28. rujna 1993. Armija RBIH, ona dobra “antifašistička” koja viče “tekbir” i “Ovo je Prostor džihada, jedan prostor od Čečenije do Bosne, smrt trulom Zapadu” ubila je, granatiranjem ambulante, 4-mjesečno dijete u Vitezu.
Ni 30 godina od ubojstva malenog Ante Garića u Vitezu, do danas nitko nije odgovarao za ovaj zločin. Jer sudovi su u nas super. Super su baš poput Super Haaškog suda.
Kukavice koji su se gazijama Bosne prozvali, granatirale su ambulantu u Vitezu koja je prema zapadnom (no ne prema džihad ratnom pravu) zabranjena meta za granatiranje.
Mudžahedini “prijateljskih zemalja koje su branile BIH od domaćih agresora” i domaći džihadisti Šerifa Patkovića, Selme Cikotića i Rasima Delića, ispalili su kanonadu granata u smjeru ambulante.
Koliko je udar bio jak govori podatak da je geler ubio i 4-mjesečno dijete u susjednoj zgradi.
Očajna majka Ante Garića uzima svoje mrtvo dijete i trči prema istoj zgradi koja je upravo granatirana.
Njegov život je ugašen ali tijelo mu je još toplo. Zadnje što živi između njenog očaja i njegove smrti njena je nada. Nada koja će na kraju umrijeti posljednja a Vitezom će se prolomiti nikad snažniji krik nepravde. Krik kakvih je u svakom ratu puno. I jedan takav krik samo jedne bosanske ili hercegovske majke je puno.
Samo što ovaj krik nije vrijedan niti će ikada biti vrijedan da se njime pozabave džihadistički mediji današnjeg Bakirovog Monty Daytona.
Jer prilog o tome na džihadističkoj FTV, koju uređuje učenik teroriste Handala, Džemal Šabić, (kadar Slave Kukića) značio bi momentalni otkaz tom čovječuljku novinarstva.
Tijelo koje majka nosi, njen očaj, koji u tom trenu vlada u njenoj mrtvoj glavi, jer mrtav si kad svoje dijete pokopaš, nisu vrijedni federalnog priloga.
A nisu vrijedno Prostoru TV Džihada samo zato što je mrtvi sin Hrvat. A majka koja nariče je, jebi ga, Hrvatica.
“Građanska” Kukićeva i Handalova FTV takvo što ne snima.
Niti posthumno analizira.
No zato je tu BBC. Objektivni BBC. Baš tu gdje je nastupilo vrijeme smrti malenog Ante majku Garić lovi kamera BBC-a. Nju i sav njen očaj.
Pretpostavimo da novinar BBC-a tada nije propagandno smeće i da pita prevoditelja “Tko je žena, koja plače, koja nosi dijete u bolnicu”.
Lokalni “istinoljubivi” prevoditelj mu naravno “pošteno i građanski pojašnjava”.
Baš kao što mu danas pojašnjavaju da nametanje Komšića nije džihad i da se radi o vrijednostima.
Nakon što su Komšićevi suborci ubili hrvatsko dijete, na BBC-u izlazi video vijest s ovim narativom:
“Upravo vidimo majku Bošnjakinju, kako trči sa svojim ranjenim djetetom, u zgradu ambulante, koju je HVO upravo granatirao”.
Metak za Antu bio je metak lažnog arapskog antifašizma. Epitaf za Antu bila je laž lažnog britanskog antifašizma.
Ni kriv ni dužan, tek stigao na svijet, pojma nije imao da će njegova smrt, poslužiti njegovim ubojicama za daljnje pucanje po njegovom narodu.
Istinoljubivi BBC nikada se nije ispričao obitelji Gabrić. Niti Hrvatima niti istinoljubivim građanima BIH.
UK ambasadori po BIH i danas glume važnost.
Njihova riječ i dalje je u našoj zemlji važnija od naše riječi.
Njihova braća po važnosti američki diplomati, skrivaju od kaznenog progona Selmu Cikotića.
Američki ambasador Murphey, nasmijana narcisoidna budaletina i dalje se šepuri po BIH, ne planira bježati iako je Wikileaks objavio njegova suzna pisma u kojima apelira na State Department da je g. Cikotić važan i da bi ga šteta bila izgubiti po sudskim ročištima, zbog nekog tamo Bugojna i nestalih tijela hrvatskih logoraša, dok god radi koristan posao za njih.
A hrvatska djeca Bugojna, djeca naroda američkog nacionalnog heroja Petra Hercega Tomića, ništa to. To je bio neki drugi rat.
I tako je stvarano i tako se i danas stvara “Čudo otpora”.
Tako se planira širiti “Prostor džihada” i danas.
Korupcijom po sudovima, lažima, besčšašću, Komšićem.
Imperativima važnih ambasada. Plenkovićevih “zapadnih partneta”.
Kojima ovaj lutak, premijer smiješne Perecije, bjesomučno služi. Smatrajući da se hrvatsko pitanje u BIH može izboriti samo diplomatskim felatiom. I nikako drugačije.
Majka Hrvatica iz naše priče skupa sa svojim mrtvim djetetom u naručju i danas je Hrvatica.
Njen sin je pokopan kao katolik.
No za svijet, i za Bosnu, postala je Bošnjakinja, a njen mrtvi Anto pao je kao maleni muslimanski heroj. Šehid i heroj. Jer kad padneš kao musliman uvijek padneš kao šehid i heroj.
I Zulfikar Ališpago, kad je pao u krvavoj Grabovici 1993. stajući slučajno u krvavu lokvu koja se širila oko tijela jedne bake Anice, ili pak neki dan u Titovoj, u SDA slastičarni, okliznuo se kao heroj.Zamalo šehid postao nije. Jer pobogu Zulfikar je to. Musliman. Muhamedovo mače.
Majka Gabrić, kada je postajala Bošnjakinja za prostor Europe i svijeta, nije bila svjesna, kolika joj je učinjena čast.
Da umjesto UZP-ovke, skupa sa svojim mrtvim djetetom, posluži Komšiću, Novoj Domovini koja se stvara.
Višem cilju.
Pravednijem. Lijepom kao Turska. Divnom kao iman.
Novom Antifašizmu Islamske Deklaracije i novom novogovoru Alijine i Komšićeve tinjajuće Avlije.
Sud za ratne zločine u BIH dio je , kako vidimo, “antifašističke tradicije” šutnje.
Zato nema presuda za zločine džihada. Ta uče se od najboljeg. Onog Haaškog. Koji je svijetu poručio da Zapadni sudovi nisu nadležni za zločine džihada. Pa i one nad djecom.
Naprosto džihad ne ulazi u rimsko i anglosaksonsko pravo i ako je netko u BIH zaklao dijete po saudijskom pravu, nije na europskim sudovima da odlučuju je li to ok ili nije.
Nametnuti suborac tih ubojica djece našeg naroda Željko Komšić i nakon 30 godina puca u Hrvate. Želi da mu kćerkica još 4 godine babu zovu presjedniče.
I pred njom, mrtav-hladan, te djecoubojice, svoje jarane, naziva patriotima.
Služi smeće svojim komunalnim redarima, služi Prostoru džihada i strogo pazi da mu džihad nogica ne nagazi na hrvatsko ili srpsko tlo u BIH.
Ljudsko i političko dno je taj lik.
Čovjek zbog kojeg će džihadisti u nedjelju konačno presuditi opstanku ove zemlje.
Jer nije i neće opstati zemlja u kojoj su grobovi jedne njene djece dignuti na pijedestal časti i ponosa dok se grobovi hrvatske i srpske djece u njoj, kopaju u dublje i dublje medijske i društvene jame.
Ugasiti takvu zemlju nije pitanje principa, to je naprosto pitanje časti. Pitanje primordijalnog čovjekogovog osjećaja za moral.
Klinička smrt ove zemlje nastupa u nedjelju, kada se tisuće podupiratelja SDA principa da je rat u BIH počeo u trenutku kad je potpisan mir, sprema pucati u ovu zemlju.
Sretno im s tim pucnjem.I neka budu precizni. Neka zaokruže kako je odlučio merhamet.
Pokoj vječni našem Anti. I neka je vječni rahmet Bosni i Hercegovini.
Zemlji koju jedan njen narod nikada nije prihvatio kao zemlju i drugih i trećih. Kojem je svako naše postojanje u našoj zemlji, zemlji Hrvoja Vukčića Hrvatinića i Stjepana Tomaševića, okupacija “njihove”.
I kojem je, da se ne lažemo, svaka vojska na tlu BIH, osim turske i osmanske, bila i ostala “agresorska”.
Statistika učinka džihada u Vitezu:
- Anto Garić 28.5.1993-28.9.1993 je prema evidenciji civlnih žrtava rata najmlađa žrtva hrvatske nacionalnosti tijekom rata u BiH.
- Samo u Vitezu muslimanski zločinci su ubili 38 djece hrvatske nacionalnosti. Za ove zločine nitko nije odgovarao.
- Samo 10 dana prije ubojstva malenog Ante, muslimanski zločinci su u Vitezu ubili djevojčicu Ivanu Garić (16).
- Tijekom rata i potpune blokade Lašvanske doline koja je trajala 316 dana, u Vitezu je poginulo ili nestalo 653 Hrvata.
- Među nevinim žrtvama bilo je 38 djece.
- Ranjeno je više od dvije tisuće vojnika i civila, ostalo je 328 udovica, 22 djece bez oba a 431 dijete bez jednog roditelja.
- Spaljeno je i uništeno više od 30 sela i zaselaka a do danas nitko iz vrha bošnjačke vlasti nije odgovarao za ove stravične pokolje i progon hrvatskog stanovništva.
DJECA VITEZA – ŽRTVE ZLOČINA:
- 1. Antičević Boris (10), ubijen 10.6.1993.
- 2. Babić Josip (17), ubijen 18.2.1994.
- 3. Badrov Pero (18), ubijen 6.11.1993.
- 4. Baškarad Dario (17), ubijen 30.9.1993.
- 5. Batinić Mario (11), ubijen 5.3.1994.
- 6. Bojanić Tomislav (15), ubijen 9.10.1993.
- 7. Bralo Marko (8), ubijen 4.8.1993.
- 8. Čečura Draženko (15), ubijen 10.6.1993.
- 9. Damjanović Magdalena (17), ubijena 1.8.1993.
- 10. Garić Anto, star 4 mjeseca, ubijen 28.9.1993.
- 11. Garić Ivana (16) ubijena 18.9.1993.
- 12. Garić Milan (12), ubijen 10.6.1993.
- 13. Garić Sanja (17), ubijena 10.6.1993.
- 14. Grbavac Danijel, od godinu dana, ubijen 9.1.1994.
- 15. Grebenar Augustina (8), ubijena 10.6.1993.
- 16. Grebenar Velimir (12), ubijen 10.6.1993.
- 17. Jelić Bruno Vitez (14), ubijen 6.9.1994.
- 18. Jurišić Zoran (17), ubijen 30.12.1993. ,
- 19. Križanović Sanja (15), ubijena 10.6.1993.
- 20. Livančić Igor (17), ubijen 10.10.1993.,
- 21. Matić Branka (18), ubijena 25.12.1993.,
- 22. Milić Ranko (17), ubijen 30.10.1993. ,
- 23. Omeragić Vlatka (16), ubijena 14.01.1994.
- 24. Ramljak Dragan (15), ubijen 10.6.1993.
- 25. Ramljak Zoran (16), ubijen 20.4.1993.
- 26. Stojak Žarko (17), ubijen 5.9.1993.
- 27. Šantić Marin (15), ubijen 16.9.1994.
- 28. Šapina Anto (17), ubijen 12.10.1993.
- 29. Šarić Dragan (17), ubijen 23.3.1993.
- 30. Štrbac Ivica (13), ubijen 19.12.1993.
- 31. Štrbac Zvjezdana (10), ubijena 11.9.1993.
- 32. Toljušić Ranko (17), ubijen 30.10.1993.
- 33. Vidović Anton (17), ubijen 24.10.1993.
- 34. Vidović Dalibor (17), ubijen 16.12.1993.
- 35. Žuljević Dragan (18), ubijen 14.10.1993.
- 36. Alen Tibold (16), ubijen 26.6.1993.
- 37. Zaim Tahirović (14), ubijen 23.1.1994.
- 38. Josip Turić (7), ubijen 18.8.1993.