Bakir Izetbegović i njegova SDA, osim s vlastitom satelitskom strankom DF Željka Sejde Komšića, ne mogu koalirati doslovni ni s kim. Rezultat je to toksičnih politika koje SDA pokušava provoditi otkad je Izetbegović na vrhu stranke naslijedio rahmetli Sulejmana Tihića a koje su za posljedicu imale razaranje društvenog tkiva i potpunu dezintegraciju triju društava u BiH, ekonomsku propast, stotine tisuća iseljenih i sveopću društveni i političku rezignaciju u zemlji.
Izetbegovićeva politika kroz posljednjih 6-7 godina svela se s jedne strane na sukobljavanje s Hrvatima i Srbima a s druge na stvaranje pritiska unutar bošnjačke političke zajednice da se na Hrvate i Srbe gleda isključivo kao neprijatelje koje svim sredstvima treba poraziti te da je izdajnik svatko tko samo i pomisli da bi se s građanima BiH hrvatske i srpske nacionalnosti trebalo dogovoriti o zajedničkoj budućnosti. Naprotiv, Izetbegović je u bošnjačkoj javnosti kao normu promovirao ratni narativ sažet i ovoljetnom predizbornom prebrojavanju lovaca pod oružjem, instruktorima dronova itd.
Tako je prije izbora Izetbegović govorio o tomu kako će političke takmace unutar bošnjačke političke scene najprije poraziti a potom ih natjerati da se zajedno bore protiv političkih predstavnika Srba i Hrvata s neizrečenim ciljem stvaranja bošnjačke nacionalne (polu)države barem na dijelu teritorija današnje BiH.
Od tog ne odustaje ni danas dok na sastancima privatnih SDA “intelektualaca” govori o tomu kako “borba za pozicije” i “međunarodni faktor” idu na ruku “nacionalistima” koji “dijele Bosnu” nesvjestan kako kružok pred kojim je govorio više nema utjecaja ni na najodanije SDA botove, a kamoli da može dobaciti dalje od Sarajeva.
U predizborno vrijeme naivno se hvalio kako je godinu dana izbjegavao postići dogovor o provedbi presuda koje opterećuju Izborni zakon BiH a na što se obvezao potpisom na Mostarski sporazum zajedno s Draganom Čovićem čemu su svjedočili predstavnici najvažnijih zapadnih zemalja u BiH. Umjesto da se u međuvremenu pospe pepelom, prizna svoje greške i pokuša spasiti što se spasiti da, Izetbegović još upornije ustrajava na tomu kako Bošnjake do kraja treba konfrontirati i sa Zapadom i sa zemljama regije i s građanima BiH hrvatske i srpske nacionalnosti. Pri tom, svaku onu bošnjačku političku opciju koja smatra da put u svjetliju budućnost vodi preko međusobne suradnje, etiketira izdajnicima “države i Bošnjaka”.
Najbolje se to vidjelo nedavno pri govoru Komšićevog veleposlanika pri UN-u Svena Alkalaja koji je napao Zapad da tobože uvodi “apartheid” u BiH i slične bedastoće, potom dovođenjem iranskom ministra vanjskih poslova u BiH kao i redovne turneje Bisere Turković po islamskom svijetu gdje traži podršku za uspostavu “građanske države” te poštivanje demokracije i ljudskih prava. Iran, Katar, Indonezija, Saudijska Arabija i slični teokratski režimi su baš dobri primjeri poštivanja ljudskih prava.
K tomu, Izetbegović se nije odrekao ni Komšića, te najtoksičnije društvene pojave od postanka moderne BiH, nego ga je dodatno vezao uz sebe i time si doslovno zatvorio mogućnost bilo kakve suradnje s bilo kim. Svakom iole racionalnom političkom faktoru u zemlji je jasno da se s Komšićem i njegovom klikom ne može doslovno ništa uraditi. Riječ je o skupini ljudi za koje se ne zna jesu li nekompetentniji ili maliciozniji i jasno je da se s njima može ići samo u propast.
Nadalje, Izetbegović i SDA nikad se nisu distancirali ni od radikalnih bošnjačkih botova, poput Reufa Bajrovića ili Jasmina Mulahusića; jednom notornom šovinisti Emiru Suljagiću dali su da vodi Memorijalni centar Potočari odakle se umjesto pomirenja šalju nove poruke sukoba, instrumentalizirane su Majke Srebrenice kao i boračke udruge proistekle iz Armije BiH. Sve s ciljem potpunog uništenja bilo kakve mogućnosti reintegracije pokidanog društvenog tkiva BiH.
I sad kad je gotovo, i kada doslovno nitko ne želi ni sjesti za isti stol s Izetbegovićem, on i dalje gura SDA u vlast s podtekstom da je SDA jedina bošnjačka politička stranka koja se nikad ni o čemu neće dogovoriti ni s Hrvatima ni sa Srbima. Dakle, tražeći u javnosti podršku za ostankom SDA u vlasti, Izetbegović obećava nastavak rata mirnodopskim sredstvima i daljnju propast države i njenih stanovnika.
Takva politika je neprihvatljiva doslovno svima, od drugih bošnjačkih stranaka i političkih predstavnika Hrvata i Srba, preko zemalja regije pa do naših zapadnih saveznika. Jedina podrška Izetbegoviću dolazi iz islamskih režima poput onog u Iranu i poludiktatura poput one u Turskoj.
U cijeloj priči je nejasna pozicija Islamske zajednice koja je i sama posljednjih mjeseci duboko zagazila u politički teren uvijek s istim porukama podrške politikama SDA i konfrontacije s Hrvatima i Srbima (UZP-ovcima i genocidašima). Ostaje nejasno je li SDA političko krilo Islamske zajednice ili je Islamska zajednica vjersko krilo SDA.
No, ni tu nije kraj. Ono što je vjerojatno navuklo najveću omrazu na SDA unutar bošnjačke javnosti jest bahato i neprihvatljivo ponašanje Bakirove supruge Sebije Izetbegović. Osim što se ne zna kako je i je li uopće stekla stupanj obrazovanja koji tvrdi, njen ulazak u politiku je jasan znak da obitelj Izetbegović ima dinastičke ambicije i da ono što je toj obitelji dozvoljeno nije dozvoljeno običnom Bošnjaku-muslimanu.
Recimo, Izetbegovićevu kćer je šerijatski vjenčao sam reis Kavazović, prisutan je bio i turski predsjednik Erdogan. Na svadbi je whiskey tekao u potocima, da bi se nakon samo godinu dana brak raspao a za zeta se i ranije pokazalo da je vodio “escort” agenciju, kako je danas moderno reći za agenciju koja se bavi najstarijim zanatom na svijetu.
Za ozdravljenje BiH nužno je četiri godine gurnuti SDA na političke margine i nadati se da će se Izetbegović povući iz politike zajedno sa svim korumpiranim kadrovima SDA koji se broje u desetcima vjerojatno i stotinama osoba.
Odlaskom SDA u oporbu, stvorit će se preduvjeti za kakvo-takvo otopljavanje međunacionalnih odnosa, provođenje nužnih reformi, približavanje BiH zapadnom civilizacijskom krugu, pravosuđe bi također moglo prodisati…
S Izetbegovićem na čelu SDA i s takvom SDA u vlasti, BiH je osuđena na propast i to ne sporu i dugotrajnu nego ekspresnu. Srećom, čini se kako su to shvatili svi osim samog Izetbegovića i ekipe okupljene oko Sejde Komšića.
Jurica Gudelj l Dnevnik.ba
wpDiscuz
