Pišući svoj prijateljski hommage Dežuloviću, uvijek vjerni, oduvijek opčinjeni Renato, nastojeći Dežulovićevu duševnu sitnež uzdići u nedodirljive veličine kojih običan hrvatski smrtnik nikada neće biti dostojan, usporedio je Borisovu niskost, njegovu kulturčicu pisanja s velikim i visokim Biokovom.
Biokovo jebi ga , nikoga ne može tužiti pa će ova šugava Baretićeva udivljenica ostati bez odgovarajućeg kaznenog procesa za povredu časti i ugleda.
A da je uvrijedio Biokovo jeste. Najmanje što tom silnom hrvatskom divu treba jeste poredba s crvima.
Otkud mu to pravo da podređuje Bikovo obrani lika i djela Borisa Dežulovića to nitko u Makarskoj a niti u Zabiokovlju ne zna.
No kulturčica koju brani Renato je ona koja se na vrhuncu Dežulovićevog slovoslagačkog divljanja ovjenčala najvažnijim naslovom njegove karijere: Jebavanjem Vukovara.
A to nije jebavanje o priglupi puče, to nije niti psovka! – to je kaže Baretić, urlik bola’, urlik pravednika Borisa, koji se u pauzama između obrane prava vrujskih postmodernističkih kučkica i “kućica”, (izgrađenih bespravno no uz blagoslov izumiruće partije, u doba procvata komunističke kleptokracije 80-ih), osjetio daklem pozvan, jebati bogu mater, iliti Hrvatima Vukovar, jer je eto zabrinut za odlazak mladih i resmrtnizaciju Vukovara. How Yes No.
Dežulović bi trebao zamoliti Baretića da ga ne brani
Imbecilni tekst nastavlja se novim baretli-imbecilijama. U opisu Dežulovićeve dosljednosti Renato Baretić, čovjek koji je pljunuo na Biokovo, dalje nastavlja:
Da odmah bude načistu: ne kanim braniti Borisa Dežulovića. Razlog je jednostavan: sve moje riječi u obranu prijatelja i kolege doimale bi se poput plažnog oblutka u usporedbi s moćnim Biokovom njegove profesionalne biografije.
A riječ je o biografiji koju mu svako malo lažiraju likovi koji su lažirali vlastite životopise pa, osiljeni uspjehom tog falsifikata, misle da tako onda smiju činiti i s tuđima. Svoje su biografije lažirali da bi se domogli veće plaće, uglednijeg statusa i brojnijih povlastica, a Dežulovićevu krivotvore zato da bi ga učinili karakterno sličnijim sebi.
Ali uzalud im trud – kako na svoju razinu sravnati to Biokovo od naramka knjiga i desetaka tisuća novin(ar)skih tekstova kojima, ali svima, zajednički nazivnik stane u jednu jedinu riječ: dosljednost. Dosljednost u ruganju nasilno proglašenim autoritetima, dosljednost u ismijavanju nametnutih kumira i totema, dosljednost u prokazivanju gluposti, kriminala i zločina?
Ironično ili ne ali na T portalu slika Dežulovića koja se nalazi u tijelu Baretićevog teksta je upravo ova:
Zna li drug Baretić tko je osoba koja se nalazi lijevo od Dežulovića na ovoj slici?
Zna li Baretić da je Dežulović ima saznanje da je dotična uradila upravo ono protiv čega se , kako tvrdi Baretić dosljedni Boris bori: Lažirala je svoj životopis, u kojem je dodala da ima svršen fakultet, s kojeg se davno ispisala, i koji nije bila u stanju svršiti, a sve kako bi se domogla unosne diplomatske pozicije unutar bošnjačke halal majorizatorske državice mnogo sjeverno od Biokova.
Zna li Mr. Baretić, da je Mr. Dosljedni i pored tog saznanja Dotičnu po ilegalnim Vrujama “legalno” predstavljao kao svršenu profesoricu engleskog jezika i književnosti iako mu je i tada itekako bilo jasno da je Dotična svašta nečeg u životu posvršavala samo fakulteta nije. Mostarski profesori ne bijahu lagan plijen za šarmiranje kano Boris ili saraj čaršija. Dakle ne da se Renatov idol nije borio protiv takvih , korumpiranih, lažiranih nego je te i takve, korumpirane i lažirane svjesno nudio svojim vrujskim tučepačićima, podanicima uz more, kao novu vrijednost.
Zna li narečeni drug Baretić, kad smo već kod Dosljednosti da je pune 2 godine po Ljubuškom , Mr. Dosljedni reklamirao film “Neđo od Ljubuškog” kao film humanizma iako mu je bilo jasno da je Neđo bio HOS-ovac, čovjek položene kriptoustaške HOS zakletve, koji je javno u svojoj radnji oplakivao Blaža Ustašu Kraljevića, ratnog zločinca, suštabliju Rasim Delićevog, osnivača logora smrti i silovanja za Srbe Hercegovine, te da se u istom filmu pojavljuje vjenčani kum Neđin i Štefičin, čovjek zabranjenog spominjanja u Hrvatskoj, “dosljedni” ratni zločinac Miroslav Hrstić Ledeni, odbjegli hercegovački “junak” s adresom u Metkoviću, ili možda u Vrujama, silovatelj i ubojica iz HOS logora kojim je upravljao. A o kojem je detaljno svjedočila pokojna mučenica Olga Draško. I o kojem Mr. Dosljedni šuti evo već koju godinu.
Na kraju završit ćemo ovu obranu časti Biokova od nečasti Baretića komentarom samog naslova spornog članka koji glasi ovako:
RENATO BARETIĆ: Gdje je Boris Dežulović bio 1991.? U Vukovaru.
Druže Baretiću.
S koje strane Vukovara je Boris ušao u Vukovar?
S hrvatske ili srpske?
Odgovor je : Sa srpske.
Budući da su se u to vrijeme po Vukovaru hrvatski novinari ubijali jeste li , druže Bareiću, baš 100% sigurni da je Dežulović u srpski Vukovar iz Srbije ušao kao hrvatski novinar?
Ili kao onaj “наш мали сплитски оријунаш који је добро јебавао Туђмана задњих годину дана док смо ми ослобађали Вуковар”.
Poštovani g. Baretiću, uz dužno poštovanje, naš obiteljski odgoj, i sve što čini pristojnu kulturu ponašanja, nemojte se ljutiti što vam ovako direktno moram prenijeti svoju egzaltiranost vašim tekstom ali uz dužno poštovanje – odjebat ćeš od Biokova.
wpDiscuz
