Zamisli zemlju u kojoj bi Bošnjaci, umorni od historijskih zavojevača, osjetili trenutak kad se patriotizam ne mjeri grlatim pozivanjem na jedinstvenu BiH, nego tihim i dostojanstvenim poštovanjem vlastitog Ustava.
Ne poštovanjem zbog Srba, ni zbog Hrvata, nego zbog sebe samih. I zbog ljubavi prema zemlji koju bi u ovoj hipotezi oni doista voljeli.
Ako zbog ničeg onda zbog vlastitog ponosa, da smo svi mi maleni narodi al ipak oni narodi koji su uspjeli ostvariti državu.
Jer takvi naši hipotetski Bošnjaci bi znali da država u kojoj moraš gaziti zakon da bi je očuvao – nije država.
Zamislimo Bošnjake koji ne čekaju da im neko kaže šta je zakonito, nego to znaju. Zamislimo bosanske muslimane koji skaču na zadnje noge kada netko mijenja Ustav i zakone države dekretom. Zamislimo da ih to podsjeća na neka teška vremena naših i njihovih djedova kad su tuđini tu na našoj zemlji umjesto nad dekretom donosili zakone, odluke, poreze, izrabljivali ih. Sve dok se nisu digli na ustanak.
Možemo li zamisliti Bošnjake koji pljuju od pod i hvataju se jatagana na svaku dirketivu iz neke strane ambasade, naročito američke ambasade ili Boga psuju nakon svakog Schmidtova dekretiranja i poručuju mu putem medija – Fukaro pročitaj Ustav!
Možete li doista zamisliti takve Bošnjake? Ustavne patriote. Branitelje BH suvereniteta? Da ili ne?
Bošnjake koji znaju da državu našu neće braniti stranci. Dekretima. Nego oni. Baš najviše oni. Oni koji znaju da se domovina brani procedurom. Glasom. Dijalogom. Parlamentom.
U takvoj zemlji, Christian Schmidt bi došao u Sarajevo kao neželjen gost, kao mrski savjetnik, indikator naše nedržavnosti, teško kao prijatelj. Sjeo bi s liderima, porazgovarao, predložio, ali bi iz kabineta nekog ozbiljnog bošnjačkog lidera – koji zna gdje počinje, a gdje završava njegova moć – čuo jedno jasno, prijateljsko “ne”.
Hvala Vam, gospodine Schmidt, ali Kazneni zakon ne mijenjaju ni Englez ni Nijemac, nego parlament. Tako nas uče i Konvencije koje su, znate, nemojte se ljutiti, ali zaista iznad Daytona. I ne smijete ih dirati.
U takvoj zemlji FTV ne bi bio dvorska televizija. Ne bi se bojao onaj ćelavi bošnjački Hrvat voditelj, najiritantnija pojava u Hrvata, stanoviti Darijan, pozvati legitimnog hrvatskog ili srpskog predstavnika u studio.
Ne bi kolektivno doživljavali tikove kad čuju riječ “konstitutivnost”, kao da im neko puše ledeni zrak iza vrata. Znali bi da ta riječ znači tek samo utemeljitelj. I da je to lijepa riječ, da su oni ponosni na utemeljitelje BIH. Ljubibratiće, Musiće, begove Rizvanbegoviće. Imena bez kojih ne bi bilo današnje BIH.
Naprotiv, FTV bi s ponosom isticao da BiH može biti jaka samo ako svi njeni narodi imaju pravo da budu jednako nezadovoljni svojim političarima. I da samo isticanjem ponosa jednih na druge jačamo našu zemlju.
A ne jedni drugima političke krivce da biramo.
U Sarajevu, u toj zamišljenoj zemlji u zemlji, ne bi bilo suđenja za mišljenja. Ne bi se progonili predsjednici entiteta jer nisu priznali neustavni strani dekret. Bošnjaci bi ustali protiv toga prvi. I takve bi branili.
Rekli bi: nismo se borili za državu u kojoj ti se sudi jer si donio zakon u svojoj skupštini.
Danas je to Srbin. Sutra može biti neko naš.
Bošnjaci bi, da su patrioti Bosne, znali razliku između lošeg političara i lošeg presedana.
Borili bi se protiv Dodika politički, ne putem tužiteljstva koje odglumljuje državotvornost tako što se javno mokri nad člankom 156, nad Ustavom, nad poretkom ove zemlje. Bošnjaci kakve mi zamišljamo bi izišli na ulice s parolama i tražili smjenu Tužitelja. Njihov progon zbog služenja stranoj sili.
Sarajevo, iz naše imaginacije, bi prestalo tražiti spas u nevidljivom nadgledanju iz Washingtona i Bruxellesa. Pretali bi koristiti frazu “Veži konja gdje ti aga kaže” jer bi to modernističko građanskog Sarajevo znalo da su kolonijalne dosjete uvreda slobodarskoj BIH.
Umjesto da čekaju šta će reći neki drugi, Bošnjaci bi sami rekli: BiH je naša. I ona je – pravna država. Ako ne može biti takva, neka je ni ne bude.
U tom svijetu Ustavni sud bi bio domaći. Bošnjaci bi više vjerovali domaćim ljudima nego strancima. I prvi bi podržali smjenu stranaca u tim sudovima. Tako bi srezali krila i Dodiku. Ne bi mu dali povoda za njegov separatizam. Svojim probosanskim stavom, kada bi ga nekim čudom baštinili ubijali bi SNSD politiku i jačali oporbu, modernističku u Srpskoj.
Imali bismo tako , zahvaljujući bošnjačkom patriotizmu suce koji ne moraju prevoditi na engleski vlastitu presudu. Ne bi uopće bilo potrebe za strancima u togi. Ne zato što ih mrze, nego jer ih patrioti Bošnjaci više ne trebaju.
I onda, jednog dana, Republika Srpska bi shvatila da Sarajevo nije neprijatelj. I da mu ne možeš ništa. Da je teško otcijepiti se od takvog Sarajeva. Jer takvo patriotsko Sarajevo ne bi ti svaki dan nabacivalo razloge za otcjepljenje.
Srbi ne bi pušili Dodika a Dodik bi odavno bio u mirovini. Srbi bi znali da nitko ne želi da im otme identitet. Da im ne spore ništa i da od njih traže što i od sebe. Poštivanje ustava. I poštivanje zakona.
I možda bi, jednog dana, Bosna i Hercegovina postala ono što su svi zamišljali dok su još sanjali mir, pod granatama – mjesto gdje se ni Schmidt ni bilo koji drugi tutor ne osjeća kao gospodar. Nego kao gost. Dobrodošao, prolazan,drag i privremen. Ali bez pera u ruci.
Jer tu tintu odavno čuva narod. Patriotski narod. Većinski. Probosanski.
Ako ga ima.
A nema ga.
Sad zamislite sve ovo i upitajte se kakvu smo to lijepu i divnu BIH propustili.
Samo zato što je većinski narod, odbio biti probosanski, patriotski. Samo zato što su odbili voljeti ovu zemlju, njene utemeljitelje, I što ne prihvaćaju njenu povijest, njenu slojevitost i uporno vole nešto drugo. Nešto što Bosna nije.
Šteta. Nepovratna šteta. A fakat nam je moglo biti lijepo. I mogli smo biti hit Europe. Njen najljepši dragulj. Samo da su Bošnjaci zavoljeli Bosnu. Da su postali jedan od njena tri temeljna naroda.
Narod postali jesu, ali patrioti Bosne, i dalje ne žele biti.
Nažalost, prekasno je. Kada bi danas odlučili to biti, šteta je nepovratna.
Nitko im više ne vjeruje da vole BIH. Jer voljeti BIH znači razumijeti i rane drugih. I trećih.
Nikola Zirdum l poskok.info
wpDiscuz
