Iako se Karadžić jučer obratio javnosti sljedećom porukom kojom zaziva građane RS-a da shvate kako njegova “žrtva” nije ništa u odnosu na žrtve drugih, nastojeći sebe postaviti uz bok običnim ljudima, on zaboravlja jednu važnu stvar.
“Njegova RS” da mu se sudilo u njoj, prema Kaznenom zakonu RS-a kako onom nepriznatom iz 1992-e tako i onom koji je međunarodno priznat 1995-e osudila bi Karadžića ili na doživotnu kaznu ili na kaznu dugotrajnog zatvora od 45 godina.
“Žrtva koju ja podnosim manja je od drugih. Hiljade mladića je svojim životima izgradilo Srpsku. Mnogi su poslijeratni invalidi, a najveću žrtvu podnijele su majke čiji su sinovi, često jedinci, dali život za slobodu srpskog naroda. To su istinske žrtve”, rekao je Karadžić. On je istakao da ova “jalova osveta” Haškog suda njemu, kao starcu ne može ništa.
“Nismo se predavali ni kad je bilo teže, pa ovako utamničen neću prestati da se borim za istinu o našoj pravednoj borbi u ratu koji nam je nametnut i u kojem su stradala sva tri naroda”, naveo je Karadžić.
Tko god ne vjeruje, nek pročita zakon. Dio koji se odnosi na poticanje na masovna ubojstva, progone i zločine protiv čovječnosti.
Koliko god se Karadžić kleo u današnju RS, današnja RS, nastala u Daytonu 1995 nije nastala na njegovoj ostavštini, nego na negaciji njegove ostavštine. RS se Daytonu obvezala poštivati međunarodno pravo, konvencije o ljudskim pravima i kazneni progon ratnih zločinaca.
Ta i takva RS da je kojim čudom sama ulovila i procesuirala Karadžića, da se on nije krio od organa gonjenja u BIH, tako i u RS-u morala bi Karadžića presuditi. Zašto? Jer se obvezala poštivati međunarodno pravo.
U ime koga? U ime naroda RS-a. A taj narod nisu samo Srbi u RS-u nego i oni kojih više nema. A nema ih i zbog starca Radovana.
Zaključak je, da se Radovan Karadžić hvali, da je sutvorac nečeg što bi ga danas presudilo na doživotnu robiju. Ako tvrdiš da si stvarao nešto što bi tebe presudilo na doživotnu robiju, i ako si ponosan na to, što ti zapravo time poručuješ?
Štoviše, da se kojim čudom realizirala optužnica, i presuđivanje Karadžića usred same RS, kudikamo bi to bilo važnije za samog Karadžića u procesu njegovog shvaćanja samog sebe i svog lika i djela. Tada ne bi mogao i u samom času presude, igrati na kartu žrtve. Takva presuda bila bi daleko važnija i za sve ljude u RS-u od presude Haaga.
Suda koji je doista selektivnim i ciljanim zaobilaženjem cijelog jednog prostora punog ratnih zločina , punog zaboravljenih Iskri , Ozrena, Vozuća, Grabovica, zaboravljenih jama i zaboravljenih progona, poslao poruku da su neki ratni zločini u BIH bili dopušteni, čime je međunarodna pravda u BIH poslala poruku, da je čak i ona sklona kupoprodaji presuda.
Karadžić je dobio što je zaslužio. Mnogi mini Karadžići šetaju slobodni. I ne zovu se Radovani.