Specijalni medijski ratovi nisu nikakva novost. Oni su u komunizmu bili svakodnevnica.
Ispričavamo se. Odgovrno tvrdimo da su posljednje desetljeće komunizma te kraj sedamdesetih na prostoru Jugoslavijd bili medijski slobodnija društva nego što su danas društva u postjugoslavenskim “državama”.
Evo dva primjera:
U Bugojnu je Armija BIH, odgovorns za nestanak preko 130 zarobljenika s logora Iskra. Pronalazak njihovih tijela te osuda zapovjedne, što vojne , što političke strukture srušila bi Tribunalsku presudu. Ne postoji medij niti u RH niti u Srbiji niti u BIH koji se usudu objaviti aferu koja samu US ambasadu dovodi u vezu s tim zločinom. Točnije nastojanja US ambasade u Sarajevu da se taj zločin ne istražuje. Nitko ne smije objaviti faksimil pisma ambasadora Murpheya State Departmentu u kojem traži imunitet za Selmu Cikotića te svoju vladu informira da je već izvršio pritiske na Tužiteljstvo BIH i Sud za Ratne zločine.
Vidite ovaj tekst čak ni Faktograf neće demantirati jer žele da informacija ostane skrivena.
Drugi primjer je nešto recentniji.
Na 30 godišnjicu pokolja hrvatske djece u Vitezu, odmah nakon Milanovićeve objave koja se referira na to igralište gdje ih je Al Qaeda BIH pobila, pušta se objava s Kordićem i kreću narativi o Ahmićima.
Postavljamo pitanje: Kako je moguće da niti jedna majka , novinarska, koja ima svoje kćeri, nije osjetils solidarnost s majkama Viteza i napisala , barem u postcriptumu teksta kako je indikativno da je ovaj izrezani video s Kordićem pušten tada i tada, i kako postoje jasne indicije da je video naručen, te da mu je ubačen kontekst?
Gdje su te majke rasle? Imaju li svoju djecu? I vole li ih? Znaju li kakav je osjećaj izgubiti dijete?
Sigurno ima novinarska u RH koja je i sama izgubila kćer. Kako je moguće da joj nije stalo , bilo , baš niti jednom jedinom rečenicom osvrnuti se na ovu činjenicu?
Jedini medij u RH koji je ovo primjetio je narod.hr.
Ali “supermajke novinarke” nju čak i ne smatraju majkom. Odriču joj svaki oblik ljudskosti. I vjerojatno nema žene koja je preživjela toliki linč u medijima koliko ga preživljava i doživljava Željka Markić. Ali eto samo je ona osjetila potrebu napisati da je očito kako se u BIH vodi specijalni rat s ciljem da se zataška infanticid nad nečijim kćerima i sinovima.
No kako Faktograf njen portal naziva “rubnim portalom” njena objava nije bitna.
A i nije bitno, smatra Faktograf, što se u državi u kojoj je prema Ustavu cenzura zabranjena, ne smije objaviti činjenica da je USA u BIH , iako je protiv zločinaca, lobirala , da se neke ljude nikakko ne smije pozvati na sud. Jer je Selmo C. kao bitan za NATO.
Kako onda misle dobiti hrvatski narod u BIH za NATO? Možda da nas sve potrpaju u jame i da nas glas postane nebitan.
Zovite Selmu. Drugačije u NATO BIH neće.
wpDiscuz
