Adem Šuman, čovjek bez vozačke dozvole, bez razloga, bez povoda – i bez kontrole – odlučio je jednog zimskog siječanjskog dana da mu četiri mladića u Citroënu na sarajevskoj Otoci smetaju. I ne samo to – odlučio je da mu smetaju dovoljno da, ne izlazeći iz auta, najprije prebije dvoje, pa zatim izvuče pištolj, i na kraju – ubije.
Zvao se Faris Pendek. Imao je 19 godina. Vjerojatno nije znao ni tko je Šuman, ni što ga je snašlo.
I tako je jedan čovjek bez imena ulica, ali s pištoljem u kaseti, odlučio igrati Boga na raskrižju. Rezultat? Kazna zatvora 40 godina, smrt mladića i pitanje koje ostaje zauvijek bez odgovora: “Zašto?”
Odgovor tužiteljice? Nema motiva. Nema poznanstva. Nema ničega. Samo bijes. Praznina. Mrak.
A iza svega – obična večer u zemlji gdje frustracija šeta gradom bez kočnica, gdje agresija vozi bez dozvole, a pištolj postaje produžetak ega.
U nekoj drugoj zemlji, ovo bi bila tema za dokumentarni film o psihologiji ubojstva, o propustima sistema, o posrnulom pojedincu. U Sarajevu? Još jedan slučaj za arhivu.
Nekima sudbine dođu u obliku šanse. Nekima u obliku pištolja.
Adem Šuman nije samo ubio Farisa. Ubio je i sebe. Samo što će to shvatiti nešto kasnije. Tamo, iza rešetaka, gdje nema ni Otoke, ni prozora, ni prometa. Samo zid. I tišina.
wpDiscuz
