Nakon što sam pročitao fascinantno početno poglavlje nove povijesti Osmanskog Carstva u Prvom svjetskom ratu Eugenea Rogana, “Pad Osmanlija: Veliki rat na Bliskom istoku”, bio sam zapanjen ponavljajućom misli:
Čudo nije toliko u tome što je ovo ogromno muslimansko carstvo staro 600 godina postalo žrtvom trzavica svjetskog sukoba 1918. godine, već u tome kako je nekako uspjelo preživjeti kao svjetska sila sve do otvaranja ratnih obračuna.
Osnovan od strane srednjoazijskih muslimanskih plemena 1299. godine, na svojem vrhuncu krajem 17. stoljeća, carstvo se protezalo na tri kontinenta, obuhvaćajući Balkan u južnoj Europi, arapske zemlje od Mezopotamije do Maroka i veći dio Male Azije. Od početka 18. stoljeća Istanbul se gotovo neprekidno nalazio u ratu s europskim carskim silama. Gotovo uvijek, izlazio je kao gubitnik. Egipat i veći dio Sjeverne Afrike izgubljeni su i pripali su Britaniji i Francuskoj do 1882. godine, dok je Rusija gutala jednu pokrajinu istočne Anatolije za drugom.
No, upadi Velikih sila nisu bili jedini ozbiljni problem.
Osmanlije su bile umiješane u unutarnje sukobe između dominantnih Turaka i mnogih potlačenih naroda koji su plaćali danak sultanu u Istanbulu, uključujući Srbe, Kurde, Armence, Asirce i Arape.
Te su skupine počele upijati zapadne ideje nacionalizma i samoodređenja – ideje koje su potaknule brojne pobune potlačenih a potom režimsko slamanje osumnjičenih subverzivnih snaga unutar Carstva. Najotragičniji će u konačnici će zagnojiti zemlju u kampanji deportacije i masovnog ubojstva kršćanskih Armenaca iz njihovih domovina u Anatoliji 1915.-1916. Čak milijun bespomoćnih Armenaca izgubilo je živote.
Nije bilo unaprijed određeno da će Turci uopće sudjelovati u Prvom svjetskom ratu.
Mnogi vodeći politički likovi u Istanbulu zauzimali su neutralnost kao najsigurniji put ka ostvarenju dugoočekivane administrativne i ekonomske modernizacije uz pomoć investicija svih europskih sila. Na kraju, međutim, trojica paša koji su vladali Carstvom došli su do uvjerenja da će savez s nadvladavajućom Njemačkom, u kojoj će Berlin platiti velik dio ratnih napora i vojne obuke, biti najsigurniji put do ponovnog osvajanja izgubljenih pokrajina, ojačavanja posrnutog utjecaja na Bliskom istoku i unutarnje modernizacije. Bio je to ulazak Osmanskog Carstva u rat na strani Središnjih sila koji je preoblikovao europski rat u istinski globalni sukob.
S njihove strane, Nijemci su dobili uporabu velike osmanske vojske koja bi mogla olakšati pritisak na njihov neizbježni sukob s Rusijom na Istoku pokretanjem kampanje na Kavkazu. Važnije je bilo to što se Njemačka nadala iskoristiti ulogu osmanskog sultana kao kalifa nad cijelom svjetskom muslimanskom zajednicom. Britansko, Rusko i Francusko carstvo unutar sebe su imali već milijune muslimana. Nijemci su htjeli da kalif proglasi džihad protiv njihovih protivnika, nadajući se domino efektu, masovnim pobunama širom ta tri carstva koje bi oslabile ratne napore Trojne Antante, a kalif je bio sretan što će Njemcima udovoljiti.
Prve osmanske kampanje nisu išle dobro. Enver-paša, osmanski ministar rata, nadao se da će ponoviti njemački majstorski okršaj kod Tannenberga protiv Rusa, što bi dovelo do uništenja cijele ruske vojske. Međutim, geografija, loše vrijeme i nedostatna logistika doveli su do pobjede Rusa i gubitka 80.000 vojnika. U sukobu se nekoliko divizija armenskih kršćana borilo na ruskoj strani, a nakon gubitka, velika armenska populacija unutar Osmanskog Carstva našla se označena kao meta, potom su postali žrtve prvog genocida 20. stoljeća. Rogan spretno i osjetljivo analizira složenu tragediju progonstva Armenaca, zaključujući da “gorka ironija leži u tome što uništenje Armenaca i drugih kršćanskih zajednica na nikakav način nije poboljšalo sigurnost Osmanskog Carstva”, iako je to bila njegova primarna namjera.
Nakon toga, osmanska 4. armija napala je Britance koji su branili Sueski kanal preko Sinajskog pustinjskog pojasa, ali prodor je otkriven od strane zračnih izviđača i lako odbijen. Prve dvije osmanske kampanje, primjećuje Rogan, “pokazale su osmanske zapovjednike kao nerealne u svojim očekivanjima, a prosječnog osmanskog vojnika izuzetno upornim i discipliniranim čak i pod najekstremnijim uvjetima.”
Ove rane pobjede Saveznika uspavale su ih u “samozadovoljstvo ograničenom osmanskom učinkovitosti”. Potaknuti ruskim apelom da pokrenu diverzantsku kampanju, Britanija i Francuska odlučile su u proljeće 1915. godine krenuti na nokaut Osmanskog carstva.
Pokrenuli su ambiciozan amfibijski napad kroz teško minirane tjesnace Dardanele na poluotoku Gallipoli. Takav bi napad ugrozio i sam Istanbul — ako uspije. Došao je red na obične savezničke vojnike, posebice Australce i Novozelanđane, da plate ceh zbog nesposobnosti svojih zapovjednika.
Osmosjesečna agonija u rovovima na Gallipoliju nastavila se, uz malo stvarnog savezničkog napretka. Ovdje se prvi put istaknuo pukovnik Mustafa Kemal – kasnije nazvan Atatürk, vođa Turske u njenom uspješnom ratu za neovisnost od 1919. do 1923. godine – kao i cijela osmanska vojska u njihovoj herojskoj obrani poluotoka. Dovoljno je reći da je u godinama između dva svjetska rata kampanja na Gallipoliju bila predstavljena kao dokaz vodećih vojnih stratega da amfibijski napad na dobro obranu plažu nikada više neće uspjeti. Međutim, marinaci SAD-a nisu prihvatili tu poruku. Proveli su opsežno istraživanje Gallipolija, zaključujući da su Britanci i Francuzi napravili potpunu zbrku od operacije i da, uz odgovarajuću obuku, specijaliziranu doktrinu i opremu, dobro utvrđene plaže zapravo mogu biti osvojene. (U tome su bili u pravu, kao što je pokazao Drugi svjetski rat.)
Nadolazeći poraz na Gallipoliju natjerao je London da naredi britansko-indijskoj vojsci da krene na Bagdad kako bi ponovno oživjeli potporu ratu kod kuće i umirili sumnjičavost muslimana unutar svojeg carstva. Još jednom su se odlučni Turci uspjeli oduprijeti britanskom napadu, zarobljavajući 13.000 Indijaca i Britanaca u opsadi Kut.
Nakon Kut-a, rat je generalno loše prolazio za Osmanlije. Ključni faktor u njihovim nedaćama bio je neuspjeh Istanbula da pridobije arapske plemene, labavo ujedinjene pod Šerifom Husajnom iz Meke, pradjedom sadašnjeg jordanskog vladara, kralja Abdulaha II., da se bore za Carstvo umjesto protiv njega. Turci su bili jako manevrirani na diplomatskom frontu od strane Britanaca, koji su u ožujku 1916. zaključili savez s Husajnom u kojem su lažna obećanja post-ratne neovisnosti za Arape odigrala značajnu ulogu. Rođen je Arapski ustanak. Tijekom ostatka rata, Husajn i njegov pouzdani savjetnik, T. E. Lawrence, efikasno su vezali osmanske snage gerilskim operacijama protiv (već oskudnih) opskrbnih linija u Palestini, Siriji i na Arapskom poluotoku.
U međuvremenu, osmanski sultanov poziv na džihad potpuno je propao u inspiriranju muslimana unutar savezničkih carstava, uglavnom zato što su ti muslimani uočili cinizam njemačkih težnji iza tog poziva. Osim toga, kao što je napisao pisac knjige Bernard Lewis, “Moralna važnost arapske vojske koja se bori protiv Turaka, i još više, vladara svetih mjesta [Šerif Husajn] koji proklinje osmanskog sultana i njegov takozvani džihad, bila je ogromna i od posebne vrijednosti Britanskim i usputno Francuskim carstvima u održavanju njihove vlasti nad svojim muslimanskim podanicima.”
U jesen 1917., hrabar i vrlo pametan britanski general, Edmund Allenby, preuzeo je zapovjedništvo na Bliskom istoku. Probio je glavnu osmansku obrambenu liniju u Palestini, usredotočenu na Gazu. Turci su se povukli, predajući Jeruzalem bez ispaljenog metka. Do tog trenutka, kako ističe Rogan, ambicije Osmanlija “svedene su od ideje pobjede ndo gole borbe za preživljavanje.”
Neuspjesi na Zapadnom frontu odgodili su operacije Saveznika na Bliskom istoku sve do jeseni 1918. Turci, koji su očajnički trebali pojačanja i opskrbu koja nikada neće doći, teško su se držali. U trodnevnoj operaciji u rujnu oko Megida u Palestini, Allenby je svoju konjicu koristio za brzi manevr oko osmanskih snaga, zarobljavajući desetke tisuća prije nego što je nastavio s dovršavanjem osvajanja demoraliziranih osmanskih snaga u Siriji.
S konačnim porazom Osmanlija i Njemačke 1918., europski imperijalizam zamijenio je tursku vlast diljem Bliskog istoka. Nakon četiri stoljeća ujedinjeni u multinacionalnom carstvu pod osmanskom muslimanskom vlašću, Arapi su se našli podijeljeni u nove države pod kontrolom Britanije i Francuske. Dvjestogodišnje povlačenje islamske moći pred Zapadom došlo je do svog konačnog kraja. Postavljene su nove granice kako bi odgovarale ekspanzionističkim težnjama osvajača, a kako Rogan ističe u svojem izvrsnom Zaključku:
Granice poslijeratnog rješenja pokazale su se iznimno otpornima – kao i sukobi koje su granice poslijeratnog rješenja izazvale. Kurdski narod, podijeljen između Turske, Irana, Iraka i Sirije, bio je upleten u sukob sa svakom od svojih domaćih vlada tijekom proteklog stoljeća u borbi za svoja kulturna i politička prava. Libanon, stvoren od strane Francuske 1920. kao kršćanska država, podlegao je nizu građanskih ratova jer njegove političke institucije nisu uspjele držati korak s demografskim promjenama i muslimani su počeli brojčani nadmašivati kršćane. Sirija, koja se nije pomirila s osnivanjem Libanona iz onog što mnogi sirijski nacionalisti vjeruju da je integralni dio njihove zemlje, poslala je svoju vojsku da okupira Libanon 1976. godine – i ostala u okupaciji te zemlje gotovo trideset godina. Unatoč svojim prirodnim i ljudskim resursima, Irak nikada nije upoznao trajni mir i stabilnost unutar svojih poslijeratnih granica, doživljavajući državni udar i sukob s Britanijom u Drugom svjetskom ratu, revoluciju 1958., rat s Iranom između 1980. i 1988., i izgledno beskonačni ciklus rata od invazije Sadama Huseina 1991. na Kuvajt i američke invazije 2003. … kako bi svrgnuli Huseina.
“Pad Osmanlija: Veliki rat na Bliskom istoku” je izuzetno jasno i pristupačno djelo povijesti, uključujući veliki broj proturječnih i složenih likova. Rogan, koji predaje povijest modernog Bliskog istoka na Oxfordu, čini se jednako vještim objašnjavajući parametre osmanske grand strategije i napetosti britansko-arapskog saveza kao što je u stvaranju jedinstvenih izazova manevriranja u Sinaju i Palestini, ili brutalnog pat-položaja u rovovima Gallipolija. Citati diplomata, vojnih zapovjednika i običnih vojnika svih suparničkih strana pružaju narativu snažan osjećaj trenutačnosti.
Rogan je napisao knjigu djelomično kako bi stavio pod upitnik uvriježen pogled da su turske kampanje protiv Britanije i Francuske na Bliskom istoku i protiv Rusije u Kavkazu bile strogo sporedne stvari glavnim događajima na Zapadnom i Istočnom frontu, i kako bi engleskim govornicima prenio okus muslimanskog iskustva događaja koji je više od bilo kojeg drugog dao rođenje modernog Bliskog istoka. Rogan svakako uspijeva u tome da pokaže da je “bolesnik Europe” bio daleko važniji igrač u Velikom ratu nego što su njegovi protivnici vjerovali da je to moguće, na načine koje nisu ni mogli zamisliti.
wpDiscuz
