Netko je opasno podvalio Titu. Poklon koji mu je neposredno nakon Drugog svjetskog rata stigao iz Osijeka, vjerojatno iz Tvornice žigica Drava, glinena kič figura partizana s crvenom petokrakom na kapi i torbicom za dokumente preko ramena, dok se odmara naslonjen na stijenu, imala je i svoju uporabnu vrijednost – služila je kao držač za šibice. U kutiji za žigice sva su drvca na svom mjestu.

No više od svega zanimljiva je crno-bijela etiketa: uz ustaško U i natpis Nezavisna Država Hrvatska, šahovnicu s prvim bijelim poljem, oznakom Društvo žigica za Nezavisnu Državu Hrvatsku, Zagreb i cijenom od 1,5 kuna, taj se kipić našao među tisućama darova poklonjenim najvećem sinu jugoslavenskih naroda i narodnosti, kako se tepalo Josipu Brozu.

Figurica partizana, dar Tvornice žigica Drava, u koju je podmetnuta kutija šibica s oznakom NDH (Foto: Vlado Kos/Cropix)

Jugoslavenski maršal, iako strastveni pušač, sasvim sigurno, nikada nije upotrijebio taj paketić žigica, ali vrlo vjerojatno podvalu iz Osijeka nije zamijetilo ni osoblje zaduženo za čuvanje i brigu o poklonima. Umorni partizan, koji je služio kao držač za šibice, tako je godinama skrivao kutijicu s provokativnom etiketom i sačuvao je, netaknutu, sve do današnjih dana.

Neviđeni darovi

I danas ta se figurica, zajedno s kutijicom žigica, nalazi u Muzeju istorije Jugoslavije (MIJ), ogromnom kompleksu na Dedinju, koji se širi na više od tri hektara i od 1996. objedinjuje nekadašnji Memorijalni centar 25. maj, Kuću cvijeća s Titovim (sada i Jovankinim) grobom i Muzej revolucije. U MIJ-u je fascinantna zbirka predmeta vezana uz povijest Jugoslavije, države koja danas postoji još samo u muzeju. Najveći dio predmeta i dokumenata odnosi se, posredno ili izravno, na Josipa Broza, što je i logično jer je zemljom koja je pod nazivom Jugoslavija postojala 74 godine, od 1929. (kao Kraljevina Jugoslavija), do osnivanja Federacije Srbije i Crne Gore (2003.), Tito bio na čelu, kao premijer, odnosno predsjednik, gotovo polovicu njenog trajanja – punih 35 godina. Za tri i pol desetljeća skupilo se mnoštvo predmeta – od bizarnih poklona, poput spomenutog držača za žigice, do basnoslovno vrijednih umjetničkih rariteta. Reporteri Nedjeljnog Jutarnjeg imali su rijetku privilegiju zaviriti u depoe Muzeja istorije Jugoslavije i vidjeti nevjerojatnu količinu predmeta od kojih je tek manji dio, u različitim prigodama, bio izložen očima javnosti.

Pozlaćeni fićo, dar Auto-moto saveza (Foto: Vlado Kos/Cropix)

Svakako, najzanimljiviji dio predmeta darovi su koje je Tito dobivao od stranih državnika, bilo kad im je odlazio u posjetu, bilo kad su oni stizali u Beograd. A ima ih sa svih strana svijeta. Manji dio poklona, onaj od okrunjenih glava, javnosti je prikazan sredinom prošle godine, na izložbi pod nazivom Carski darovi. No tada je izloženo samo sedamdesetak predmeta, a autori te izložbe, kustosi Veselinka Kastratović Ristić i Momo Cvijović, koji nam omogućavaju da te dragocjene predmete ne gledamo tek u izložbenim vitrinama i iza staklenih pregrada već da ih držimo u rukama, kažu da je ukupni broj poklona koje je Tito primio od različitih osoba i u različitim prigodama veći od 200 tisuća.

Kustosi Veselinka Kastratović i Momo Cvijović autori su izložbe ‘Carski darovi’ na kojoj su izloženi najvredniji predmeti koje je Tito dobio od svjetskih monarha (Foto: Vlado Kos/Cropix)

Tito je tijekom svoje duge vladavine putovao u čak 169 državničkih posjeta u 73 zemlje. Prvi poklon koji je dobio od neke okrunjene glave je brončana korintska antička kaciga s kraja 7. stoljeća prije nove ere, dar grčkog kralja Pavla I. Grk je očito bio darežljiv – dvije godine jasnije, kada je s kraljicom Federicomposjetio Tita u Beogradu, na poklon je donio dva zlatna pehara, repliku onih pronađenih u Lakoniji iz 15. stoljeća prije Krista. Glava Bude, visoka tek 16 centimetara, koja datira iz četvrtog stoljeća prije naše ere, dar afganistanskog kralja Mohammeda Zahira, na kojem se nalazi i inventarski broj kabulskog muzeja 2296, danas je svjetski raritet. Afganistanski kralj, kada je Titu u Beogradu poklonio taj nacionalni dragulj, nije ni slutio da će glavu Bude na taj način sačuvati. Da je nije donio u Beograd, stradala bi u vandalskom pohodu talibana na Narodni muzej u Kabulu, gdje su opljačkani i uništeni brojni dragulji svjetske kulturne baštine samo zato što su talibanske vlasti nastojale zatrti sve tragove drugih kultura i vjera.

Foto: Vlado Kos/Cropix

Darivanje predmeta iz nacionalnih muzeja, čini se, nije bila samo praksa posljednjeg afganistanskog kralja. I Norodom Sihanuk, princ Kambodže, posegnuo je u muzej da bi Titu izabrao poklon. Na reljefu nebeske plesačice, koji se nalazio na hramu u zidinama Angkor Toma, nekadašnje prijestolnice Kmera, još je vidljiva oznaka Odjeljenja za starine nacionalnog muzeja iz Phnom Penha s rednim brojem 693. Neke okrunjene glave, poput jordanskog kralja Huseina, bile su sklonije poklone naručiti u glasovitim svjetskim draguljarnicama, pa je tako Jordanac u londonskoj Goldsmiths Silversmiths & Jewellers Asprey Company naručio figuru ratnika na devi, izrađenu u srebru i djelomično pozlaćenu, na postolju od oniksa. I marokanski kralj Hasan II. dar Titu nabavio je u draguljarnici, ali onoj u Parizu, u glasovitoj Marchak, smještenoj tik uz Ritz Hotel. Po narudžbi marokanskog kralja ondje su izradili unikatnu tabakeru, napravljenu od čistog zlata i ukrašenu sa 35 brilijanata i 16 safira.

Foto: Vlado Kos/Cropix

Ulaz zabranjen

Za razliku od bliskoistočnih suverena, darovi europskih okrunjenih glava bili su skromniji. Norveški kraljOlaf V., kada je sa suprugom posjetio Beograd 1966. godine, Titu i Jovanki poklonio je emajliranu posudu, zdjelu s posrebrenim dnom vrhunskog dizajna, no ni približne vrijednosti kakvu imaju zlatni pladanj i čaša, poklon etiopskog cara Haila Selassija, darovan 1968. godine.

Kad su Beograd 1976. posjetili tadašnji japanski princ Akihito (danas car) i njegova supruga Michiko(danas carica), znajući za Titovu strast prema fotografijama, poklonili su mu fotoaparat Nikon F2 Photomic. Da je Tito obožavao fotografiranje i snimanje, mada je, po nekim kraćim videozapisima, sačuvanim u MIJ-u, bio očajan snimatelj kome su prizori svako malo bježali izvan kadra, vidi se i po minijaturnom, špijunskom fotoaparatu Steky s početka pedesetih godina, nalik onima kakve se viđalo u prvim filmovima o tajnom agentu 007, Jamesu Bondu.

Foto: Vlado Kos/Cropix

Kolika je bila Titova strast prema fotografijama svjedoči i opširan dokument Način rada predsjednika Republike i zadaci sekretara, koji nam pokazuje muzejski savjetnik Momo Cvijović. U njemu je, na 24 stranice, do najmanjih potankosti, opisano kako je morao postupati Titov osobni tajnik i koji su bili izuzeci kada ga nipošto nije smio prekidati, bez obzira na to kakvu mu važnu poruku morao prenijeti. Tako Tita nije bilo moguće prekidati kada bi u svom fotolaboratoriju razvijao filmove i izrađivao slike. Važne depeše pristigle u to vrijeme morale su pričekati da Tito završi sa svojim hobijem. U spomenutom dokumentu, na petoj stranici, to je opisano ovako: “Poštu sekretar donosi u radni kabinet i ostavlja na radnom stolu, ako predsjednik Republike nije u radnom kabinetu. Ako sekretar uz poštu treba nešto usmeno prenijeti ili pitati, a predsjednik Republike nije u kabinetu, sekretar utvrdi preko dežurnog ordonansa oficira gdje se predsjednik Republike nalazi i pričeka dok ne dođe u kabinet ili dok ne izađe iz fotolaboratorija, gdje često radi. Na plaži, na sunčanju ili u fotolaboratoriju sekretar ne ometa predsjednika Republike”.

Postojalo je još jedno sveto pravilo kada se Tita nije smjelo uznemiravati. Bilo je to vrijeme kada bi gledao film. A filmove je gledao svakodnevno, o čemu postoji pedantna evidencija. Bez obzira na to gdje se nalazio, u svojoj rezidenciji na Dedinju, na Vangi, u Plavom vlaku, zrakoplovu ili na brodu Galeb, Titu su organizirali filmske projekcije. Od 1949. do kraja života 1980. Broz je pogledao ukupno 8801 film, ili u prosjeku 285 godišnje. Najviše je volio horor filmove, potom vesterne, osobito one u kojima je igrao John Wayne, poput “Tragača” koji mu je prikazan 30. svibnja 1958. i nimalo mu nije smetalo što je taj popularni američki glumac bio zagriženi antikomunist. Obožavao je i američke ratne filmove i u šali je – kaže muzejski savjetnik Cvijović – znao reći da Amerikanci ratuju samo zato da bi mogli snimati dobre filmove.

Crtić o Pinocchiju

Je li Tito gledao i porniće? O tome nema pisanih tragova, a organizatori izložbe Velika iluzija koja je nedavno postavljena u MIJ-u tvrde da su pronašli samo jednu eksplicitnu scenu seksa u filmovima koje je Tito gledao. No zato se pouzdano zna da je gledao animirane filmove. Kada je 1953. operirao žuč, tijekom oporavka prikazali su mu crtić o Pinocchiju.

Sjedim u ogromnoj udobnoj fotelji koja se nekoć nalazila u Titovoj rezidenciji, iz koje je, zavaljen, gledao najveći broj filmova. Koliko je u njima uživao, može se zaključiti iz još jednog svetog pravila, zapisanog u protokolu kojeg su se svi, a posebno njegov osobni tajnik, morali pridržavati: “Sekretar napušta radno mjesto kada počinje film (u velikom salonu). Ako za vrijeme trajanja filma stignu depeše državnog sekretarijata inozemnih poslova ili bilten Tanjuga, dežurni ordonans oficir predaje ih, nakon završetka filma, predsjedniku Republike u mapi Tanjug i depeše u zatvorenoj omotnici”. Filmske projekcije nije propuštao ni na dan vjenčanja, 15. travnja 1952. Tada je pogledao kratki dokumentarni film “Jedan dan u životu Laponaca”.

123.000 fotografija

Jedan od depoa u Muzeju istorije Jugoslavije sadrži samo fotografije i albume. Radovan Cukić, kustos odgovoran za taj dio MIJ-a, pokazuje nam police na kojima je smješteno 708 kutija. U svakoj je od 170 do 200 fotografija formata 18×24 centimetra. Sve su, a ima ih oko 123 tisuće, crno-bijele i bilježe Titove aktivnosti kroz cijelo vrijeme njegove vladavine. Snimali su ih njegovi osobni fotografi Mirko Lovrić, Miloš Rašeta, Dragutin Grbić i Aleksandar Stojanović. U posebnim kutijama čuvaju se negativi svih snimljenih filmova, a njih je znatno više nego izrađenih fotografija. Sačuvana je i velika zbirka dijapozitiva, koji su, za razliku od crno-bijelih fotografija, uglavnom u boji.

U svakoj od 708 kutija u fotoarhivi pohranjeno je 170 do 200 slika koje su snimili Titovi osobni fotografi (Foto: Vlado Kos/Cropix)

Tu je i oko 2600 fotoalbuma koje su Titu poklanjale tvornice, škole i ustanove koje je posjećivao. Pod ruke nam dolazi fotoalbum, dar osječkog OLT-a, nekoć moćne tvornice poljoprivrednih strojeva, koju je Tito posjetio u rujnu 1957. godine. Sve fotografije su digitalizirane i moguće ih je pregledavati na internetskoj adresi www.foto.mij.rs, a u tijeku je i digitalizacija negativa, što je opsežan posao s obzirom na ogromnu količinu.

Kustos Radovan Cukić jedini ima pristup u zapečaćeni fotoarhiv sa 123 tisuće slika predsjednika SFRJ (Foto: Vlado Kos/Cropix)

Najzanimljivije je svakako u depoima gdje se čuvaju pokloni darovani Titu. Najviše je štafeta, od pravih malih umjetničkih djela do očajnih socrealističkih, ili potpunog kiča. Kustosica Veselinka Kastratović kaže kako bi bilo iznimno zanimljivo znanstveno obraditi poruke iz štafeta. Iako, najveći dio njih nikada nije dolazio do Tita, one, između redaka, oslikavaju stanje i političke, ali i gospodarske i socijalne prilike u pojedinim krajevima nekadašnje države.

Skladište štafeta (Foto: Vlado Kos/Cropix)

– Titu bi često, uz rođendanske čestitke – kaže Kastratović – u porukama priloženim u štafetama napisali: još nam nisu u selo doveli struju, ili: naši političari obećali su nam asfaltirati cestu, ali ni ove godine ništa od toga.

Među tisućama poklona kojima je darivan Tito ima uistinu svega, doslovce od igle (za kravatu) do (makete) lokomotive. Ne manjka ni prepariranih zmija ili tarantula. Engleska kraljica Elizabeta Titu je poklonila 12 papiga, ali one više nisu među živima. Pomalo morbidno djeluje poklon koji je Titu darovao Savez zubotehničara Jugoslavije – umjetno zubalo.

– Danas to možda djeluje smiješno, ali treba shvatiti ponos tih ljudi koji su u državi, u vrijeme kada većina stanovnika nije imala četkicu za zube, bili gordi na svoj proizvod – objašnjava Veselinka Kastratović.

Police depoa s poklonima, od kojih je svaki zaveden u katalog, prepune su kojekakvih maketa, vaza s likovima Tita, tanjura, portreta Staljina, iz vremena prije Informbiroa, lutaka, skulptura (među kojima smo zapazili i jednu Vanje Radauša), globusa, čak i zubarskih stolaca.

Foto: Vlado Kos/Cropix

U depou Muzeja pohranjene su tisuće vaza koje je Tito dobio na dar od stranih državnika: većinom su majstorska djela umjetničkog obrta, ali neke su na rubu kiča (Foto: Vlado Kos/Cropix)

Našu pozornost plijeni i “kamen s Mjeseca”, kako stoji u katalogu, poklon američkog predsjednikaRicharda Nixona. U zbilji, radi se tek o četiri razočaravajuće sićušna, minijaturna grumena – od kojih je tek jedno veličine zrna bibera – zalivena u prozirnu plastičnu masu, na postolju zajedno s jugoslavenskom zastavicom koja je, navodno, s barjacima ostalih zemalja svijeta bila u modulu misije Apolla 11 kada je u srpnju 1969. dovela prvog čovjeka na Mjesec. Među poklonima iz Sjedinjenih Država nalazi se i srebrni pisaći pribor izrađen u glasovitom Tifanny & Co, dar američkog predsjednika Johna Kennedyja. Tito je navodno bio posljednji državnik kojeg je u listopadu 1963., samo pet dana prije nego što je ubijen u atentatu u Dallasu, primio Kennedy. Međutim, na Kennedyjevu poklonu potkrala se pogreška. Uz pisaći pribor nalazio se i maleni blok za bilješke s otisnutim memorandumom na kojem je pisalo Kabinet Predsjednika sfrj. Netko u Americi, očito, nije znao da se u jeziku kojim govori gost, predsjednik piše malim, a kratica SFRJ velikim slovima. No to je bila mnogo manja pogreška od one na američkim televizijskim postajama, kada su Jovanku Broz, Titovu suprugu, umjesto gospođa Broz nazivali gospođa Tito, misleći da joj je to prezime.