Erdogan je prije veta NATO-u , bio, ok slažemo se, prilično bitan političar no prilično nepoželjan na svjetskoj sceni. I prilično izoliran. Moć lire mu je padala paralelno s njegovim utjecajem u svijetu a kolaps turskog gopodarstva poprimao je razmjere katastrofe.Nakon Plenkovićevog “Ne” vetu i “Da” Bakir-Shulz-Shwartz invaziji na Dayton, Erdogan je postao jedini blokator širenja NATO-a.
I svi sa Zapada sada trče k njemu. Nose mu mirise , zlato i tamjan. U njegovu siromašnu štalicu. Gdje je rođen novi mali Bog. Novi kalif postmoderne.
Nude mu oružje, dionice, povoljne zajmove, s nula posto kamata. Sve. I da radi s okolnim zemljama što hoće. Sve što su mogli nuditi Hrvatskoj. Da se samo ohrabrila. Biti svoja. Imati svoj interes i braniti ga.
Ništa nam ne nude. Niti će. Sve nude Erdoganu.
Samo da se ne miješa u rat s Rusima. I prestane gnjaviti Švede i Fince.
A on se smješka.
Naš maleni europski Bog. Došao s Istoka.
Rođen u bešici novog malenog muslimanskog Novorođenčeta.
Boga mira.
U ulozi miroučitelja koja mu je uletjela kad se najmanje nadao.
Božić naš Rejep ima sjano žezlo u rukicama.
I na njemu crveni gumb. Koji u svakom trenu može stisnuti.
Žezlo je to mira, hepek, koji poludjelu kršćansku braću Europe, zaustavlja od suludog i masovnog krvoprolića.
Oči svih naroda svijeta uprte su u Erdogana.
I Kršćani u njemu vide poslanika mira. I mole za njegovo zdravlje.
Jer narodi kako ruski, tako i ukrajinski i finski i američki svi su protiv ovog rata.
Samo nas njihove “demokratske” elite uvjeravaju putem svojih “slobodnih” medija , zabranjujući medije onih drugih, da svi narodi svih ovih zemalja jedva čekaju ratove.
Tako je to oduvijek. Lica preplašene djece, dječaka, pa čak i djevojčica, nemilosrdno skinuti s PlayStationa gledaju surovu igricu velikih. U živo. Uvjereni da je to čast. I prilika. Zaorati svojim zubima njive Galicije, plutati u luci Odesse za nešto malo orgazma nekog čike s Wall Streeta. Koji u tisućama smrti tuđih mladosti i upravljanjem cijelim kaosom putem svojih avatar na svijetu, domorodaca, trči svoje posljednje ogazmičke dane.
Tako su nas Orci Rata svojedobno uvjerili da je 500.00 Iračke djece, nikome krivih malenih muslimana, umrlo za ideal slobode Madalaine Allbright. I da su umirući od gladi, svojim majkama pjevali “Ne plači nano moja, mi idemo na neko dobro mjesto a za nama će brzo i teta Madalaine, i bit će nama super onda ne brini ti nano ništa”. I cijeli svijet se morao klanjati toj laži. I klanja joj se i danas. Nakon što je Prljava Berta zijanula.
Svijet se preko noći promijenio. A sve opet djeluje i kao dogovorena rusko-turska strategija. S tim što nevjerojatno glupavoj Europi i SAD-u nešto tako uopće i ne pada na pamet da bi uopće bilo moguće. Tko uopće savjetuje te ljude? I tko im piše analitiku?
Toliko su fokusirani na sebe, “demokrate” da se čini kao da su posve zaboravili kako je Trump niz vodu svojedobno pustio Erdogana. Nanijevši mu ogromne gubitke ekonomiji blokadom turskih proizvoda. I kako se radi o izuzetno jakom lideru. Koji je u stanju geopolitički preorijentirati ekonomiju. Naći novog saveznika. I koji pamti. I uzvraća.
Bilo kako bilo dugo vremena u USA tisku nećete čitati naslove o “diktatoru s Bosfora”, “kršenju ljudskih prava u Turskoj, negiranju genocida na Armencima i političkom progonu neistomišljenika koje on naziva jednostavno teroristima.
A sve po američkom modelu.
Jer ako Amerika može nazvati pojedine islamske udruge terorističkima u američkom svetu, možda onda i rusija u ruskom, Kina u kineskom a turska u turskom svetu.
Sve velike velesile pokazuju Americi da ne postoji globalna ideologija svijeta koju crta jedan ured u Washingtonu. I da u nikad umrlim megacarstvima, Visoke Porte kroje svoje narative, ideje i sustav vrijednosti.
I svi to znaju. Svi osim Hrvata i Hrvatske. O tome u idućem tekstu.
wpDiscuz
