Kardinal je rekao: “Ustaše ne mogu biti kršćani!”

Zadarski nadbiskup Želimir Puljić nedavno je tijekom propovijedi u zadarskoj katedrali javno pozvao odgovorne u društvu da zaštite vjernike od blasfemije (!) koju promiču neka djela koja se nazivaju kulturom. Neposredni povod za to javno očitovanje nadbiskupa Puljića je predstava “Šest likova traži autora” redatelja Olivera Frljića i dramaturginje Nine Gojić u zagrebačkom kazalištu Kerempuh.

KOLUMNU PIŠE Dalibor Milas, teolog

Neki sam dan, na moje veliko čuđenje, upoznao jednog studenta na Teološkom fakultetu u Grazu koji ne voli provokativnog Nietzschea samo zato što je ovaj izjavio da je “Bog mrtav”. Shvatio sam da ovaj i nije baš najbolje shvatio famoznu Nietzscheovu izjavu.

Nietzscheova je ideja godinama pogrešno tumačena jer Nietzsche ne smatra zapravo da Bog ne postoji nego se više posvećuje kulturološkim viđenjima da ideja “Boga” jednostavno nije više dovoljno snažna da bi u današnjem svijetu poslužila kao temelj istine i morala te da vjera u “Boga” ne može dati smisao našem životu. Bilo kako bilo, činjenica je da sam Nietzsche predstavlja svojevrsnu “crvenu krpu” svim onim religijski orijentiranim ljudima kojima je samokritičnost jedan od onih nepoznatih pojmova iz rječnika.

Slično je i sa satirom. Glavni zadatak satire je dovoditi u pitanje one koji su si umislili da dominiraju svemirom, odnosno unezgoditi ih. U Frljićevoj režiji “Šest likova traži autora” drugi čin ove predstave (“Igra uloga”) preimenovan je u – vjenčanje Velimira Bujanca, gdje su glumci iskarikirali hrvatsku stvarnost i ponudili jednu “političku dijagnozu nacionalističkog primitivizma” (Nataša Govedić, Novi list) u Hrvatskoj.

Frljićeva režija Pirandellova klasika ima nekih očitih nedostataka, pa sam se i ja zapitao je li redatelj ispravno shvatio samog Pirandella, koji se nije bojao narugati se i sebi. Na stranu to što su Frljić i Kerempuh (opet) dobili besplatnu reklamu, oštra reakcija tankoćutnog nadbiskupa Želimira Puljića samo je dokaz kako Frljićeva predstava nije završila u Kerempuhu nego se samo nastavila u cijeloj Hrvatskoj.

MARKO PRPIĆ/PIXSELL

Fascinira me kako osjećaje Puljićevih katolika tako lako povrijedi jedna predstava dok ih kao da se i ne tiče kad na vidjelo izbiju njihovi skandali i financijske malverzacije, kad neki njihovi svećenici svojim skoro pa fašističkim stavovima kontaminiraju javni prostor, kad pojedini vjeroučitelji tijekom nastave šire ksenofobne stavove, kad se jedan biskup klanja i ljubi ruku osuđenom ratnom zločincu i uspoređuje ga s Isusom. E, to je za mene prava blasfemija, preuzvišeni nadbiskupe, a ne jedna predstava.

Ne treba mene kao katolika nitko štititi od Frljićevih predstava. Ako mi se nešto ne sviđa, onda to neću gledati. Nitko me na to ne može natjerati. U sjeni Puljićeva opetovanog zahtjeva za uvođenjem nekakve moralne policije koja bi, kao, kontrolirala “blasfemični” govor, Katolička crkva u Zagrebu je neki dan na poseban način obilježila Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta.

Pored 50 metara dugačkog banera posvećenog žrtvama holokausta na tornju zagrebačke katedrale, iznenađenje kola je poslovično pasivni zagrebački kardinal Josip Bozanić. Dok neki njegovi kolege već godinama aktivno sudjeluju u povijesnom revizionizmu, kardinal je napokon izašao u javnost s jasnim i čvrstim stavom kako “ustaše ne mogu biti kršćani”.

Neovisno o tome misli li Bozanić zaista ono što govori, od velike je važnosti da osoba njegova položaja i utjecaja izjavi nešto što se, ruku na srce, u svim civiliziranim društvima ionako podrazumijeva. No ono što me na poseban način iznenadilo su reakcije na Bozanićevo konačno rušenje ustaškog binoma “Bog i Hrvati”.

Dok su jedni, nesvjesni važnosti ove izjave, pokazali popriličnu dozu sumnjičavosti u njegove riječi, kao da bi im bilo draže da je Bozanić izjavio nešto dijametralno suprotno, oni s druge strane ideološkog zida su osuli paljbu po Crkvi i Bozaniću kakve se ne bi posramili ni najglasniji anticrkvenjaci u ovom dijelu Europe. Ne, ne smatram da će Bozanić biti nešto posebno upamćen u povijesti Katoličke crkve u Hrvatskoj, ali ovu njegovu izjavu smatram vrlo važnom za pomirenje Hrvata s vlastitom prošlošću.

No ovdje se još jednom pokazalo da naša masa želi o sebi čuti da je nasljednik NDH; od svih raspoloživih obilježja, naša masa želi upravo dizanje desnice i vikanje “Za dom”, upravo simbole fašizma, jer to je ono čime se hrvatska Masa diči, to je njihova differentia specifica među ostalim ex-yu narodima. To je ono s čim i usred čega moramo živjeti i protiv čega moramo govoriti i djelovati – ako se s podignutim desnicama i raznim pokušajima zabrane ne slažemo.

MARKO PRPIĆ/PIXSELL

Nadam se da će crkvena hijerarhija u Hrvatskoj shvatiti da ona u takvoj masi ima tek epizodnu (političku) ulogu i da se takvoj masi teško može nametnuti kao moralni autoritet. Katolički kler u Hrvatskoj nikako da shvati da ta masa, u čije ime navodno istupa i nadbiskup Puljić, tek uvjetno stoji iza Katoličke crkve u Hrvatskoj.

Na Bozanićevu primjeru se moglo vidjeti da je (jedini) uvjet desničarske podrške Crkvi upravo crkvena podrška njihovoj verziji Hrvatske, na koju su razmaženi desničari, pardon “suverenisti” usput rečeno bili navikli.

Na Bozanićevu primjeru se moglo vidjeti da, ako Crkva bude činila ono na što je i evanđelje i crkveni nauk obvezuju, a to je konkretno izričita i nedvosmislena osuda ustaških ideja i zločina, gdje je i Crkva uhvaćena s prstima u pekmezu, reakcija i osveta hrvatske desnice, koja si umišlja da je neovisna i “suverena”, bit će gora od one kvazikomunističke, koje se hrvatski biskupi tako panično pribojavaju.

Možda Crkva bez desničarske podrške ne bi bila toliko popularna i puna sebe, ali bi sigurno bila vjerodostojnija. I definitivno se ne bi morala bojati kazališnih predstava.