Ako su komunisti partizani, pristalice Staljina, ubijali obične partizane antifašiste kritične prema Staljinu, seljake, radnike i mnoge druge kojji su bili na antifašističkoj strani i neupitni antifašisti kako to da su i njihove ubjice i štovatelji njihovih ubojica danas zauzeli poziciju antifašista?
Početkom rata 1941. godine u Užicu u Srbiji bio je smješten CK KPJ i Vrhovni štab NOVJ. Tamo je uspostavljen i glavni NOO za Srbiju. Komunisti su planirali podići ustanak i sačekati Crvenu armiju. “Kad su komunisti krenuli na ustanak u Srbiji, računali su da će to trajati nekoliko dana pa da će doći Crvena armija. Zbog toga se Tito neko vrijeme motao po Srbiji. Čak su tjerali seljake da skidaju kolce u ogradama da se ne ozlijede padobranci Crvene armije“, kaže povjesničar Davor Marijan i dodaje da su jugoslavenski komunisti, na neki način, bili „vjernici“ Crvene armije. Međutim, rat se odužio, a Crvena armija nikako da dođe. U studenom 1941. komunisti su u Užicu već počeli ubijati građane, „nenarodne elemente – trgovce, profesore, liječnike, zanatlije”.
Strijeljano “4-5 kamiona”
Među njima bio je i Živojin Pavlović Ždrebe, novinar i poznati prijeratni jugoslavenski komunist. Bio je prijatelj Milana Gorkića, generalnog sekretara KPJ koji je nestao u Staljinovim čistkama. Pavlović je bio veliki kritičar Staljinova totalitarizma te je 1940. objavio knjigu „Bilans sovjetskog termidora: Prikaz i otkrića o djelatnosti i organizaciji Staljinova terora“. Budući da su vlasti stare Jugoslavije u tom trenutku priznale SSSR, a Sovjeti su ih, s druge strane, pritiskali – knjiga je u Beogradu zaplijenjena i uništena. Ostao je samo jedan primjerak koji je reprintiran 90-ih godina.
Živojin Pavlović se, nakon što su Nijemci napali Jugoslaviju, javio starim drugovima i ponudio da kao dragovoljac brani zemlju. Međutim, oni su ga saslušali, optužili da je špijun, krvnički ga tukli i, na kraju, likvidirali 29. studenog. Tada su strijeljali i srpskog akademskog slikara Mihaila Milovanovića. Optužili su ga da je petokolonaš, izdajnik i engleski špijun. Saslušavali su ih najistaknutiji jugoslavenski komunisti toga doba – Slobodan Penezić Krcun, Aleksandar Ranković, Vladimir Dedijer i Milovan Đilas. „Najpoznatija njihova žrtva 41. bio je Živojin Pavlović, koji se usudio napisati protustaljinističku knjigu. Stanko Lasić, koji je pisao o Krleži, kad govori o totalitarnoj svijesti komunista, veliki dio posvećuje knjizi Živojina Pavlovića. Njega spominje Đilas kao paradigmu. – Saslušavali smo nekog Pavlovića. On je prvi čovjek na listi kojeg Partija želi ubiti – govorio je Đilas“, kaže povjesničar Davor Marijan.
Prema komunističkim izvorima, u Užicu je 1941. godine strijeljano „četiri-pet kamiona“ osuđenika koji su za njih bili „špijuni“ i „narodni neprijatelji“.
Zločinima u Užicu 1941. bavio se u svojim istraživanjima srpski povjesničar Srđan Cvetković.
„Razmjere tadašnjeg terora i veličine masovnih grobnica u Krčagovu, Sevojnu, Gluvaćkom potoku i drugdje suvremenici procjenjuju na više od sto osoba – 87 samo 29. i 30. studenog 1941. Još radikalniji revolucionarni teror nastupio je s prvim danima oslobođenja Užica“, piše Srđan Cvetković.
Kako vrijeme prolazi, jugoslavenski komunisti osnivaju svoje brigade i provode teror, posebno u Crnoj Gori, koji su poslije nazvali „lijeva skretanja“.
Jugoslavenski komunistički povjesničari o tome su desetljećima šutjeli. „Zločin je bio konstanta politike koju je KPJ provodila tokom 1941. i 1942. godine. Međutim, ta činjenica iz naše prošlosti ostala je nepoznanica jer su crnogorska i jugoslovenska komunistička historiografija taj zločin KPJ u višedesetljetnom periodu komunističke vladavine nazivale ‘lijevim greškama’”, piše crnogorski povjesničar Dragutin Papović s nikšićkog Filozofskog fakulteta.
„Lijeva skretanja prozaični je naziv za nešto vrlo monstruozno, a znači likvidaciju svih onih koji mogu sutra biti politički protivnici. To se događalo u Srbiji i istočnoj Hercegovini. Nisu to bile nikakve greške, a Đilas je radio ono što mu je rečeno. Tito je stajao iza toga“, objašnjava Davor Marijan.
Lijeva skretanja znače pokolj sirotinje i „kulaka“, pokolj nevinih ljudi. Nekoliko tisuća ljudi komunisti su pobili u tim ‘lijevim skretanjima’.
„Ta lijeva skretanja događala su se u Crnoj Gori i istočnoj Hercegovini 1942. Komunisti su ubijali protivnike, potencijalne, ali i ljude iz vlastitih redova. Ima ona poznata anegdota o braći Kovačević koji su ubijali i vlastite rođake. Jedan njihov rođak je rekao: – Đeco, ako se ovako nastavi, nitko neće ostati, ali su mu odgovorili: – Ništa, stari, dovest ćemo Kineze“, priča povjesničar Ivo Banac.
‘Lijevim skretanjima’ ili ‘lijevim greškama’ u Crnoj Gori ozbiljno se bavio povjesničar Dragutin Papović.
„Komunisti su imali veoma pragmatičnu i jednostavnu, ali i primitivnu političku strategiju koja se svodila na matricu: svakog protivnika treba likvidirati. Ljudski životi za KPJ su u odnosu na političke ciljeve bili drugorazredna kategorija“, piše povjesničar Papović koji navodi primjer iz memoara Bože Ljumovića, najmoćnijeg čovjeka Pokrajinskog komitata KPJ za Crnu Goru, Boku i Sandžak 1941.
„Mi smo se igrali ljudskim glavama, kao da su bile glave od kupusa“, pisao je Ljumović.
Protivnik ili neprijatelj mora se fizički uništiti, bez obzira tko je to bio. Ubijali su onoga za koga misle da im je u tom trenutku neprijatelj, a to može biti i komunist „kolebljivac“, „petokolonaš“, ovisno o tome što se kome prilijepi.
No, žrtve masovnih likvidacija 1942. u Crnoj Gori uglavnom su bili seljaci pa se ne može govoriti o nekoj klasnoj borbi jer su i ubojice bili seljaci.
Kraj rata nije se nazirao, komunisti u Crnoj Gori nisu imali saveznike, a četnici su im krajem siječnja i u ožujku 1942. nanijeli teške poraze u Brama Kraljskim, Lubnicama i kod Kolašina. Osim toga, zavladala je glad, a komunisti su otimali preostalu hranu seljacima: uvodili mjere rekvizicije i konfiskacije. Tako se srušila njihova koncepcija o brzom oslobođenju. Stoga Pokrajinski komitet za Crnu Goru, Boku i Sandžak traži pomoć od središnjice KPJ.
Zločin u Priluci
„Đilas je Peki Dapčeviću, Blaži Jovanoviću i Milinku Đuroviću, partijskim i vojnim rukovodiocima u Crnoj Gori, uputio pismo u kojem je iznio način borbe protiv političkih protivnika. On je odobrio likvidacije petokolonaša i tražio da se one intenziviraju. Partijskim drugovima iz Crne Gore sugerirao je da ne smiju biti ‘kolebljivi prema petokolonaškim elementima’”, piše crnogorski povjesničar Papović.
Đilas je, naime, u svome pismu Pokrajinskom komitetu detaljno objasnio što treba uraditi.
„Strijeljajte svakog tko u ma kakvom vidu širi paniku i demoralizaciju. Otkrijte kolovođe zločinačke rabote! Stvarajte odmah udarne čete i bataljune još na samom frontu, a one koji su se demoralizirali ili razoružavajte i pročistite strijeljanjem ili upotrebljavajte kao posade i na manje osjetljivim točkama fronta, pošto ih, naravno, pročistite“, bio je vrlo jasan i rezolutan Milovan Đilas. Za komuniste je bilo prihvatljivo likvidirati svakog tko im stane na put.
„KPJ, Centralni komitet, Pokrajinski komitet, Milovan Đilas, Ivan Milutinović i komunisti u političkom smislu imali su na umu samo jednu stvar – apsolutnu vlast, za koju su bili spremni da žrtvuju dosta života, naravno ne svojih“, zaključio je Papović.
Osim u Crnoj Gori i istočnoj Hercegovini, crnogorski komunisti su i drugdje činili strašne zločine. Među ostalim, u prosincu 1942. na zvjerski su način u Priluci pokraj Livna strijeljali 60 osoba.
„Nitko od strijeljanih nije bio ni ustaša ni domobran. Nitko se od tih ljudi nije borio. Meni su strijeljali moga djeda i pradjeda. U jednom dokumentu 4. crnogorske brigade piše da su napravili grešku jer su strijeljali te ljude. A što radi priređivač dokumenta?! Stavlja napomenu da su ti ljudi bili ustaška milicija, a nisu imali puške. Dva mjeseca poslije Đilas je bio u Priluci i o tome piše: „Priluka je ustaško selo, stanovnici nas mrko gledaju. Kada kažu da, misle ne; kada kažu ne, misle da.“ Đilas je zaboravio napisati da su ih mrko gledali nakon što su u selu ubili 60 ljudi. A kako bi ih trebali gledati?!“, pita povjesničar Davor Marijan.
Ivica Radoš l vecernji.hr
wpDiscuz