Srbi su jedinstven primjer među nacijama 20. vijeka. Zaista je težak istorijski “posao” biti jedna od najvećih žrtava Prvog i Drugog svjetskog rata, najstradalniji narod poslije Rusa, Poljaka i Jevreja, perjanica antifašističkog pokreta, da bi kraj tog vijeka dočekali kao simbol zla, zaostalosti, varvarstva i okrutnosti. I to takav, da ga Zapad mora milosrdno bombardovati da bi bio priveden svemu št su vrijednosti civilizovanog svijeta: dakle svemu što nije pokolj, masakr, genocid.
Danilo Kiš je u Grobnici za Borisa Davidoviča pisao da “surovost pravovernih nije manje surova od paganske surovosti, a fanatizam verujućih u tiraniju jednog boga mnogo je žešći i efikasniji.” Kako živimo na prelasku iz ere obamizma u eru trampizma, postaje nam jasno da surovost liberalnog kultur rasizma nije manje surova od fašističkog, te da je fanatizam onih koji vjeruju u nametanje zapadnih vrijednosti često mnogo žešći i efikasniji od fašističkog. Ali to ne znači da te vrijednosti ne postoje, ili da nisu vrijednosti. I da su pluralizam, sloboda govora, vjerska tolerancija i suzbijanje svih oblika šovinizma i diskriminacije nešto što je loše.
To znači da su ipak Srbi sami svoji majstori gluposti. I to sljedećeg zanata. Kako od, iako si statistički najstradalniji narod, o sebi, propagandno pokazati sve ono što, ustvari, uprkos svim svojim brljotinama, nisi? Ili, kako neprijatelju nanijeti što manje gubitaka, a, pri tome, ispasti gori od svih svojih dušmana u istoriji? I zaista, kada se sabere bilans svih balkaskih ratova 20. vijeka, upravo srpski rivali još uvijek profitiraju na propagandnim oreolima civilizovanosti, dok, s druge strane, Srbi gube svoje etničke prostore, prijeti im ekonomska i demografska katastrofa, a leđa im okreće i nekadašnja najvatrenija narodna komponenta – Crnogorci. Čak priča o tome da će, svesilni i svepravedni imperator Tramp pogledati na patnju svojih nekadašnjih saveznika i ispraviti, nanete im, nepravde, spada u domen jedne te iste gluposti.
I sve to zbog toga što u osudnom trenutku svoje istorije, a to je svakako period koji će neki budući istoričari označiti kao Rat za jugolovensko nasljeđe, nisu imali lidere dostojne istorijskog trenutka. Poluinteligentni i bahati kakvi jesu, ovi ljudi kao da su se potrudili da ispune sve i jedan šovinistički stereotip o Srbima kao bradatim spodobama koja uživaju u sadističkim iživljavanjima, kolju, siluju, pale, imitiraju Seobu Slovena, kreiraju segregaciju strašniju od one na američkom jugu, zatirući sve tragove “tuđe” civilizacije i kulture. Sve to nije izmislio mrski zapad. Sve to nije srpska konstanta, ali su se glupe Srbende potrudile da to upravo tako izgleda.
Kada je Dobrica Ćosić vapio da je Srbija, a prema tome i srpski narod, jedina država u Evropi koja nema ni jednog jedinog prijatelja, dobro je shvatio na koji način su “bandoglavci” uspjeli da ne prepoznaju istorijski trenutak u kojem žive. Ako zapadni svijet u kojem tom trenutku zavisi probitak ili propast srpskog naroda, makar licemjerno, insistira na određenim vrijednostima, onda je samobistveno potruditi se da sve i jednu od tih vrijednosti pogaziš i time, zapravo, dodatno štetiš vlastitim interesima. Svaki užas koje je, istorijskog trenutka nedostojno, srpsko rukovodstvo, organizovalo u ratu 1992-1995. godine, osim što je, s moralnog aspekta bio čudovišnost, bio je i autogol vlastitoj politici, još jedan poen za one koji su znali mimikrirati vlastite ciljeve. I na tome još uvijek profitiraju, uprkos fantazijama o Trampu spasitelju, ispravitelju svekolikih “srbskih” nepravdi.
I zaista, koliko bi Republici Srpskoj danas bilo lakše da na sebi ne nosi breme glupih Srbendi? Da čuvajući svoje dostojanstvo, u još neprijateljskijem okruženju, ne mora da im ukazuje dužno poštovanje kao institucijama i, kakvim-takvim zaslužnim ljudima? Koliko bi bilo bolje i plemenitije da je u srpsku istoriju ušao Radovan Karadžić koji ulazi u Ferhadiju bos i našm sugrađanima muslimanima garantuje sigurnost, ili Ratko Mladić koji sa zarobljenicima u Srebrenici postupa po ženevskim konvencijama, nego kao odgovorni za varvarsko rušenje i strijeljanje ljudi vezanih žicom? Glupe i ostrašćene Srbende lude na ovakve riječi, ali kada ih popusti histerija i želja za ignorisanjem neprijatnih činjenica, nemaju kud osim da priznaju da je to tako. No, doći će i taj momentum. Kada situacija u koju su doveli svoje političke nasljednike, da ih moraju na bilo koji način braniti, kako svi ne bismo bili još hiljadu puta krivlji nego što “jesmo”, više neće biti utoliko bitna. Tada će ih, ako nam, srećom usfali, glupog srbendizma, konačno prekriti pepeo košmara koji su nam svima priredili.
Vuk Bačanović
Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, dugogodišnji novinar i urednik. Protjeran od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja.
wpDiscuz