Kako je Erdogan od Turske napravio "bolesnika na Bosporu"

AK nije skrivao svoje islamske korijene (derivirao je iz Stranke blagostanja Necmettina Erbakana čiju je vladu vojska srušila mirnim pučem), ali se zaklinjao u sekularne turske aksiome. Bilo je i tada ptica zloslutnica koje su upirale prstom u Erdoğanovu suprugu Eminu koja ne izlazi u javnost a da joj glava nije pokrivena, ali nitko se zbog toga nije pretjerano zabrinjavao.
Neka nitko nema dvojbe oko borbe protiv terorizma. Mi smo vlasnici ove zemlje i nećemo je prepustiti ovom ološu, iako nas pokušavaju zaplašiti ovakvim napadima. Skupo će to platiti.
Tim je riječima turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan u nedjelju još jednom naglasio odlučnost vlasti da se bori protiv terorizma nakon što je u subotu navečer u dva napada u Istanbulu ubijeno 44 ljudi, a više od 160 ih je ranjeno.
Ključni igrač
A prije samo pet godina sve je izgledalo suprotno, Ankara je bila ključni igrač u regiji, na nju se računalo i na globalnoj razini, a ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoğlu vodio je politiku “nula problema sa susjedima”.
I to vrlo uspješno. Erdoğanova se Turska smatrala praktičnim dokazom da je u muslimanskoj zemlji moguća parlamentarna demokracija zapadnog tipa i uspješna tržišna ekonomija.
Njegova je stranka Pravda i razvoj (AK) zemlju preuzela nakon izbora 2002. godine u teškim problemima: stare su stranke bile bezidejne, ekonomija se raspadala i u zemlji je funkcionirala jedino vojska (druga najveća u NATO-u).
AK nije skrivao svoje islamske korijene (derivirao je iz Stranke blagostanja Necmettina Erbakana čiju je vladu vojska srušila mirnim pučem), ali se zaklinjao u sekularne turske aksiome. Bilo je i tada ptica zloslutnica koje su upirale prstom u Erdoğanovu suprugu Eminu koja ne izlazi u javnost a da joj glava nije pokrivena, ali nitko se zbog toga nije pretjerano zabrinjavao.
Posebno kad je uspio obnoviti tursku ekonomiju – zemlja je rasla po stopama od oko osam posto godišnje i nije bila zahvaćena čak ni globalnom krizom (kao ni Poljska, pa se tu mogu povući neke paralele o otklizavanju u autoritarnost). I sve se to odjednom stubokom srušilo. Razloga za to je mnogo, od snažnog turskog angažmana u Siriji s ciljem rušenja Bašara al-Asada, što je izazvalo trvenja s Iranom i Rusijom, pa do unutarnjeg preslagivanja.
Korupcija
Erdoğan nije mogao u borbu za četvrti premijerski mandat pa se prebacuje na predsjednički položaj, ali u tom razdoblju u javnost izlaze informacije o povezanosti njega i članova obitelji u korupcijske skandale za što optužuje Fethullaha Gülena, svoga donedavnog saveznika. Počinju čistke u policiji i pravosuđu, zabrana društvenih mreža, udar na medije.
Unatoč svemu tome, Erdoğan redovito pobjeđuje na izborima jer je posebno od 2010. puzajući islamizirao društvo, što je posebno dobro odjeknulo u unutrašnjosti zemlje, ali i u Ankari i Istanbulu, među biračima koji su snažnije religijski orijentirani (AK je uspio pobijediti u oba ta grada). Ti su potezi naišli na otvoreno nezadovoljstvo među njegovim prvim suradnicima, tadašnjim predsjednikom Abdullahom Gülom i premijerom Ahmetom Davutoğluom.
U sukobu s njima je Erdoğan zorno potvrdio kakvu politiku kani voditi: obojicu je nesmiljeno izbacio iz svih političkih kombinacija. A baš je Davutoğlu u tom razdoblju trošio silnu energiju nastojeći obraniti politiku svog šefa na Zapadu.
Gladan vlasti
Erdoğan se u tom razdoblju pretvara (ili samo konačno pokazuje svoje pravo lice) u autokrata, diktatora.
Sve je očitije kako je u potpunosti zaslijepljen vlašću te demokratske institucije i procedure koristi samo kako bi ostvario svoj konačni cilj: postati neupitni vladar Turske, novi sultan (prije se govorilo da mu je cilj biti novi Kemal-paša Atatürk). Konačno, s nacionalistima (MHP) Devleta Bahçelija, koje je pridobio pogromom Kurda, postiže dogovor da se pokrenu ustavne promjene te da Turska iz parlamentarnog prijeđe u polupredsjednički sustav.
Njegova je ambicija dobila patološku karakteristiku nakon pokušaja državnog udara 15. srpnja ove godine i otad je u potpunosti izvan kontrole: traži da se vrati smrtna kazna, prijeti Europi da će se okrenuti ekonomskom savezu s Rusijom, drži vojsku u Iraku u nadi da će moći vratiti Mosul pod svoju kontrolu.
Sve je to neizbježno dovelo do ekonomskih problema pa je turska lira proteklih mjeseci snažno pala, a posljednje informacije (državne agencije Anadolu) govore kako je u trećem kvartalu ove godine došlo do smanjenja ekonomije za 1,8 posto. Jasno, za sve su to krivi Kurdi.
KRONIKA POTONUĆA
Sukob s Izraelom
2010. turska je flotila pokušala probiti pomorsku blokadu Gaze. Nakon toga dolazi do teškog zahlađenja odnosa Ankare i Jeruzalema, što je bio prvi znak okretanja Turske liderstvu u islamskom svijetu.
Krah dobrosusjedske politike
2011., nakon što je počeo rat u Siriji, Ankara se snažno angažira na rušenju vlade Bašara al-Asada i dolazi u sukob s Iranom i Hezbolahom.
Veze s tzv. Islamskom državom
2012. Ankara je otvorila kanal za ulazak stranih radikala u Siriju, a njezina je tajna služba surađivala sa svim terorističkim skupinama, pa i tzv. Islamskom državom: uvjet je bio da rade protiv Asada.
Izborni neuspjeh
2015. u ljeto AK nije uspio sam formirati vladu i nakon toga Erdoğan prekida pregovore s Kurdima da bi ubrzo došlo do otvorenog sukoba koji nije prestao do danas.
Puštanje izbjeglica u Europu
2015. u jesen Ankara odlučuje, nakon snažnih kritika Europe, otvoriti vrata izbjeglicama koji žele put Europe te tako izaziva imigrantsku krizu koja je ojačala populističke stranke i dovela u pitanje njegov kredibilitet na Zapadu.
Čistke nakon neuspješnog udara
2016. u srpnju su dijelovi vojske pokušali udarom srušiti Erdoğana kojega je spasila javnost. Nakon toga u bjesomučnoj odmazdi puni zatvore i na ulicu baca sve one koji bi mogli biti sumnjivi.
Gašenje društvenih mreža i opozicijskih medija
Internet mu je zakleti neprijatelj pa ga drži pod kontrolom i često gasi, a nakon udara se obračunava sa svim medijima koji se drznu pisati protiv njega.
Jutarnji list