Kultna knjiga “Kriminal koji je izmijenio Srbiju” srpskog novinara Vojislava Tufegdžića, na osnovu koje je kasnije i sniman film 1994-95 “Vidimo se u čitulji” zaokružili su epohu cvjetanja kriminala u Srbiji, vremenu kada su sitni kriminalci i šverceri bili “srpska elita”, a uličari ugledni građani.
Film je objavljen 1994. godine i ostao je upamćen kao film za vrijeme čijeg snimanja je poginulo najviše njegovih aktera.
Prije 1993, kada je Janko Baljak počeo snimanje filma, od žestokih beogradskih momaka tog doba koji su htjeli sve, sad i odmah, već su bili ubijeni Romeo Savić, Dejan Marjanović Šaban, Slaviša Pavić Pirke i Aleksandar Knežević Knele.
Od 19 likova dokumentarca “Vidimo se u čitulji” , koji su u razdoblju od 1993. do 1995. godine pristali govoriti o svojim kriminalnim poslovima, preživjelo je samo devet.
Romeo Savić
Jedan od kraljeva beogradskog podzemlja tvrdio je da nije kriminalac jer prodaje samo drogu otetu od dilera koji su radili za policiju.
Romeo Savić bio je jedan od onih ljudi koju su devedesetih godina slovili za “kraljeve podzemlja”. Ali za razliku od većine svojih prijatelja po oružju, on nije dopuštao da ga zovu kriminalcem.
Na pitanje novinara Newsweeka Vojislava Tufegdžića i Aleksandra Kneževića, autora kultnog filma “Vidimo se u čitulji” i knjige “Kriminal koji je promijenio Srbiju“, kako bi onda objasnio to što radi i što on zapravo jest, odgovorio je:
“Nisam kriminalac, već čovjek koji mora raditi neke stvari. Ne privlači me velik novac i zato sam normalan. Ali novca imam, a ako bog da, imaću i više.”
Okolnosti smrti Romea Savića nikada do kraja nisu razjašnjene: u tri sata poslije ponoći 8. novembra 1994. godine dobio je na pager poruku da se javi dvjema djevojkama.
U četiri sata je izašao, u šest je nađen mrtav pred vratima svog stana: jedna od potpisanih djevojaka tvrdila je da nikakvu poruku nije slala… Imao je 24 godine.
Službena verzija bila je da je smrt nastupila nakon uzimanja tableta kojima je htio neutralizovati djelovanje kokaina. Podzemlje je vjerovalo da su mu se osvetili policajci dileri.
Mihajlo Divac
Bokser iz Novog Beograda bio je jedan od nezaustavljivih kriminalaca, koji je napadao i kad je u njega bio uperen pištolj. Usmrtio ga je hitac u leđa 12.februara 1995.
Svi koji su znali Mihajla Divca, rođenog 1967. godine, kao jednu od njegovih glavnih osobina isticali su – srčanost. Kada mu je zatvorski stražar obećao batine, Divac je istog trenutka skočio na njega i udario ga. Nije htio ga pustiti ni kad su pendreci ostalih čuvara počeli ga udarati.
“Reagovao sam kad je on mene pogledao – je… – onako provokativno”, opisao je svoje ranjavanje Mihajlo Divac u “Vidimo se u čitulji” .
“I onda sam ustao i krenuo prema njemu. I on je ustao. Ja sam napravio dva-tri koraka, a on je pucao u mene sa četiri-pet metara. Prvi metak me je pogodio u stomak – ja sam i dalje išao; drugi metak mi je prošao kroz ruku i stomak – i dalje sam išao prema njemu. Tada sam mu rekao: ‘Mali, nabit ću ti tu utoku u dupe – razumiješ.’ Što sam trebao? Ovaj me upucao, i što sam ja trebao?”
Kasnije je još kazao: “To je njegov poraz, ne moj. Nikad ne bih pucao u nenaoružanog čovjeka. Ja držim do kodeksa. Sramota je to što je uradio, ali ga razumijem, jako se uplašio.”
Devetnaestogodišnjak koji je pucao u Divca bio je Luka Bojović.
Dejan Marjanović Saban
Dejan Marjanović Saban ubijen je 18. rujna 1994. godine. Oslobođen je od revolvera Aleksandra Paunovića, poznatog pod nazivom “Mali Paun”. Paunović, tada petnaestogodišnjak, pucao je u Marjanovića ispred ulaza u zgradu u kojoj je živio u Bulevaru revolucije.
Sedam dana nakon ubojstva Paunović se predao policiji. U Beogradu je rečeno kako je Mali Paun ubio Shabanu samo da bi se pokazao veći od njega. Shaban i Mali Paun bili su kumovi. Marjanovića prijatelji tvrdili su da je ubojstvo bilo naručeno, ali je Paunović na suđenju ispričao da ga je Marjanović maltretirao i prisiljavao da za njega obavlja neke poslove.
Slaviša Pavić Pirke
U ovom trenutku 16.08.1993. godine počelo pucati u vrtu NK “Bežanija”, Slaviša Pavić Pirke je sjedio pola metra od Dragana Nikolića Gagija, s desne strane, dok se s lijeve strane nalazila konobarica. Ona i Pirke su odmah pogođeni.
Ubojstvo u kojem je Pirke ubijen mogao je biti jedan od najkrvavijih računa u beogradskom podzemlju. Samo do sada nije bilo više mrtvih ljudi, iako je svaki od deset ozlijeđenih mogao biti ubijen.
Napadači nisu otkriveni, a pucali su iz “Kalashnikova”, “Škorpiona” i pištolja. O Pirkeovoj pogibiji pričao je i Kristijan Golubović, koji je zaključio da je “Jedan Pirke mogao biti ubijen samo ako se deset ljudi rani”, i time donekle objasnio da su napadači smišljeno napravili zasjedu u kafiću, i ranili nedužne ljude.
Bane Grebenarević
Dečko s užarenog beogradskog asfalta volio je pucati na protivnike, pa je i stradao u zasjedi na Bežanijskoj kosi 27.marta 1996. godine. Imao je dvadeset godina kad je Tufegdžić i Kneževiću rekao: “Čitam da jedan beogradski kriminalac izjavio da nema nikoga u gradu tko ga može pobijediti u tučnjavi ‘na ruke’. Mora biti da on živi u Conanovom vremenu. Ja se nikad nisam potukao. Dok on radi, vježbam u snimanju. ”
Jugoslavenska nogometna eprezentacije igrala je 27. ožujka 1996. s Rumunjskom kad je Grebenarević izišao iz zgrade u kojoj su mu živjeli roditelji, u Ulici Stojana Aralice na beogradskoj Bežanijskoj kosi, i zajedno sa šubarom sjeo u svoj crni Corrado. Čim je automobil spustio ulicu, otvorili su praske. Napadači su pucali iz dva pravaca, najvjerojatnije iz Kalashnikova. Otpušteno je više od 40 metaka, tako da žrtve nisu pomogle oštricama koje su imale na sebi.
Ostao je poznat kao najmlađi lik iz filma i po svojoj izjavi: “Obični smrtnici. To, pa to su normalni ljudi, koji, ovaj, žive jedan, kako da kažem, normalan život, razumiješ. A mi ih nazivamo obični smrtnici, zato što , što, kažem da to što mi doživimo u jednom danu, oni ne dožive u cijelom svom životu. Znači nema šanse oni nikad da dožive ni toliko uzbuđenja ni razočarenja, ni ljepote, ni ružnih stvari u cijelom svom životu, koliko mi doživimo u jednom dan. ”
Goran Vuković majmun
Godine 1986, vođa “vožnje klan” ubio Ljubomir Magas u Frankfurtu. Bila je likvidirana 12. prosinca 1994. godine. Goran Vuković, rođen 1959., u povijesti srpskog podzemlja upisao se 10. novambra 1986. kada je ubio Magaša, zvanog Ljuba Zemunac, jednog od balkanskih kraljeva kriminala. Vuković je proveo narednih pet godina zatvora, a 1991. godine vratio se u Beograd.
Tijekom sljedeće tri godine preživio je nekoliko ubojstava koja su vjerojatno bila osveta. Izvršitelji petog atentata na Gorana Vukovića – iza leđa zvali su ga ‘majmun’ zbog vještine kojom je u mladosti preskakao balkone i upadao u stanove – bili su poznati: bila su to dva policajca koji te večeri nisu bili na dužnosti.
Ovaj slučaj nikada nije razjašnjen i ostaje nepoznato da li su Zemunovi prijatelji, neki drugi kriminalci ili državna sigurnost angažirani. Vuković je po povratku u Beograd, prema autorima filma “Vidimo se u čitulji”, mjesečno zarađivao od 50.000 do 100.000 maraka od poslova u Europi i isto toliko iu Srbiji.
Bojan Petrović
Računator, razbojnik i opojna osoba zamišljen je na uglu Brankove i Carice Milice u Beogradu 28. veljače 1998. godine. “Kad su Jugoslaviji uveli sankcije i zatvorili granice, nove generacije više nisu imale priliku vidjeti svijet izvan Srbije. Suženih vidika i provincijalne svijesti, potpuno su uništile ono viteško što je postojalo u podzemlju”, ovako je otprilike tvorcima filma “Vidimo se u čitulji” rekao je Bojan Petrović, rođen 1962. godine, jedan od “crnih bisera” toga doba.
Malo nakon ponoći 28. veljače 1998. Jaguar s kotorskim tablicama zaustavio se na semaforu na uglu Ulice carice Milice i Brankove. Od kraja automobila koji su čekali zeleno, s remenicom za gume, Fiat je sletio bez znakova registracije i stao uz Jaguar. Dva neidentificirana mladića voze vozača i suvozača u nju, zatim daju plin i požuruju prema Novom Beogradu.
Tako su ubijeni Bojan Petrović i njegov prijatelj Zoran Bogdanović Kepa. Ovako je pričao o nekima od svojih ‘poslova’: “Osobno sam pregovarao s vlasnicima grčkog restorana ‘Bahus’, ali oni nisu poslušali moj prijedlog. Ušli smo u restoran u subotu navečer, kad je bio prepun. Počeli smo sve polijevati benzinom i odmah
Bojan Banović
Bio je ‘žestok dečko’ i član voždovačke ekipe, ubijen je 27. 10. 1994, godine, kada je imao 19 godina i to u obračunu s pripadnicima klana sa Zvezdare. Ubojstvo Banovića je bio okidač za seriju sukoba između klanova.
Epilog rafala na beogradskom splavu te noći bilo je dvadeset ispaljenih metaka, jedan mrtav i troje teže povrijeđenih. Kobne hice ispalio je Goran Mrdeljić koji je u sukobu bio teže povrijeđen. Njegov otac je poslije njegove smrti tvrdio da njegov sin nije bio kriminalac, da su ga kukavice prvo tukle, a potom i pucali u njega s leđa. U filmu ‘Vidimo se u čitulji’, Bojan se pojavljuje u društvu momaka s Voždovca u ekipi Gorana Vukovića.
Pokopan je 1. prosinca 1994. godine i na njegovoj sahrani su većina tih žestokih momaka pustili suzu. Na grobu je bio i Goran Vuković koji je ubijen samo nekoliko dana kasnije, 12. prosinca.
https://youtu.be/aa7KzBfwyqo
wpDiscuz