published On: Čet, ožu 13th, 2014

Književni monstrum sa sjevera

Globus ekskluzivno donosi ulomke iz gigantskog šestotomnog romana “Moja borba” Karla Ovea Knausgårda, zbog kojeg se pisac morao razvesti te napustiti domovinu, a samo za Globus njegovi norveški kolege otkrivaju čime je to Knausgård skandalizirao Europu i zašto je preko noći postao najprodavaniji skandinavski pisac
Književni monstrum, sa šest tomova knjiga koje obasižu 4500 stranica, prijeti da pokori Europu. Pri tome, autor tvrdi: roditeljstvo je naporno i primitivizirajuće, brak dosadan, prijatelji gnjavatori, očevi bezosjećajni, alkohol (tu i tamo) spas. A sve to u knjigama koje su “zanimljive i kad su dosadne”, domislio se književni kritičak New Yorkera: “čak i kad sam se dosađivao, gutao sam dalje”, priznaje. I sve iz prve ruke, sve iz “ja”: pravi reality show. Da, to sam ja koji mislim, doživljavam i bez problema objavljujem, kao da kaže 45-godišnji autor Karl Ove Knausgård.
“50 nijansi sive” sad se čine dosadnim, zastarjelim, da – baš sivim. Naprotiv, “Moja borba” – “Min kamp” (naslov se slučajno poklapa s onim Hitlerova “djela”, ali Karl Ove Knausgård u njoj ne opisuje kako pokoriti svijet nižih rasa, nego do najsitnijih detalja čereči svoj intimni, ili pak obiteljski mikrosvijet), nešto je potpuno neočekivano: zasad je u Norveškoj prodao 450.000 primjeraka “Moje borbe”, a on sam se od obožavatelja sklonio u Švedsku. Nakon što je završio šestu knjigu, primio se posla kao savjetnik na norveškom prijevodu Biblije.
“Sreo sam ga nekoliko puta prije no što je počeo objavljivati ‘Moju borbu’”, kaže za Globus Fredrik Wandrup, književni urednik u jednim od najtiražnijih norveških novinama Dagbladet, i sam nagrađivani pisac koji je napisao četiri publicističke knjige. Na naše pitanje – kako objašnjava njegov fenomen, Fredrik prije svega napominje da je Karl nekada bio rock zvijezda u Norveškoj – svirao je u bendu. Time se sigurno može objasniti osjećaj publike da ga već poznaje.
Ali tajna njegove sveprisutnosti ipak je u nečem drugom – njegovoj potpunoj otvorenosti, izostanku bilo kakve cenzure. Na pitanje o čemu je Karl najviše pisao, Fredrik priznaje da nije pročitao sve te knjige – velik je to posao, kao da se opravdava – a u onom što je pročitao Karl se dočepao svoje obitelji, oca (taj je, čini se, najgore prošao), te piše o teškoćama vlastite očinske i supružinske uloge.
Nezadovoljnici. “Očito je imao vrlo kompliciran odnos sa svojim pokojnim ocem, ali opisao je i njihovu ljubav, kad je bio dijete i mladić… Također piše i o sebi kao ocu, što ni za njega nije lagano. Opisao je u detalje svoju vlastitu privatnost, unutrašnja proživljavanja i što mu se u stvarnosti dogodilo, tako da je to sigurno vrlo neobično. Ne bih vam mogao dati primjer, jer, kako sam rekao, to je djelo tako ogromno, preplavljujuće, da mnoge stvari zaboravite. Znam da je bilo mnogo ljudi koji nisu bili zadovoljni onim što su o sebi pročitali. S druge strane njegov je uspjeh i vrlo začuđujući, zato što ljudi obično ne čitaju tako debele knjige u tolikim količinama, ha-ha. Ali ta količina iskrenosti mislim da je ljude očarala toliko da čak i oni koji ne žive tim načinom života, mogu prepoznati osjećaj o kojem piše, život s djecom u mladim godinama, prirodnost koja pogađa čitatelja. I to su sada bestseleri bez premca”, rekao nam je Fredrik.
Knausgårdov literarni debi zbio se 1998., kad je objavio roman “Out of the World”, osvojivši godišnju kritičarsku nagradu što se prvi put dogodilo debitantu, sljedeće, “A Time for Everything” (2004.) ponovo oduševljava kritičare.
Ali sve dok nije objavio prvi tom “Moje borbe”, on je bio “samo” odličan pisac, ali čim je izašao prvi tom, iskočile su goleme kontroverze: je li smio ulaziti toliko u privatnost svojih prijatelja, supruge, djece – jer, pseudonima nema, nema krinke.
Kritike su bile oduševljene, a u Norveškoj, zemlji s manje od pet milijuna stanovnika, knjiga je prodana u 450.000 primjeraka.
“Knausgård je napisao jednu od onih knjiga koje su tako estetski snažne da su zapravo revolucionarne. Digresivnost Sebalda ili Prousta kod njega je pretvorena u direktni, nemetaforički jezik, gurajući knjigu na rub nečitljivosti, da biste upravo u tom trenutku shvatili koliko su ovisničke i hipnotičke”, tvrdi Jesse Brown u intervjuu s njim u The Paris Reviewu.