Od početka najnovijeg izraelskog bombardovanja Gaze i masovnog ubistva stotina civila, u Sarajevu su održana dva (ne tako posjećena) protesta, na kojima su govorile javne ličnosti kao što su režiser Gradimir Gojer i visokopozicionirani službenik MUP-a RBiH, Avdo Hebib. Obojica su jednoglasno osudili izraelski masakr nad Palestincima, usporedili ga sa stradanjem Sarajlija u razdoblju 1992–1995. i podsjetili na dobre veze koje režim Milorada Dodika, preko svog savjetnika Arija Livnea, ima sa Izraelom, a posebno ministrom vanjskih poslova te zemlje Advigorom Libermanom. “Na nama je treniran srpsko-četnički fašizam, nad Palestincima se trenira izraelski fašizam. To su dva prijateljska fašizma. Porazimo ih! Moramo ih poraziti radi budućnosti naše djece!“, izjavio je tom prilikom Gradimir Gojer. Neku službenu osudu raketiranja Gaze u kojem je do sada poginulo preko 500 ljudi, uglavnom civila, izrekao je i predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović: “Ovakva upotreba vojne sile od strane Izraela predstavlja najgrublje kršenje svih međunarodnih pravnih normi i standarda. Izrael nema pravo da, pozivajući se na vlastitu odbranu, ubija nedužne palestinske civile i ruši njihova naselja. Lanac nasilja i terora mora prestati. Izraelska okupacija Gaze mora prestati. “Vuk Bačanović l 6yka.com
Međutim, sve to kremu sarajevske političke, intelektualne i umjetničke elite nije sprečilo da manje od 15 dana prije početka masakra nad stanovništvom gaze, uživa u predstavi “Hotel Evropa”, za koju je tekst napisao francuski filozof i “počasni građanin Sarajeva” Bernard Henri Levi, a režirao istaknuti sarajevski režiser Dino Mustafić. Predstava je zapravo bila jeftini politički pamflet: francuski intelektualac dolazi u Sarajevo i zaključuje da bi ono trebalo postati prijestolnica Evropske unije, da umirućoj Evropi treba “pipetom” transplantirati uzorke Sarajeva, te da je Bakir Izetbegović, sin slavnoga oca, sličan Edmundu Husserlu. (Otac i sin, predsjednici, smiješno… Ustvari, i ne liče toliko… Mada… (Fokusira na Bakira, uvećava da vidi detalje. Vidi se da je najednom primijetio nešto izvanredno) Mada jest zapanjujuće… Ista brada… Isto čelo… Isti izuzetno civiliziran izraz… Nikada mi nije palo na um. Možda ni njemu niko nije skrenuo pažnju… Je li to znak? Da li da mu, ako se predomislim, odem i kažem “Gospodine predsjedniče, čudno je koliko vi ličite na Edmunda Husserla, jednog od najvećih filozofa 20. Vijeka.” (Pronalazi portrete mladog Edmunda Husserla i stavlja ih preko slike Bakira Izetbegovića)). Mediji su preneli da se “predsjedavajući Predsjedništva BiH zahvalio gospodinu Lévyu za dugogodišnju iskrenu posvećenost Bosni i Hercegovini, ističući da je Bosni i Hercegovini na njenom evropskom putu dobrodošla pomoć prijatelja u Evropi, kao što su gospodin Lévy i njegovi saradnici.”
U to se vrijeme niko od sarajevskih dušebrižnika i ronilaca gorkih suza nad nesrećom naroda Gaze nije pobunio ne samo protiv, u tolikoj mjeri banalne i imbecilne predstave, već i činjenice da je režira jedan od najbezrezervnijih podržavalaca izraelske državne politike, veliki prijatelj Sarajeva, Alije Izetbegovića itd., Bernard Henri Levy. I dok je od Levija ustoličeni novi Edmund Husserl, Izetbegović mlađi, u maniru turskog tigra od papira Reccepa Tayipa Erdogana, sažaljevao palestinske civile, njegov sarajevski cionistički koronator je u kolumni za Huffington Post sve demonstrante protiv izraleske agresivne politike nazvao “imbecilima”. “Ove imbecile pomiješane sa mrziteljima (ili obrnuto) se mora podsjetiti, ako to išta vrijedi, da je izjednačavanje Jevreja i Izraelaca u istoj osudi, osnovni princip antisemitizma, koji je, u Francuskoj, kažnjiv po zakonu.”, rekao je Levy, uputivši demonstrantima prezirni komentar da nisu tako gorljivi u demonstriranju kada su u pitanju stotine hiljada mrtvih u Siriji. Levija bi, doduše, valjalo podsjetiti na ulogu Mossada u naoružavanju i obučavanju radikalnih islamističkih grupa, odgovornih (pored Assadovog režima) za razna zvjerstva nad sirijskim narodom, a na njegove primjedbe o tome kako Hamas civile koristi kao živi štit, odgovoriti da civili, s obzirom na geto u koji ih je zatvorio sam Izrael (ograničivši im pristup osnovnim energentima i pitkoj vodi), nemaju gdje ni pobjeći od Hamasa (kojeg iz očaja percepiraju kao jedinu organizaciju koja se bori za slobodu). Ali to i nije toliko bitno za našu priču. Levy je zvaničnom Sarajevu postao prijatelj tokom rata, kada je, sa grupom francuskih intelektualaca, oštro osudio opsadu Sarajeva i ubijanje civila, a Aliju Izetbegovića proglasio “simbolom prosvjećenog islama za kojim mi danas snažno tragamo”. Da li to znači da je Levy očekivao da bi se i Alija Izetbegović u ime ovakvog ‘prosvjetiteljstva’ vozio na izraelskim tenkovima, a IDF, kao Levy nazivao ‘najdemokratskijom armijom sadašnjice’. Možda bi nam na to pitanje mogao odgovoriti režiser Dino Mustafić koji je Levya u jednom od nedavnih medijskih istupa (a braneći Levyevu i svoju predstavu) nazvao “angažiranim intelektualcem”, “savješću vremena” i “moralnim čistačom i arbitrom”, koji se protivi “svijetu liberalizma i tržišne logike”.
Prvo pitanje koje bi ovdje valjalo postaviti jeste – kojeg vremena? Možda onog 1990. godine, kada je otvoreno bio na strani “alžirskog kasapina” generala Khaleda Nezzara (za neupućene, oficira koji je 1988. god. naredio otvaranje vatre na mirne antivladine demonstrante, pri čemu je ubijeno gotovo 500 mladih ljudi) i to u borbi protiv onoga što Levy (diletantski i neutemeljeno) voli nazvati islamofašizam ili “zeleni fašizam” (‘‘U svojoj fundamentalističkoj formi, Islam je na neki način treći fašizam, zeleni fašizam, nakon smeđeg i crvenog fašizma.”). Ako je fašizam u svojoj osnovi diktatura krupnog kapitala i njemačka i italijanska forma New Deala, a islamski fundamentalizam, s druge strane, uobičajeno nesretan krik potlačenih u koloniziranom islamskom svijetu, krik onih koji nemaju gotovo nikakvog, a kamoli krupnog kapitala, o čemu govori “moralni čistač i arbitar” Levy?
“Ali od kakve je koristi sva ova erudicijska kompleksnost u potpuno razorenom intelektualnom svijetu nakon 9.11, radikaliziranom toksičnim otpadom straha od drugoga i stoljećima neznanja? U klimi u kojoj se samoproklamovani tolerantni humanisti kao što je Bernard-Henri Levy mogu mirno pitati je li terorizam ‘kopile demonskog para: Islama i Evrope? Povezivanje Evrope i Islama, Zapadne demokratije i muslimanske religije je, čini se, toliko neprirodno da je moralno neprihvatljivo. Islam i Evropa se čine nekompatibilnim, a njihov susret odgovoran za proizvodnju ničega drugoga do zastrašujuće fuzije najgorih tendencija sa obe strane. Bernard Henri Levy je često osuđivao teoriju ‘sukoba civilizacija’ Samuela Huntingtona, ali u ovom slučaju, čini se, nudi flagrantan primjer slaganja sa istom. Još jednom Levy govori račvastim zmijskim jezikom, dvostrukim diskursom: s jedne strane javnim deklaracijama (u intervjuima i člancima) i besprjekornim namjerama okićenima apelima za toleranciju i dijalog, a s druge djelovanjem koje je posve suprotno, prezrivo i stigmatizirajuće.”, pišu francuski novinari Jade Lindgaard i Xavier de la Porte u svojoj knjizi Varalica: BHL u zemlji čuda, u cjelosti posvećenoj Levyevom liku i djelu.
Mali je ovo tekst kako bismo se osvrnuli na sva polja istraživanja ovog sjajnog novinarskog tandema (npr. činjenicu da bogatstvo porodice Levy, pa i samog “moralnog čistača i arbitra” i te kako ima veze sa “svijetom liberalizma i tržišne logike”, tj. sa porodičnom kompanijom Becob, za koju više istraživanja govori da je koristila gotovo robovski rad lokalnog stanovništva Gabona, što podrazumijeva nepostojanje radnog vremena, bijedne nadnice, nedostatak pitke vode itd., ili kako “angažirani intelektualac”, koristeći političke veze, sam sebi namješta državne novce za vlastite projekte, ili kako je vinovnik jednog od najvećih intelektualnih skandala, s obzirom da je u jednoj od svojih knjiga citirao nepostojećeg filozofa – fiktivnog Jean-Baptiste Botul-a ). Stoga je potrebno držati se najeklatantnijeg primjera Levyevog intelektualnog nitkovluka, a to je bezrezervna podrška izraelskoj politici.
Kada je u Januaru 2009. god. IDF (Izraelske odbrambene snage) izvršio jedan od najžešćih napada na Gazu, Levy se (u pratnji četvorice izraelskih rezervista) našao, navodno, na licu mjesta i iz kvarta Abasan al-Jadida (predgrađa Gaze) za svjetske medije poslao članak, prema kojem nije naišao na onaj stepen razaranja kao u Groznom ili Sarajevu, što je, dakako, značilo da izraelski napad nije bio u tolikoj mjeri destruktivan kao što se tvrdilo. Ali, zatim se ispostavilo (prema svjedočenju izraelskog korespondenta Le Monde-a Benjamina Barthea, da Levy uopšte nije boravio u Gazi, već u selu dvadeset kilometara udaljenom od Gaze. Suprotno Levyevom propagandnom članku, izraelsko bombardovanje Gaze je, uz ogromnu materijalnu štetu, odnijelo 1450 života (uglavnom civilnog stanovništva). O kakvoj dosljednosti možemo govoriti kod čovjeka koji roni krokodilske suze nad multietničkim Sarajevom, a s druge strane beskrupulozno laže u korist politike sistematskog terora, etničkog čišenja i getoizacije palestinskog naroda? Odnosno, kako možemo govoriti o dosljednosti čovjeka, koji bez ikakvog utemeljenja o nekakvom navodnom “islamofašizmu” rezonuje na isti način kao “stručni” čitači i tumači Izetbegovićeve Islamske deklaracije sa ratnog SRT-a pod uredničkom palicom Rista Đoga?
I još gore od toga. U jednoj od mnogobrojnih posjeta Izraelu, Levy je izraelske artiljerce na zadatku raketiranja Libanona opisao kao “radikalnu omladinu”, koja “odlučnim pogledom prati svako ispaljivanje”. Divio se njihovom “dječjem smislu za humor”, njihovoj “opuštenosti, neobuzdanosti, čak bezbrižnosti”, dakle “svemu suprotnom od bataljona brutalnih zvijeri ili neprincipijelnih nemilosrdnih terminatora, kako ih često opisuju evropski mediji.” Sarajevskim humanistima i intelektualcima nije od nikakve važnosti što Levy u Tel-Avivu govori o nepostojećem “fašizmu sa islamističkim licem, trećem fašizmu, koji je za našu generaciju ono što su drugi fašizmi bili za naše pretke”, već je bitno neprestano podsjećati na njegovo prijateljstvo sa Alijom Izetbegovićem koje ovaj prenosi na njegovog sina Bakira (ako se u prijateljstvo može ubrojati ponižavajuća groteska pozorišnog uspoređivanja Izetbegovića mlađeg sa Husserlom).
S obzirom da nakon navođenja samo maloga dijela Levyevog kvaziintelektualnog djelovanja bez ikakvog okolišanja možemo zaključiti da dotični ništa ne čini bez ličnog interesa (pa stoga i licemjerno plakanje nad tužnom i ružnom sudbinom Sarajeva), šta da kažemo o njegovom prijatejstvu sa Alijom Izetbegovićem? Izetbegović stariji je svakako imao čudan smisao za izbor prijatelja, pa je u iste jedno vrijeme ubrajao i srpske očeve nacije Dobricu Ćosića i Kostu Čavoškog. “Moralni čistač i arbitar Levy” za palestinski narod nikada nije prestao biti neka vrsta Dobrice Ćosića. Očigledno je da je sarajevska intelektualna i umjetnička krema sebe doslovno izgradila na sliku i priliku Izetbegovića starijeg i mlađeg i da, u žabokrečini svog profitabilnog intelektualnog idiotizma, sebi naprosto ne želi odgovoriti na vrlo jednostavno pitanje:
Ako “moralni čistač i arbitar” Levy (kao i njemu slični) bespogovorno podržava Izrael, a time i politiku aktuelnog ministra vanjskih poslova Advigora Libermana, i ako isti taj Liberman dolazi Miloradu Dodiku na noge u Banjaluku (a Milorad Dodik šalje pisma podrške Libermanu, kada izraelska vojska zasipa Gazu fosfornim bombama), na čijoj je strani Levy i zar ne pomislite makar na trenutak da vas dotična moralna vertikala, vas “imbecile”, malo ne zajebava?
wpDiscuz