Evo nas u Mostaru, na 33. obljetnici Hrvatske zajednice Herceg Bosne, gdje se predstavljanje Zbornika radova o “Muslimansko-hrvatskom ratu” pretvara u neku vrstu akademskog bunta gdje se u lice pljuje Haaškom sudu. Onoj divnoj sviti umnih ljudi koji su usred BIH nakon rata izjavili da citiramo “istraživanje zločina nad Hrvatima a koje su počinili muslimani nisu i neće biti fokus tog suda, za sada” To “za sada” ostalo je međutim zauvijek.. Pa ipak Hrvatska se iz petnih žila trudila ostati prijatelj tog suda a zakon o suradnji s tim i takvim sudom ni slučajno ne staviti ad acta a suce međunarodno goniti.
Na tapetu su Owen i njegovi mirovni planovi koji, usput rečeno, nisu imali više veze s mirom nego što ja imam s kvantnom fizikom. (krivo , ja sam imao maturski iz kvantne) Ali hajde, ljudi vole vjerovati u bajke, pa i u ovu gdje Owen, poput kakvog političkog Gandalfa, pokušava riješiti stvar crtajući granice kao dijete po bojanki.
No, vratimo se na Zbornik. Tu nas prof. Ante Nazor i ekipa educiraju kako je Owen, sav naslonjen na svoj britanski džentlmenski šarm, 1993. godine predložio bošnjačkom vodstvu da si malo podebljaju teritorij na račun – pogađate – Hrvata. Jer kad ne možete pregovarati sa Srbima, uvijek možete Hrvatima oteti par kvadrata. Tako barem kaže Muhamed Filipović, koji Owena opisuje kao nekog mirotvornog Đuru iz kafane, gdje se svađa rješava tako da jedan dobije rakiju, drugi šamar, a treći izlaz na Jadran.
Sada dolazimo do pravog cirkusa. Owen navodno predlaže Bošnjacima da “namire” svoje teritorijalne želje na račun Hrvata. To fakat zvuči tako engleski.
Hrvatski vojnici ginu na ratištima, a netko iz Londona im šalje nacrt da se malo povuku, jer to je, kažu, u interesu mira. Ništa naime, ne smiruje situaciju poput ideje da Hrvati i Bošnjaci razbijaju jedni druge dok Owen pije čaj s medom. I namiguje Srbima.
Naravno, taj plan nije prihvaćen od sve tri strane u BIH, Srbi su ga odbili, ali je, kako kaže Filipović, poslužio kao inspiracija bošnjačkom političkom vodstvu da “pritisne” Hrvate. Jarane kod kojih si zbrinuo izbjeglice, koji te opskrbljuju i u čijim je jedinicama trenutno na tisuće Bošnjaka.
A kako pritisnuti? Pa, recimo, inscenirati koji incident, okriviti HVO, i onda započeti “obrambene” napade. Jer ništa ne vrišti “miroljubivom politikom” kao selo spaljeno do temelja u kojem si ti žrtva a neke informacije si i sakrio. Evo koje… (iurkov)
U temi Uzroci sukoba Armije BiH i HVO-a, koju obrađuje ravnatelj Hrvatskog memorijalno dokumentacijskog centra Domovinskog rata, gosp. Ante Nazor u uvodnom dijelu svojeg rada iznosi političku situaciju u kojoj započinje rat u RH i BiH, rezultate kraja rata koji je u RH okončan vojno redarstvenom operacijom Oluja, dok je rat u BiH okončan Dejtonskim mirovnim sporazumom nakon pobjedničkih operacija hrvatskih snaga u BiH od srpnja do sredine listopada 1995. godine kroz vojne operacije Ljeto 95, Maestral i Južni potez. Prof. Nazor dalje predstavlja Vens – Ovenov mirovni plan, koji su prihvatili hrvatska i bošnjačka strana, ali pokazat će se samo deklarativno, dok ga je srpska strana odbacila. U radu se dotiče zapažanja Miroslava Tuđmana, koji smatra da su nezadovoljstvo sadržajem ovoga plana, te da su postavljeni politički ciljevi izlaska na Savu i na more, mogući uzrok početka rata Muslimana protiv Hrvata, a očito je da su rat Muslimana protiv Hrvata sugerirali i neki međunarodni čimbenici.
Svjedočenje Muhameda Filipovića
Tako se u radu navodi svjedočenje Muhameda Filipovića, u kojem on navodi da je lord Oven tijekom privatne večere u Ženevi 26. siječnja 1993. godine sugerirao bošnjačkom vodstvu da pristane na ponuđeni Oven – Stoltenbergov plan o uniji triju republika, tako da svoje teritorijalne pretenzije namire na račun Hrvata, te Muhamed Filipović tvrdi da je lord Oven izjavio, da znade da mi ne možemo biti zadovoljni s onim što su dobili Srbi ali da se stvar može ispraviti na taj način da se muslimanska strana namiri na račun Hrvata, što bi po Prof. Nazoru moglo biti dostatno za planiranje bošnjačko-hrvatskog sukoba. Autor navodi i da su Muslimani u javnosti nastojali osigurati pokriće svojih ciljeva i kasnijih napadnih djelovanja, tako što su stvarali incidente za koje su optuživali hrvatsku stranu.
Mogući početak spirale zločina Armije BiH nad Hrvatima autor navodi ubojstvo Ivice Stojaka, zapovjednika Općinskog stožera HVO-a Travnik dana 20. listopada 1992. godine na kontrolnom punktu ispred zgrade medrese u Travniku, koji su postavili vojnici 7. muslimanske brigade ABiH, a tom prilikom je ranjen i načelnik stožera HVO-a Zvonko Gašo.
Početak ratnih zločina i napadnih djelovanja Armije RBiH
Masovnije ratne zločine i napadna djelovanja ABiH započinje napadom na sela Lašva i Dusina 26. siječnja 1993.godine, gdje su sela spaljena, devet osoba hrvatske nacionalnosti je ubijeno a preostali civili su odvedeni u logor, dok su zarobljeni pripadnici HVO-a razoružani, zatim pogubljeni, a posebno je bilo okrutno ubojstvo zapovjednika lokalne postrojbe MZ Lašva.
Istog dana postrojbe ABiH počinile su zločin na Hrvatima i u Gustom Grabu, a navedeni su i drugi napadi u siječnju 1993, godine u Gornjem Vakufu/Uskoplju, a širenje tih napada diljem središnje Bosne, pa preko Konjica, Jablanice, sve do Mostara, jasan su pokazatelj da je bošnjačka strana planirala, i započela bošnjačko hrvatski sukob.
Kroz rad su prikazane i iznesene brojne informacije sa sastanaka bošnjačkog političkog i vojnog vodstva, a kada se uzmu obzir i informacije i nepobitne činjenice koje je u Zborniku iznio general Tihomir Blaškić, a dovođenju brojnih novih postrojbi ABiH nasuprot postrojbama, HVO-a prije napada, sve je jasnije tko je odgovoran za ovaj nepotrebni i pogubni sukob, u kojem su nad Hrvatima počinjeni brojni ratni zločini, a desetine tisuća je raseljeno i protjerano sa svojih ognjišta od kojih je najveći broj opljačkan, spaljen i uništen.
Smatram važnim posebno izdvojiti prijavak generala Rasima Delića Aliji Izetbegoviću u veljači 1994, iz kojeg je kako navodi autor, vidljivo da su glavni cilj muslimansko bošnjačkog političkog i vojnog vodstva bile enklave u središnjoj Bosni i smjer dolinom Neretve prema Mostaru, u kojima se mogu tražiti uzroci i planiranje sukoba Armije BiH i HVO-a.
General Rasim Delić u prijavku navodi, citiram: HVO je eliminisan sa područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna, završen citat, znači kompletna jedna provincija ili kanton po Vens Ovenovom planu sa sjedištem u Travniku.
Američki povjesničar o muslimansko-hrvatskom sukobu
Svoj osvrt na ovaj rad završit ću citirajući američkog vojnog povjesničara Charlesa Shredera koji je o sukobu Armije BiH i HVO-a zaključio slijedeće, citiram:
-da su ključne činjenice o muslimansko-hrvatskom sukobu na tom području temeljito iskrivljene zbog raznih ideologijskih, političkih, društvenih i osobnih interesa.
-da su rijetki koji su pisali ili govorili o tom sukobu, posebice novinari, bili dovoljno osposobljeni ili spremni činjenično stanje analizirati i o njemu točno izvještavati
-da svatko tko zna išta o vojnim pitanjima (i dokazima) nikad ne bi zaključio da su Hrvati započeli sukob u središnjoj Bosni.
-da je međunarodni sud u Hagu pogrešno presudio da je postojao veliki plan etničkog čišćenja tog područja od Muslimana, jer je zapravo sve bilo obratno…..
General Filipović o sukobima u Ahmićima
Tema pod nazivom ” Ahmići prije i poslije”, koju obrađuje general Filip Filipović kao jedan od zapovjednika Zbornog područja Vitez, zapravo govori o ratnom zločinu počinjenom u Ahmićima, ali iznosi za većinu javnosti neke do sada neobjavljene podatke, koji bacaju sasvim drugačije svjetlo na ovaj događaj.
Naime, kako navodi autor, u lipnju 1993. godine u kojem se u Lašvanskoj dolini odvijaju veći sukobi Armije BiH i HVO-a, pripadnici Armije BiH u nekoliko navrata postavljaju kontrolnu točku na cestu Vitez-Busovača, kako bi presjekli enklavu na dva dijela. Nakon uklanjanja kontrolne točke od strane HVO-a, Armija BiH dovodi snage jače od satnije i smješta ih u muslimanske kuće u Ahmićima, što su Hrvati doživjeli kao namjeru Bošnjačke strane da presijeku enklavu na dva dijela, a zatim unište HVO, pa samim time i hrvatski narod.
To je bio povod za napad HVO-a na postrojbe ABiH u Ahmićima, a kako navodi autor, kasniji tijek rata je pokazao da je napad na Ahmiće bila legitimna vojna operacija, a selo Ahmići sa smještenim preko satnije vojnika legitiman vojni cilj.
Kako navodi general Filipović, borba se odvijala u gusto naseljenom mjestu, a ona ima svoje specifičnosti i u kojoj na žalost stradavaju i civili.
Kako ističe autor, ma muslimanskoj strani je bilo 116 žrtava, od kojih su po njegovim tvrdnjama najmanje njih 70 bili borci Armije BiH, dok je na strani HVO-a poginulo najmanje 35 pripadnika, i kako kaže, nakon ove akcije ni HVO niti Armija BiH ne govore o svojim poginulim borcima.
Muslimani-Bošnjaci uporno šute o svojim poginulim borcima i naglašavaju kako je u Ahmićima ubijeno 116. civila, odnosno stvorena je potpuno kriva slika u javnosti, kako je HVO napao nebranjeno selo, pobio civile, popalio kuće i srušio džamiju, a onda se nameće pitanje na koje netko treba dati odgovor, tko je onda pobio najmanje 35 pripadnika HVO-a u napadu na Ahmiće, a sam odgovor bi potpuno razobličio ovo manipuliranje žrtvama. Na žalost, na isti dan u selu Trusina, bez ikakvog povoda Armija BiH vrši napad na selo, ubija 18 civila i 4 zarobljena hrvatska vojnika, ali taj zločin se želi prešutjeti, kao da se nije ni dogodio, kao ni onaj u Grabovici gdje je nakon 6 mjeseci kontrole sela od strane Armije BiH počinjen najteži ratni zločin u kojem je ubijeno 33 hrvatska civila, od kojih je najmlađa Mladenka Zadro imala samo 4 godine, a najstarija žrtva Marko Marić imao je 87 godina, i za 17 žrtava se još traga jer su bačeni u Neretvu, ali se ovi zločini uglavnom žele prešutjeti i potisnuti, kao i mnogi drugi svirepi ratni zločini u mnogim drugim mjestima diljem Bosne i Hercegovine, samo zato što su u tim zločinima poubijani brojni hrvatski civili i zarobljeni vojnici HVO-a.
Svaki zločin zaslužuje osudu ali i manipuliranje žrtvama zaslužuje osudu
Naravno da ni za jedan počinjeni zločin ne smije biti opravdanja i svaki zaslužuje osudu, pa tako i ovaj u Ahmićima u kojem je po autoru stradalo oko 50 civila, i samovoljom pojedinaca zapaljeno nekoliko kuća i srušena seoska džamija, ali ne smije se događati ni da se manipulira žrtvama, njihovim brojem i načinom stradanja, a to je na žalost postala naša svakodnevnica u BiH, nametnut je iskrivljeni narativ gdje se žrtve s jedne strane preuveličavaju, a broj i način izvršenja brojnih monstruoznih ratnih zločina, ubojstava i mučenja hrvatskih civila i zarobljenih pripadnika HVO-a pokušava minimizirati i zanijekati odgovornost vlastite strane, pa ispada da su Hrvati sami sebe poubijali kao oni u Ahmićima.
Kroz radove u Zborniku su obrađeni i drugi brojni zločini počinjeni nad Hrvatima Središnje Bosne, i upravo su ovako organizirani Znanstveni skupovi prigoda da se na temelju nepobitnih činjenica ispriča stvarna istina i sva patnja i stradanje hrvatskog naroda ali i herojstvo pripadnika HVO-a koji su se uspjeli obraniti u potpunom okruženju sa omjerom snaga od 1:6 do 1:9 u korist Armije BiH, kako navode neki od zapovjednika u svojim radovima.
Na kraju izlaganja po temi ratnih zločina želim posebno istaknuti, da svaka nevina žrtva mora biti jednako tretirana, i svakoj žrtvi treba odati dužni pijetet, svakoj obitelji jednako izraziti sućut za gubitak njihovih najdražih, jer jednako su teške majčine suze, bilo da se radilo o Hrvatici, Bošnjakinji, Srpkinji ili bilo kojoj drugoj majci koja je zaplakala u proteklom nesretnom ratu, i dokle god svi u BiH ne budu spremni prihvatiti vlastitu odgovornost, osuditi ratne zločine počinjene od njihovih sunarodnjaka, zapravo samo prihvatiti istinu o Domovinskome ratu i svemu onome što se u njemu događalo, mi ne možemo niti zaslužujemo bolju budućnost kojoj svi stremimo i koju očekujemo, zaključio je general Džoić.
wpDiscuz
