Tog petog aprila 1992. sam imao devet (i pol) godina. Baka Ankica, još je živa, pokrenuta „situacijom“ u zemlji, i osjetnom napetošću u gradu Sarajevu, povela me na „mirne demonstracije Sarajlija protiv rata“.
Sunčan dan. Kolona od nekoliko tisuća prosvjednika se kretala glavnom gradskom prometnicom. Činilo mi se tada, a i sada, da su se građani okupili spontano, i da nisu bili sasvim sigurni što žele postići. Tenzija, koje se i danas jako dobro sjećam dok sam hodao od Otoke do zgrade Parlamenta, bila je posljedica sve izvjesnijeg rata.
Negdje na Dolac Malti čuli su se prvi povici da se prijeđe most i krene „na onu stranu“. To mi je bilo čudno, jer sam još prije neki dan bio na „toj strani“ i ništa neobično nije bilo. Ipak, da je došlo do značajne promjene u tih nekoliko dana postalo je jasno kod zgrade Socijalnog. Kasnije sam vidio na televiziji da se na „onu stranu nije moglo“. Bio milicionar s kalašnjikovom.
Kako bilo, povorka „mira“ napredovala je prema zgradi Parlamenta sa nejasnim zahtjevima. Bilo je tu svega. Mnogo se spominjao Tito. „Tito ovo ne bi dozvolio, Tito bi to drugačije, Tito Tito bla bla bla“ Već i kao djetetu priča mi je bila glupa. Da sa znao da ću je slušati i dan danas vjerojatno bih pobjegao na „onu stranu“… Doduše, i tamo bih je slušao.
_______piše: Tvrtko Milović l poskok.info
Nekako smo stigli do zgrade Parlamenta. S obzirom da je baka više puta rekla da smo se „zaputili pred zgradu Parlamenta“, i kako se samo o tom pričalo u povorci, očekivao sam pred Parlamentom nešto veliko. Kad tamo ništa. Mislio sam da smo na snimanju Nadrealista, i da će nam se s prozora obratiti Nele. Ali na prozoru nigdje nikoga. U masi se ponovo čulo sporadično, i sve glasnije, ohrabrivanje „hajmo prijeći tamo, je..at im majku“.
To je trajalo možda pola sata, dok se masa u jednom trenutku zaista nije zaputila prema Vrbanja mostu i Kovačićima. Ja sam s bakom krenuo tamo, ali u jednom trenutku dok sam bio na mjestu gdje se zgrada Parlamenta dodiruje s cestom, začula se pucnjava. Čuo se kalašnjikov i meci koji zvekeću po asfaltu. Raja se povaljala po podu, masa se razbježala. Baka me ubacila u kontejner sa smećem. Nakon što se konfuzija malo smirila, izvadila me iz smeća, prošunjala do Filozofskog fakulteta i onda nazad na Otoku.
To je otprilike ono čega se sjećam. Sva ostala sjećanja su kasnije kontaminirana brojnim TV prilozima i naknadnim rekonstrukcijama. Ono što nije kontaminirano jeste osjećaj napetosti, jeze u samu zoru rata u Sarajevu.
Tako je nekako i počeo rat. Već prvih dana postalo je jasno što znači „ona strana“. „Ova“ strana je skoro od prvog dana zasuta granatama, a među zgradama su odjekivali sporadični rafali Teritorijalne odbrane. Bio sam u „opkoljenom Sarajevu“ dva mjeseca rata. Dovoljno da osjetim što je to rat u Sarajevu, i kakav je to osjećao opkoljenosti.
Nisam do sad pisao o svojim ratnim iskustvima. Ne smatram da su posebna, niti vrijedna pisanja. Pogotovo ne smatram da njima treba opterećivati sadašnjost. I mislim da je to ispravan stav. Isto mislim i nakon što sam napisao ovo iznad.
Ali ne misle svi tako. Naprotiv. Čini se da oni koji su ostali cijelo vrijeme u Sarajevu smatraju da cijeli svijet mora znati što su oni proživjeli. I ne samo znati, nego znati sve detalje, i ponavljati ih do kraja života i „širiti istinu“ gdje god ikad krenu. Dapače, „istina o Sarajevu“ mora biti zauvijek aktualna, mora se zauvijek obilježavati svaki dan opsade, mora se umnožavati, rekonstruirati, medijski reproducirati, filmski bilježiti i turistički promovirati. I tako dok svijet ne „shvati što se zaista događalo u Sarajevu“. Kao da je nekog u svijetu briga…
Sjećanje na opsadu Sarajeva u posljednjih 20 godina su se umnožile do granice potpunog zagušenja komunikacijskih kanala. I danas određuju karakter većine tema o gradu i državi. Kroz cijelu godinu se nešto obilježava, na televiziji se emitiraju potresne i traumatične snimke iz rata. Na portalima se smjenjuju teme o broju žrtava, danima opsade, tunelu spasa, muzejima opsade, priče o poginulim šehidima (to su oni urbani građani bez obzira na vjeru i naciju koji su branili grad) i preživjelim ratnicima koji su goloruki rastjerali šešeljovce, arkanovce, niške specijalce, 10.000 četnika i Četvrtu vojnu silu na svijetu. I pri tom se dobro zabavljali pričajući viceve i slušajući rock&roll.
Onima koji danas žele bilo kakvu društveno-političku funkciju u Sarajevu gleda se gdje su bili u ratu, a za bilo kakav kritički spomen promocije rata u Sarajevu, traži se debela kvalifikacija. Poput ove koju sam dao na početku teksta. Koja će naravno biti odbačena kao neadekvatna, jer „da si proveo cijeli rat u opsadi onda bi znao Istinu“. Ne, nisam proveo cijeli rat u opkoljenom Sarajevu, nego u opkoljenom Kiseljaku. Naravno, samo Sarajevo ima monopol nad opkoljenošću, i nitko više nije bio opkoljen, niti je bio u opasnosti. No, to nije tema.
Tema je mitologizacija ratnog Sarajeva i stalno kontinuirano aktualiziranje ratnih trauma.
Ratna trauma je strašna. Proveo sam dva mjeseca u opkoljenom Sarajevu. I danas mi odjekuju detonacije, i danas čujem rafale. Bistro se sjećam prijateljice Nataše, djevojčice sa desetog kata kojoj je granata odbila nogu. Nose Natašu i za njom nogu. Sjećam se gospođe koja je bila s nama u podrumu, pa otišla u stan da „prostre veš“. Sljedeće minute je pometena tenkovskom granatom. Sjećam se i opsesivnog skupljanja gelera i podrumskih priča „gdje je zaustavljen prodor“. Vidio sam i mrtve i ranjene. I mogu samo zamisliti kakva je trauma provesti cijeli rat u ratnoj zoni. Ali ništa, pa ni to, ne daje za pravo držati traumu aktualnom 20 godina! Trauma nikad ne završava, a ljudi imaju pravo zaboraviti. I danas je u medijima prisutna skoro svakodnevno. Ako koji dan padne u zaborav, tu je uvijek barem neka izložba ratnih fotografija, tu je ekskluzivna izjava „dječaka iz ratnog spota“ ili „ponosne žene sa ratne fotografije“. Zlu ne trebalo, nađe se i neki britanski novinar ili francuski filozof koji traži da se „nikad ne zaboravi opkoljeno Sarajevo“. Dođe mi nekad da sprejem napišem na fasadi: „Ne oprostiti ali zaboraviti!“
Priča i pričanje o opkoljenom Sarajevu na dramatici dobiva u kombinaciji s mitom o Jugoslavenskoj idili koja je u svom najboljem izdanju egzistirala upravo u Sarajevu:
„U sretnom i bogatom jugoslavenskom društvu, Sarajevo je bilo najsretniji grad, najbogatije kulturne scene. Sarajevo je imalo najbolju školu rocka i humora. Grad je imao olimpijske igre koje su ga učinile svjetskom prijestolnicom sporta. Nisu postojale nikakve razlike među ljudima, svi su bili sretni i zadovoljni a Tito, najveći sin, najviše je volio upravo Sarajevo od svih gradova.“
Na ovaj način se ratna trauma dobiva sočan kontrast. Najstrašniji rat nakon najvećeg blagostanja. Kakva braća Grimm, kakav Disney, kakvi bakarači…
Ova jednostavna mitologija na dnevnoj bazi se ponavlja više od dvadeset godina. Uspješnost je razarajuća: Građani BiH, posebno Sarajeva, ogorčeni su sadašnjošću. Sve vide crno i besperspektivno. Od sadašnjosti im je crnja samo budućnost. Kao da ružnoj curi svaki dan govorite kako joj je majka bila lijepa.
Mediji su tu da traumu održavaju aktualnom, i odrede krivce za sumornu sadašnjost: Zločinački srpski i kriminalni hrvatski nacionalisti. Za potrebe lažne multietničnosti, spomenu se Vahabije i Fatmir Alispahić.
—
I danas se sjećam mrtvih i ranjenih iz rata. Ne zato što sam ih mnogo vidio, nego zato što me mediji, iz Sarajeva prije svih, više od 20 godina svakodnevno podsjećaju. U glavi su mi sjećanja koja nisu moja. Što onda možemo pretpostaviti da se nalazi u glavama poslijeratnih generacija!?
Nedavna priča o Anti iz Mostara koji se trudi objasniti fiziološku razliku Hrvata i Bošnjaka izazvala je bujicu lažnog iznenađenja. Pa u Sarajevu sam od 2007. do danas bar 30 puta u ozbiljnom društvu čuo kako su „Srbi crnomanjasti jer su im Turci je….li majke!“. Kakve sam gadosti čuo od znatno iskrenijih Srba, neću ni navoditi. Kod Hrvata se obično ističu neke etno-karakterne osobine naroda, ništa manje rasističke u biti. I sam nekima baratam, zgodne su za zbijanje šala u vremenu beznađa. Bezazlene u diskursu odraslih, ali razarajuće u dječjoj i adolescentskoj pameti.
Ante je plod medijske slike kakva se servira. Ante je još i dobar s obzirom da bar ima priliku vidjeti sugrađane druge etničke skupine. U većina gradova BiH, uključujući i Sarajevo, Antini vršnjaci nemaju priliku uživo vidjeti pripadnike drugog naroda istog uzrasta.
Tu generaciju oblikuje dvadesetogodišnje repriziranje kadrova iz rata: Kadrovi Vijećnice u plamenu, zapaljivih metaka sa Jevrejskog groblja, gorućih Mome i Uzeira, rešetanja civila kod Filozofskog, zapaljenih tramvaja kod Predsjedništva…. To su dramatični snimci koji se urezuju u pamćenje. I iznova tvore traumu koje kod poslijeratne generacije u suprotnom ne bi bilo. Iako s ratom nemaju veze, rat određuje i njih. Bez potrebe. A onda se čudimo kako se djeca ne druže, kako imaju predrasude jedni prema drugima. Pa tinejdžeri u Sarajevu Srbe doživljavaju skoro isključivo kao neke šumske divljake s Trebevića koji samo čekaju na priliku da ponovo ruše grad, ili u boljem slučaju provociraju podizanjem „Krsta na Zlatištu“.
Koliko godina treba proći da rat u BiH prestane biti dnevni događaj u medijima!? Povucimo paralelu sa mitologizacijom drugog svjetskog rata. I tog se perioda sjećam. Prije 1992. godine, dok sam išao u prva tri razreda osnovne škole, svakodnevno se u nekom obliku spominjao drugi svjetski rat, Titov narodnooslobodilački pokret. Polagali smo nekakve vijence, učili imena narodnih heroja, sve znali o fašistima i partizanima, pjevali partizanske pjesmice, mirno stajali na godišnjicu Titove smrti. Nama to ništa nije značilo. Radili smo što nam se kaže. Kasnije sam shvatio da su isti osjećaj indiferentnosti imali i stariji đaci, pa čak i studenti. U biti, svi koji nisu živjeli u vrijeme drugog svjetskog rata. Ali to ne znači da nisu nosili traumu drugog svjetsko rata. Nosili su je u sebi u onoj mjeri u kojoj im je Jugoslavenska propaganda uspijevala nametnuti, kroz televiziju, novine i prije svega – film.
Je li to sudbina sadašnje propagande? Sprdaju li se danas djeca sa genocidom u Srebrenici? Nisam čuo, ali neću biti iznenađen kada čujem. Pa u Sarajevu je prije par godina momak ušao u tramvaj i vozaču rekao „pravac Potočari!“, imitirajući poznati snimak Ratka Mladića iz Srebrenice. Poneki smiješak, stidljivo negodovanje s kraja tramvaja i to je reakcija.
Zaista bi trebalo ispitati kako tinejdžeri doživljavaju protekli rat. Da ne daju društveno poželjne odgovore, nego iskrene. Koliko sam razumio, ponašaju se kao i tinejdžeri osamdesetih na spomen narodnooslobodilačke borbe.
Neki dan čitam status kolege s Facebooka, rođen 1996. godine u Sarajevu. Piše o stradanju Sarajeva, i u vlastitom napadu patetike nehotice piše kako „nikad neće zaboravit šta su mu (Oni s Trebevića, op.a.) uradili“. Naravno, neću ništa komentirati da ne bih povrijedio njegove vjerske, etničke, antifašističke, humanističke, ideološke i druge osjećaje. Jer tko sam ja, koji nije proveo ni cijeli rat u opkoljenom Sarajevu, da govorim koliko će tko, i kako žaliti za „ubijenom djecom Sarajeva“.