Published On: Fri, Aug 10th, 2012

Kako je glumac Bora Stjepanović pucao na Sarajevo!

Poznati glumac Boro Stjepanović proslavio se s više od stotinu kazališnih i filmskih uloga, osvojio je brojne nagrade, bio profesor glume, osnovao dvije kazališne akademije, napisao četiri knjige o glumi, bio nasilno mobiliziran, doživio raspad Jugoslavije i preživio opsadu Sarajeva. Rođen je i odrastao u Varešu, a glumačka želja mu se javila već u srednjoj školi.

Nedugo nakon početka rata, sredinom lipnja 1992. godine “srpska vojna ili policijska formacija” je provalila u njegov stan i nasilno mobilizirala njega i njegovog 18-godišnjeg sina. Odveli su ih na Vraca gdje su dobili naređenja da pucaju na zgradu Lorisa.

“Nanišanio sam i opalio u veliki, debeli dimnjak Lorisove zgrade. Odahnuvši i ostala petorica su učinila isto… I, eto, zamislite: ipak su nas natjerali da pucamo na Sarajevo. Nismo imali izbora, znate… Mogli smo ili pucati u neki prozor iza koga se – kao i mi do prije sat, dva – sluđena i prestrašena krila neka sarajevska obitelj; ili gađati u dimnjak, sigurni da nećemo nikoga ubiti”, izjavio je glumac tjedniku Vreme.

Uspio je i spasiti svog sina s fronta zahvaljujući rodici svoje žene koja je sredila dokumente, koji su potvrdili da je “bolestan, nesposoban za vojsku, da je moj sin vojni obveznik Srbije, u Beograd pozvan na regrutaciju. To je fotokopirala i poslala na Pale, na faks zapovijedništva srpske vojske”, izjavio je u intervjuu za beogradski tjednik Vreme.

No, on je morao ostati na frontu. Njegov izlazak iz Sarajeva je uslijedio tek desetak dana poslije zahvaljujući istoj rodici svoje žene koja je napisala molbu u kojem se traži da se, sa svojim studentima, prebaci u Beograd.

“Za razliku od ostalih Sarajlija koje su četrdeset i četiri mjeseca proveli pod snajperima i granatama, ubrzo sam izašao iz grada. Ipak, nikada neću zaboraviti naredbu Ratka Mladića; slušao sam je vlastitim ušima: “Rastresite im mozak! Rastresite im mozak!”

Rat je doveo i do glumčeva razočarenja u njegove brojne kolege.

“Kusturica je iz Pariza Abdulahu Sidranu poslao otvoreno pismo u kome je objasnio zašto Sidranu granate padaju na glavu, zašto ih je zaslužio… Smučilo mi se… Znate, tijekom ratova na prostoru bivše Jugoslavije, često sam tražio odgovor na pitanje zbog čega su jugoslovenski pisci i reditelji ispali tako loši, pogani ljudi…”, kazao je.

Zbog svega što se dogodilo u ratu, Stjepanović je predlagao da bi trebalo uvesti i praznik stida u BiH.

“Trebalo bi da se stidimo… Svi! S tim što je, ma šta činio, uvijek i zauvijek u pravu onaj kome su na glavu padale granate, a ne onaj tko ih je ispaljivao. Davno sam predložio da se u Bosni, umjesto svih postojećih praznika, uvede praznik stida. Tog dana da se svi samo stidimo i da svatko iznosi svoje razloge za stid”, dodao je.

Uprkos svemu što se događalo početkom 90-ih godina, slavni glumac nikada nije očekivao da će doći do rata.

“Ne, nisam vjerovao da će se zaratiti. Kako to može?! Bosna je to! A, moglo je… I to baš – onako… I, kažem vam: nikada se nakon ovoga rata neće pisati drame kakve su pisali moji stari Grci! U Poetici, Aristotel kaže da pjesnik mora živo, do potankosti da zamisli priču i da je drži u glavi; on navodi primjer dramatičara koji je, zaboravivši da mu se “ličnosti vraćaju iz hrama”, upropastio vlastiti komad. E, ovi su zaboravili na sve: na čestitost, poštenje, junaštvo, na moral. Zato su sve upropastili. Najviše naše živote”.