Komorna tišina u hladnom , prostranom muzeju Alije Izetbegovića odjekuje zlobno, i ponavlja se u nekakvim valovima jače i slabije tišine, te pojačava nervozu kod okupljenih, tim nekakvim neopisivim ritmičkim gušenjem. Teško da se ikada mogla osjetiti teža tišina u Sarajevu. Možda samo pred bombardiranje 1941. (Je li Sarajevu uopće bombardirano te godine, ček bogati, čini mi se da nije?)
Uglavnom tišina , ta jeziva tišina u ogromnom hladnom prostranom kamenom muzeju Oca Nacije udara jače od tupih udaraca čizama srpskih vojske u Banja Luci 9. siječnja 2022 godine.
Ruske trupe najavile su, još jučer ulazak u BIH, i na njih se čeka da se pojave svaki čas, skupa s tim nekakvim oružjem o kojem svi pričaju a na kojeg niti Ameri nemaju odgovor. Rusi formalno ulaze kao odgovor na njemačke vojnike Eufora stacionirane oko Marin Dvora. Dolaze kažu čuvati mir. Preduhitrili su Amerikance. Svi su očekivali da će Rusi čekati njihov prvi potez. No prevarili su se. A moguće je da je Biden i zaboravio dati naredbu svojima. Vojsci Petra Hercega Iz Ljubuškog. Sina naroda kojeg su Ameri sve ove godine u BIH jebeno izponižavali.
Nijemci su u Sarajevu ponovno. Nakon toliko godina. Sretni su. Duga je bila ta era izolacije. A upravo ova godina 2022 bila je godina kada je prestao vrijediti ugovor 2+2 i saveznički uređaji konačno više ne prisluškuju njemačke politčare a Berlinu je dopuštena i vanjska, čitaj kolonijalna politika, iliti eufemistički “politika širenja utjecaja” kao i svim ostalim savezničkim zapadnim silama.
Neki Švabe, sretni da su tamno gdje su im bili i djedovi, love selfije i objavljuju se na Instragramu. Ponosni otac lajka i govori mu “Pljunuti si djed dragi Hans”.
Neki se zapričavaju s mlađahnom Lanom Prlić koja se taj dan obukla totalni chick. Na glavi nosi ovalni veliki crni šešir, na mjestima urešen čipkom, puši dugačku tanku cigaretu i nježno njiše zelenu haljinicu prebačenu preko uskih crnih hulahopki koje se kako su bliže zemlji Bosni na jednom dijelu gotovo nevidljivo , u predivno oblikovanom gležnju stapaju s crnim štiklama. Lana je sretna. Već nekoliko godina nije smjela centrom Sarajevo obući minjak i izbaciti dekolte. A i žarke crvene boje usana već dugo nisu bile sigurne za mlade dame.
Tko si ti mlada damo pitaju je Švabe na lošem engleskom. “Ja sam Lana, odgovara ona kurtoazno dajući im do znanja da je njemo ime sasvim dovoljan sarajevski brend”
A čime se baviš? “Političarka sam znate”. Wow, odgovaraju vojnici, dok ne uspijevaju skriti kretnje vratom dok je mikroodmjeraju, preciznim njemačkim pogledom.
Lani godi njihova pažnja. Fotograf Slobodne Bosne Danijal Hadžović trči preko ulice, udara neku staricu i baca se na pod da uhvati scenu u kojoj Švabo pripaljuje Lani novu cigaretu.
A iz koje si stranke? govorio joj taj neki plavokosi, koji ju je uspio na tren izdvojiti iz gomile. Lanin pas već je svjestan što slijedi i cvili. Gleda Hadžovića tužnim pogledom kao da mu hoće reći “Šta slikaš prčim ti mater” .No ne uspijeva. Te samo lagano procivli.
“Iz koje god treba gospodine, odgovara mu misteriozno Lana dajući mu do znanja da je njoj to sve passe i sredstvo preživljavanja, recimo da sam HSP, oni su vaši, a i naši, i patrioti su”. Lana se smiješi, Švabe je odmjeraju. Slatka je. Nema se što reći.
S obližnjeg ezana čuje se glas Vuka Bačanovića. On je odavno razočaran u Sarajevo, njegov antisrpski duh. U suštini posljendji je Srbin ovog grada. A hrabar je Srbin. Popeo se na džamiju i okupirao zvučnik na koji se spojio bluetoothom.
Dvojica mu drugova iz Mlade Bosne u dnu džamije su se zabarakadirala i opasala dinamitom. Vani su stavili natpis na ćirilici “Minirano, ne prilazi, Mlada Bosna!”
Bačanović želi održati povijesni govor prije nego Bakir Izetbegović proglasi kapitulaciju ideje Bosne i sjedini se s Hrvatima. Vrati Hrvate u Ustav Federacije. Bačanovićeva ideja jeste da Bosna pripada Srbima i Bošnjacima. I da je to jedan narod dvaju vjera. Te da se Srbi i Bošnjaci moraju pomiriti. Plemenita , srbočanstvena ideja. Koja očito nije zaživjela.
Naime SDA je tražila od Dodika da dođe u Busuladžićevu i izvini se za genocid nad Bošnjacima te da nakon tog odstupi s vlasti. On na to naprosto nije pristao. Samo je pojačao broj naoružanih u Banja Luci.
Bačanović je pustio zvuk s ezana. Prvo je išla neka srpska koračnica a potom njegovo čitanje nekog drevnog govora iz samo njemu znanog izvora:
“U nadolazećem vremenu postojala je očigledna namjera Porte da se u sve organe bosanske vlasti uključi tek neznatan broj hrišćana. Štaviše, inokosne organe nisu još uvijek vodili ni bosanski Muslimani, već osmanski Turci. One nemuslimane koji su uključivani u organe vlasti bosanski Muslimani su nazivali „evetlijama“ što je bila oznaka za pokorne oportuniste sa samo jednim zadatkom, da povlađuju ono što je muslimanska većina željela da sprovede. Svoju odanost „evetlije“ su izražavale uzvikivanjem turskih riječi: „evet, evet“, po čemu su nazvani, a što je značilo: „tako je, tako je“.
Nakon toga Bačanović ostaje na vrhu džamije i prodornim glasom mladog đakona prolama sarajevski trpki zrak:
“Evetlije , ooo Evetlije, gde ste bre katoličke evetlije” upozoravajući katolike što će im se dogoditi u novom savezu.
Nastojeći tako odgovoriti Hrvate od dgovora kada je shvatio da Bošnjaci ne odustaju od njih.
Sarajevo djeluje dosta bezbrižno. Osim Bačanovićevog glasa koji unosi disharmoniju u zvuk ostalih ezana te uz povremenu škripu tramvajskih kočnica sve djeluje tako svakidašnje.
U Titovoj već koji dan nema zamotanih žena. Arapi su po odluci Bakira Alispahića, uglednog američkog turističkog agenta, smješteni u jedan obližnji kamp onkraj Hadžića. Pitoresknog mjesta koje mnogi muslimanski patrioti pamte samo po lijepom.
Martina Đikov ljubomorno komentira fotografije putene Lane i stasitih Švaba koje ova vješa momentalno također po internetu.
Ah te Švabe, govori Martina, ah taj Marin dvor, i vazda neko vješanje. Nema me godinu, dvije u državi i vi već vješate sa švabama.
Iako je komentar bio dosta lucidan i antifašistički Lana ju je isti tren odfrendala, svjesna da bi ova mogla privući pozornost trojice koje je upravo zavela. A to u Laninoj partiji ne žele. Ne želi to ni Lana.
Đikov je najavila povratak u domovinu nakon što je prošli tjedan Željko Komšić pronađen mrtav u svom teškom mukom otplaćenom stanu. A fotografije Lane i stasitih Švaba samo su ubrzale njenu odluku.
Komšić je skončao nesretno. Pao je sa stolice i slomio je vrat dok je probao za strop namjestiti vješalo. Ali mu nije išlo. Dakle ipak nesretan slučaj a ne samoubojstvo, stajat će u njegovoj biografiji na turskim wikipedijama. Hrvatske ga neće ni spominjati.
Komšićeva smrt nije nikog puno pogodila.
Nit prvi nit zadnji Hrvat koji se ubio u svom sarajevskom stanu, govore prolaznici.
Zar nije zadnji? – pita jedan.
Nije. Ostao je još efendija Puljić, odgovara Ivana Marić slučajnom prolazniku koji se zvao Zlatko.
Sav patriotizam se nekako vraća u domovinu.
I Danka Derikučka, supruga Slobodana Avdića dolazi iz Pavelićevog grobnog grada. Sarajevo još nije tražilo povratak Poglavnika u ovu prijestolnicu HOS-a i Handžara pa Danka i nije predavala nikakve zahtjeve španjolskim vlastima.
Žontar je tražio da ga se zaredi u Vatikanu , ili da mu se dodijeli politički azil. Kaže boji se kući jer se boji i naroda i Boga.
Pa Bog ti je i u Vatikanu kazao mu je Papa Franjo.
Jašta je, kao i Hrvat do sada u hrvatskom uredu u Sarajevu, odgovorilo je cinično izdanje Žontara, do sada neviđeno u Sikstinskoj kapeli. Papa je ostao paf.
Komorna tišina u muzeju Alije Izetbegovića odjekuje i dalje. Ušla je i Sabija koja je svojim ulaskom samo pojačala osjećaj gušenja. Ljudi su na tren djelovali kako da su na respiratorima.
Za njom ulazi Husein Živalj jedan od mozgova napada patriotske armije na Great Satanu. U prvom redu je i Abu Meali, pod lažnim imenom Dr. Kudrić. Zašto je uzeo baš to ime nije nam jasno.
Možda po uzoru na Dr. Dabića koji je takođr krio svoj identitet držeći predavanja po Srbijama baš kako ovaj po Bosnama glumeći doktora znanosti koji poziva na klanje kaura po internetima.
Jozo Paković sjedi tik pored Sabije. Tu je i g. Muselimović. Dosta hrvatske inteligencije koja je dugo godina vjerovala da je iskreno pomirenje Hrvata i Bošnjaka doista moguće je tu.
Svi osim Slave Kukića. On je, ako pitate njega, u svojoj vikedinci, zelenkastoj, crvene boje. Na Blidinju. Također mukom zarađenom. Trebale su čak tri tranše s Eroneta na FTV da se završi samo rohbau. A gdje su tek otvori?
Bajrović i Suljagić sjede u dnu dvorane. Čuva ih nekakva ekipa gorštaka iz Sandžaka.Svi su crni i imaju duge crne brade. Podrezanih su nogavica. Na majicama im piše Mladi SDA Prijepolje. Ne vole Suljagića jer ih ne nazivao ISIL mladeži i balijama.
Reufljagići su svezani.Obojici su stavljene brnjice na usta koje su SDA-u za ovu priliku posudili franjevci iz Fojnice.
“Radi se o starim napravama koje nismo htjeli izlagati u muzejima, znate jer bi potresle mlade naše majke Hrvatice, a to smo nekad morali koristiti znate, neke žene naše, katolkinje, naprosto je bilo nemoguće ukrotiti ih, ili njih ili inat njihovih muževa, pa smo krotili preko supruga he he” -dodao je svećenik.
Obojici je kroz te brnjice kroz jednu usku rupicu provučen jezik koji je s druge strane prikačen iglom. Tzv. igla franjevka.
Sve to iz prikrajka budnim okom promatra ozbiljni turski ambasador. U to u dvoranu ulazi Bakir Izetbegović.
Blijed je. Zabrinuto je njegovo lice i s njega se cijedi znoj. No to nije lice beznađa. Više lice nekog tko je na kraju dugačkog tunela ugledao dašak svjetla.
U njega gledaju ista takva blijeda lica okupljenih. Dvorana je dupkom puna. Uglavnom su tu okupljeni Muslimani. Nešto Hrvata iz Zagreba.
Zlatko Hasanbegović, vidno raspoložen, ponosnog čela jedan je od rijetkih koji mirno čeka početak govora. Aziz Hasanović također stoji kraj njega. I on je dosta smiren.
On dosta zabrinuto upućuje pogled prema Suljagiću, svom nećaku, svako par minuta gledajući što se događa s njim.
Tu je uglavnom zbog njega. Da ga izbavi. Kao što je to učinio i sredinom 90-ih kada mu je spasio život i dogovorio unosan posao u Iranskoj ambasadi u Zagrebu.
Bakir prilazi mikrofonu, daje znak osiguranju. Signali na mobitelima naglo prestaju. Kamere se povlače van dvorane.
Spotlight je nad Bakirom kao na nekoj ozbiljnoj stand up komediji koja prelazi u monodramu.
Iza njega se na zidu naziru tek prijekorne oči njegovog oca. Potpisnika Stvaranja Daytonske BIH. Oca Federacije BIH i stvarnog i jedinog oca Republike Srpske. Naime u Daytonu je jedini on imao ovlasti potpisivati izmjene unutarnjeg ustroja BIH. I nitko drugi. Tuđman je tu bio zbog rata sa Srbijom. Milošević zbog rata i sa BIH i Hrvatskom.
Izetbegović nema kurtoazan stav kao inače, vidi se da nije spremio niti govor nit uvukao košulju u hlače. Sako mu je vidno zgužvan, na mjestima od znoja i mokar.
Upravo je došao s važnih pregovora priopćiti okupljenima što je dogovoreno. Hrvatska delegacija je odletjela u Brussels. Brusselska također u Brussels.
Bakir ne zamuckuje ali nikako da počne govoriti. Još pretražuje neke poruke na mobitelu, potom vadi neki papir. pa neku kartu. Daje signal Džaferoviću da mu donese čašu vode.
Ovaj trči, donosi. U zabuni mu je dao Komšićev komad plastične boce koji mu je ostao u Šefinu autu.
Potom Bakir otpija i naglo sve to ispljune. Šta si mi ovo donio boga ti tvoga. Lozovaču?? Sabija potom ulijeće s čašom vode. Bakir mućka usta, otpija gutljaj i konačno počinje govoriti:
Dakle kao što ste vjerojatno i očekivali dogodilo se najgore po nas. No to je jedino mislim što u ovom trenutku možemo uraditi a da je u interesu Muslimana.
Odjedanput kao što vidite, ne koristi učestale riječi Bošnjak. Bosna, probosanske snage.
“Muslimansko pitanje bilo je ozbiljno ugroženo i dobili smo nenadanu ponudu koju , mislim da nikako nismo mogli odbiti”.
Rusi su postavili ozbiljne uvjete, ne odustaju, spremni su na sve, zbog Kosova, Krima, Ukrajine, dosta im je ponižavanja, a mi smo morali odlučiti hoće li to sve opet ići preko leđa Muslimama. Ovdje znate nije stvar samo ovog rata, promatrale su te, nazovimo ih velike sile, promatrali su sve, i žrtve našeg naroda i Srba, i Hrvata,i nekoliko stolječa unatrag. I tko je koliko uložio znate i tko je koliko bio na kojoj strani povijesti. I mi znate nismo bili baš uvijek na pravoj strani povijesti a Srbi imaju jake saveznike. Francuze znate. Koji pamte njihovih milijun žrtava samo iz Prvog svjetskog. Drugi gotovo nije bilo potrebno ni spominjati. I stavilo nam se do znanja da je ovo i njihova država i da ne možemo mi kao manjina gospodariti cijelom državom. I došli su do sljedećeg zaključka koji vam priopćavam a koji sam ja na svoju odgovornost već potpisao.
Poštovani svi prisutni, ja sam znate, potpisao, da mi Muslimani, Hrvatima u FBIH vratimo , sva prava koja im po ustavu pripadaju. I Dom naroda, i mjesto Predsjedništva. To je osnovni uvjet nastavka mira.
Kako je to rekao, pogotovo onu sintagmu “mi manjina” dvoranom nasta opće negodovanje, i žamor. Jozo Pavković, g. Muselimović i g. Zlatko Hasanbegović prijekorno pogledaše po dvorani. Naoko prepadnuti i blago razočarani zašto ovaj Izetbegovićev uvod nije shvaćen ozbiljno i povijesno a ne kao izdaja.
Suljagić se srušio sa stolice. Urlao je nerazumljive krikove. Zvučao je kao da se tek spojio na tviter. I Bajroviću je pozlilo. Uletjela je radnica hitne pomoći noseći mu topli razmućeni čokolino koji mu je gurala kroz onu metalnu brnjicu.
Bajrović je odbijao jesti. Bio je crven u licu. Rikao je kao oni mladi Srbi na Ozrenu 1994.
Buka i žamor su bili toliko jaki, gotovo neizdrživi, vanzemaljski stravični, da evo i mi dok pišemo ovaj tekst moramo na trenutak zastati kako bi se sabrali i nastavili dalje, sve je to i nas potreslo, ta ljudi smo i mi s kamena, jer nastavak govora koji je g. Izetbegović održao doista je potresan i daje nadu da je suživot između Bošnjaka i Hrvata ipak moguć…
ispričavamo se na pauzi al ovo je povijesno važan tekst o povijesno važnom događaju i nije nam lako ovo dalje pisati bez kraćeg predaha..
wpDiscuz
