Čim je ideja dospjela u javnost, prijave su počele stizati iz cijele Hrvatske. Već 2008. godine popis budućih stanara bio je na stolu, a na njemu je bilo samo oko 15 posto Ličana. Načelnik Ivan Turić bio je zadovoljan što će obnoviti vrlo lošu demografsku sliku svoje općine. Ali…

U tih sedam godina, otkako ih je posadio na svojem novom ognjištu na ličkoj Kunjači, dvije breze taman su ojačale toliko da Ante iz Zadra može za svaku privezati mrežu za ležanje, izvaliti se i gledati kako na drugom brdu, Bliznicama, ničija kobila vodi svoje stado hladnokrvnjaka na pojilo. Samo zbog te idile uspio je zadržati oči otvorenima – od ugode koju mu pričinja vjetrić dok mu pirka kroz kosu i mladu krošnju iznad, koja jedva čujno šušti.
Odjednom se Ante prene. Miris fišpaprikaša iz vrta prvoga susjeda Ivana Vukovarca vratio ga je u stvarnost – nimalo ružniju od ove u kojoj je bio prije koju sekundu.
– Ante, Ante, krčka! Vrijeme je. Javi Mili da krene – zovnu ga Ivan izvirujući preko plota s kuhačom u jednoj, a čašom graševine u drugoj ruci.
Ante kaže ženi da spremi i djecu, pa doviknu drugom susjedu, Perušićaninu Mili, da požuri.

Mile iz konobe

A Mile iz konobe uzme košaru u kojoj je toga jutra od svoje babe Mande iz Ramljana donio pršuta, slanine i base, da imaju za poslije, pa eto i njega. Žene su u kući rezale kruh, pripremale salatu i postavljale stol, dok su oni rutinirano završavali ranu večeru, krajičkom oka prateći bebu tornjaka Bubija, koji se zagledao u Milinu slaninu. Iz mirne ulice dopirao je žamor njihove pristojne djece, dok su dečki natjeravali loptu, a curice preskakale pomalo zaboravljeni lastež.
Da je brdo Kunjača smješteno u nekoj normalnoj zemlji, danas bi tamo svakodnevica izgledala točno ovako kako je opisano u prethodnih nekoliko rečenica. Ali nije. Kunjača se nalazi u Hrvatskoj, u srcu Like, stotinjak metara od središta Perušića i dvije minute vožnje od autoceste koja povezuje Zagreb i Split.
Pa, evo kako kako izgleda hrvatska verzija priče o Kunjači.
Prije deset godina načelnik općine Ivan Turić (HDZ) došao je na ideju da u Perušiću primijeni uspješan recept poticane stanogradnje, s time da bi umjesto visokih građevina tržištu ponudio obiteljske kuće jer bi se lakše uklopile u ugodne ličke vizure. Ideja se svidjela njegovim stranačkim šefovima u Vladi koju je tada vodio stranački šef Ivo Sanader pa je dogovoreno: neka općina da brdo, a mi ćemo novac. Udareni su temelji suradnje Općine Perušić s jedne, i Ministarstva regionalnog razvoja, koje je vodio tadašnji ministar Petar Čobanković, s druge strane.

Unosan posao

Na papiru, vrijednost projekta bila je oko 200 milijuna kuna i nije uopće izgledao loše. Obitelj koja u vlasništvu nema nekretnine dobila bi parcelu opremljenu komunalnom infrastrukturom, na kojoj bi je dočekao sav materijal potreban za gradnju, a dodatno još 15.000 kuna za ugradnju kupaonice po vlastitom izboru. Sve što bi sami trebali financirati, bili bi izvođači radova, koji bi ih stajali između 80.000 i 100.000 kuna, što je možda samo desetina onoga čega bi postali vlasnicima.
Čim je ideja dospjela u javnost, prijave su počele stizati iz cijele Hrvatske. Već 2008. godine popis budućih stanara bio je na stolu, a ne njemu je bilo samo oko 15 posto Ličana. Načelnik Ivan Turić bio je zadovoljan što će obnoviti vrlo lošu demografsku sliku svoje općine, u kojoj je danas deset puta manje stanovnika nego prije pola stoljeća, a njegovi šefovi isto, jer će samo osnažiti svoj utjecaj u Lici, pa su ruke trljali svi, pogotovo građevinari kojima se otvara vrlo unosan i siguran posao. Prionulo se radovima i usprkos tehničkim problemima, prije četiri godine završena je infrastruktura. Brdo je postalo ulica, asfaltirani su putovi, označeni su pješački prijelazi, postavljeni čak i prometni znakovi koji upozoravaju na obavezan smjer i ograničenje brzine od 40 km/h. Sve parcele pokrivene su vodovodnom i elektromrežom, a postavljeni su i stupovi javne rasvjete. Sve je tamo, samo nema ljudi, a njih nema jer nema kuća, kuća nema jer za njih nije isporučen materijal, materijala nema jer se tamo ne smije graditi zato što prethodni radovi nisu potvrđeni uporabnom dozvolom, uporabne dozvole nema jer nikako da se riješe tehnički nedostaci. I prođoše tako četiri godine. Sporna trafostanica čeka svoj novi tehnički pregled, dokumentacija stotu ladicu u kojoj će odležati, kao i 20 milijuna kuna do sada upucanih u lički krš.
A čekaju i stanari, još od 2008. godine. Doduše, ne svi, jer ih je 30 posto već odustalo. Ostali su oni najuporniji, odnosno, oni koji više nemaju previše izbora. Oni su, kao što smo to već rekli, došli iz cijele Hrvatske, no, Općina koja ih je pozvala, uvjetovala im je da svoja prebivališta moraju imati na njezinu području, da bi se uopće mogli kandidirati za poticano stambeno zbrinjavanje. Budući da istovremeno nisu smjeli biti vlasnici nekretnina, jedino što su mogli napraviti jest postati podstanari. Nijedna od takvih obitelji nije htjela o svojoj muci pričati u novinama, bojeći se valjda da zbog toga ne ostanu i bez nade koja im je jedina ostala. Svemirka Milkovića, rođenog Ličanina, zaposlenika lokalnog Komunalnog poduzeća, polako napušta i nada pa je pristao na razgovor.

Uzalud na listi

– Rođen sam u Perušiću, završio Fakultet prometnih znanosti i vratio se u rodni kraj, oženio se i baš kada mi se rodio prvi sin Tomo, predao sam zahtjev. Tri mjeseca kasnije, bio sam na listi. Ispunjavali smo sve uvjete. Nismo imali u vlasništvu nekretnina, pa ni naša beba, jer su i taj podatak tražili, i bili smo podstanari za 1300 kuna mjesečno. Tomo danas ide u drugi razred, dobio je bracu Niku, a uskoro će i seka Sara. Za Niku sam priložio zahtjev za dodatnih 10 kvadrata na koje imam pravo (svaki član ima pravo na 10 kvadrata kuće uz nositelja kućanstva koji ima pravo na 35) i bio sam spreman dokupiti još 20 kvadrata. Hoću li i za Saru to napraviti? Stvarno ne znam ima li to smisla – pita se Svemirko.
Do prije tri godine je bio strpljiv, a onda je počeo zivkati službe, urede, institucije.
– Prije tri i pol godine tražili su od nas da zaokružimo koju verziju kuće u zadanim kvadratima želimo od dvije ponuđene opcije, to je bila posljednja konkretna stvar koja se dogodila na Kunjači. I mi smo izabrali, nadajući se opet da će se nešto početi događati. Ali, nitko ne zna što će dalje biti. Svi mi samo kažu ono što već znam, da sam na listi, ali nitko nema odgovor na pitanje koje nas sve muči, kada će više početi gradnja – kaže ogorčeni Svemirko, dodajući da će pričekati još do proljeća, a onda će se morati okrenuti novim životnim rješenjima.
Načelnika Turića optimizam ne napušta. Kaže nam da je sada sve spremno – za novi tehnički pregled.
– Kao lokalna jedinica mi tu više nemamo ingerencija, za nas je naselje završena priča. Zakompliciralo se na papirologiji, trebala se premještati trafostanica pa su se vlasnici zemljišta žalili, i trebala je hrpu suglasnosti. Valjda je to sada sve riješeno. Očekujem pregled uskoro, a onda za mjesec, mjesec i pol, početak gradnje. Tako je to u našoj državi, svako malo negdje se pojavi problem. A mi smo napravili puno, napravili smo za općinu strašnu stvar, dali smo zemlju, napravit će se i te kuće. Gledajte, toga nema na svijetu, to je dar, da za 100.000 kuna dobiješ nekretninu koja vrijedi 100.000 eura. Očekujemo priljev od 500 novih stanovnika, a u dvije godine imat ćemo i 500 radnih mjesta, gdje će ti ljudi raditi, dolazi nam proizvodni pogon drvne industrije, otprije imamo Lidlov distributivni centar. Činjenica jest da je tridesetak obitelji odustalo. Gledajte, ljudi se rastaju, snalaze se na druge načine, ali život teče dalje, opet ćemo mi oglasiti projekt prije Božića i zatrpat će nas zahtjevi od Vukovara do Splita – kaže načelnik Turić, ističući da su uvjeti u ovom projektu za svakog stanara čista fantazija, i ne sluteći koliko je u pravu.
Očekivano, njegov glavni politički protivnik, mjesni SDP-ovac Vlado Orešković, misli da je projekt Kunjača sulud.
– To je kamenjar na kojem nema četiri kvadrata za sadnju biljaka. Da imamo neku industriju gdje bismo sve te ljude zaposlili, možda bi to imalo nekog smisla, a ovako? Pa od čega će živjeti? A u isto vrijeme imamo barem 500, a možda i 1000 zapuštenih imanja samo u našoj općini, u kojima nema nikoga i oko kojih su polja što čekaju da ih netko opet počne obrađivati. Sav taj silni novac bio bi više nego dovoljan za otkup imanja i uređenje. Ali ne, bolje je ovako, da HDZ-ov građevinski lobi uzme 15 milijuna kuna i boli ih ona stvar tko će tamo i kako živjeti – ljutito će Vlado Orešković.

Hrvatska priča

Priča o izvođaču radova također ne može izaći iz okvira tipično hrvatske priče. Za glavnog izvođača radova izabrano je zagrebačko poduzeće Palir koje u Lici dobiva dobar dio poslova, uglavnom ondje gdje je na vlasti HDZ. Gazda je prije dvije godine bio uhićen zbog sumnji u malverzacije u Korenici, gdje je lokalno komunalno poduzeće radilo na rekonstrukciji kanalizacijske mreže, a direktor koji ga je vodio, utvrdila je policija, isti je posao platio vlasniku Palira. Ni u Perušiću Palir zapravo nije izvodio radove na Kunjači, nego je to prepustio podizvođaču, gospićkoj GS Gradnji vlasnika Marija Brkljačića, koji je također prije dvije godine bio u zatvoru. Njega je slobode stajala USKOK-ova istraga oko poslova gradnje šetnice u Karlobagu. Dobio je taj posao u vrijednosti 700.000 kuna na javnom natječaju, a onda ga prepustio podizvođaču, poduzeću Sladovača, koje je u vlasništvu supruge Ivana Tomljenovića Mime, načelnika Karlobaga, kojemu se sada sudi na Županijskom sudu u Zagrebu. No, nije ni GS Gradnja posao u Perušiću odradila bez podizvođača, dva manja lička poduzeća, od kojih je jedno, kako doznajemo, istovremeno gradilo kuću tadašnjeg pročelnika koji je, pak, bio zadužen za realizaciju projekta Kunjača.
Hoće li Dalmatinac Ante, Slavonac Ivan i Ličanin Mile, likovi iz naše izmišljene priče s početka ove reportaže, ostati jedini stanovnici brda iznad Perušića zauvijek, u ovom trenutku ne zna nitko. Pitali smo i u Ministarstvu regionalnog razvoja, ali su nas oni uputili na Ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje koji se u međuvremenu, zajedno s dokumentacijom o Kunjači, izdvojio iz njihova Ministarstva, no do zaključenja ovog broja nismo uspjeli doznati ništa konkretnije jer oni ne žele davati polovične informacije, a sve ih u dva dana nisu uspjeli prikupiti jer su one u “nadležnosti različitih sektora unutar Ureda”.