Godinama je pisao o fingiranim prosvjedima američke vlade po svijetu, umjetnim direktnim demokracijama i hibridnim revolucijama koje se za potrebe ovog ili onog naftnog kartela ovog ili onog kapitalizma podižu u zemljama trećeg svijeta i državicam slabih demokracija.
Kada je taj isti scenarij primjenjen u BIH, kao da ona nije treći svijet, kada su “spontani” prosvjedi u Bosni, tako smiješno raskrinkani pozivima prosvjednika američkoj ambasadi da im da naputke što da čine dalje, čak niti tada Žuži Jelinek hrvatske filozofije kojeg od mislja zovu mali Žižekov pisao je “tekstove nade”.
No za vrijeme trajanja “velike” bosanske revolucije Horvat nije napisao niti slova o pozadini cijele priče. Štoviše, toj sveopćoj kakofoniji obmane , osim svog imena, prikeljio je i ime Noama Chomskog i tako za potrebe vlastite karijere i nagrada koje ima obraza primiti makar se one temeljile na prodaji laži neinformiranim strancima eksploatirao i jednog Chomskog, filozofa kojeg je u vlastitoj naivnosti uvjerio da to što se događa u BIH jest stvarno i da to ne huče kapitalistički interesi s bosanskijeh sokaka nego gladni želudci Hrvata , Srba i Bošnjaka. Koji su tako pukli od gladi da su samo 6 mjeseci kasnije mahom zaokružili na izborima da je Srećko Horvat ipak bio samo oportuni lažov.
Hrvatska ljevica solidarno mu danas plješće za nagradu. Makar svi listom znaju da je i on, skupa s njima prodao obmanu a ne nadu. Nema razvoja direktne demokracije, i nema plenuma, nema socijalne revolucije u glavama ljudi u društvima u kojima ne postoji demokracijam u kojima se provode projekti prošlih stoljeća. i u kojima nacionalne priče nisu završene.
Kitu bi Horvat danas mogao po Zagrebu organizirati Filozofski teatar i subverzivne festivale da mu usred Hrvatske huči otvoreno nacionalno pitanje. Al eto ne huči. Pa iz zemlje Horvata u kojoj je nacionalno pitanje rješeno tako da je jedan nacionalizam silom slomio drugi, Horvati popuju o subverzijama i plenumima drugima.
Filozof Srećko Horvat na hrvatsku se javnu scenu vraća ‘Filozofskim teatrom’, novim programom zagrebačkog HNK-a koji će ugostiti brojna svjetski poznata imena iz svijeta kulture i umjetnosti.
U razgovoru za tportal.hr Horvat govori što želi postići ‘Filozofskim teatrom’, osvrće se na Reutersovu nagradu koju je nedavno dobio u Londonu te analizira političku situaciju u Hrvatskoj i šire
Autor: Gordan Duhaček
Nakon što je dugi niz godina bio vrlo prisutan u promoviranju lijevih ideja u hrvatskoj javnosti, filozof Srećko Horvat u 2014. bio je mnogo manje vidljiv u Hrvatskoj, ali je zato njegov rad itekako primijećen u svijetu. Horvat je objavio knjigu u Njemačkoj i Velikoj Britaniji, a njegova odsutnost s hrvatske kulturne scene itekako se osjetila i tijekom ovogodišnjeg Subversive Festivala, koji je prošao gotovo pa nezapaženo u odnosu na godine kada mu je spiritus movens bio Horvat.
No od 15. studenog Horvat se vraća na scenu, ovoga puta doslovno, jer tada započinje program Filozofski teatar u zagrebačkom HNK-u koji se otvara gostovanjem slavne francusko-bugarske filozofkinje Julije Kristeve.
U Zagrebu ćete u studenome započeti vođenje novog programa HNK-a Filozofski teatar. Kako je došlo do suradnje s novom intendanticom Dubravkom Vrgoč te što je ideja Filozofskog teatra?
Ideja je da se filozofija vrati u kazalište i obrnuto, da se kazalište vrati filozofiji. To je veza koja je postojala još od Aristotela i seže preko Nietzschea i Brechta sve do Susan Sontag. Naravno, svako je kazalište u svojoj srži filozofsko, jer promišlja svijet oko sebe; glumci, ako su dobri glumci dopiru do najdubljih granica vlastitog sebstva, redatelji ako su dobri redatelji kreiraju nove svjetove koji dopiru do granica kojih publika nije bila ni svjesna… I to je kazalište koje nam danas često nedostaje, kazalište koje bi ponovo postalo relevantno u društvu i među ljudima, i to ne samo među ljudima koji redovito idu u kazalište, kazalište kao ono u Sarajevu pod opsadom u kojem je odigrano čak dvije tisuće predstava koje je vidjelo preko milijun gledalaca. Nekad, čak i kad bombe padaju, trebamo upravo kazalište!
Koji su tehnički detalji Filozofskog teatra – gdje će se program održavati, hoće li se naplaćivati upad, koji je ritam gostovanja, kada završava sezona…?
Program će se održavati jednom mjesečno, a neki od gostiju koje, osim Julije Kristeve, mogu najaviti su talijanski pisac Niccolò Ammaniti, jedna od najvećih živućih glumica Vannessa Redgrave, sociolog Richard Sennett, itd. Te javne debate neće biti klasične debate, već ćemo pokušati iskoristit infrastrukturu koju pruža HNK, od glumaca do scenografije, tako da ćemo se truditi da svaki puta pripremimo nešto novo za našu publiku. Upad će biti simbolički, ali iz pokušaja da program bude samoodrživ i da se može pokriti od karata i sponzora. Naravno, bit će popusta i za studente i za nezaposlene kako bi svi koje zanimaju takvi sadržaji mogli doći. Uz taj mjesečni program, važan segment Filozofskog teatra bit će i produkcija predstava; pokušat ćemo barem jednom na godinu dobiti originalan filozofski tekst koji će potom biti postavljen na scenu. Prvi je Žižekova ‘Antigona’, dramski tekst koji je već napisan i koji čeka da zaživi upravo u HNK-u.
Kakav odjek u hrvatskoj javnosti, ili barem kulturnoj sceni, očekujete od Filozofskog teatra?
Pa znate već kakav je bio odjek, optuživalo se i mene i intendanticu Dubravku Vrgoč da ćemo uništiti ‘nacionalno’ u narodnom kazalištu, pisale su se peticije, a neki su mediji objavili izjave koje ni u bunilu ne bih izrekao, primjerice da ‘samo moja filozofija može spasiti hrvatsko kazalište’. Kao prvo ne znam koja je to moja filozofija, a kao drugo, ako ičime baš ja mogu spasiti hrvatsko kazalište, onda je ono stvarno na niskim granama. Moj cilj uopće nije bio petljati se u ‘spas hrvatskog kazališta’ niti pretvarati se da znam o kazalištu išta više od prosječnog ljubitelja kazališta. Ali cilj jest pokazati da i HNK može biti središte kritičke misli.
Koliko će ideološki i politički homogeni biti gosti? Recimo, biste li voljeli ugostiti Fukuyamu ili Nialla Fergusona?
Francisa Fukuyamu, još otkako smo se prije tri ili četiri godine susreli u Parizu i imali jako zanimljivu diskusiju, uporno zovem u Zagreb. Samo je na njima hoće li pristati doći. Meni su debate s neistomišljenicima općenito zanimljivije nego kad istomišljenici samopotvrdno klimaju glavom.
Nedavno ste u Londonu nagrađeni za članak o socijalnim prosvjedima u BiH početkom godine, koji je tada objavljen u The New York Timesu. U državotvornom diskursu bi se moglo reći da ste jedan od najboljih ‘promotora Hrvatske u svijetu’, s obzirom na to da Vas kao hrvatskog filozofa objavljuje NYT, a nagrađuje Reuters. Kako pak gledate na tu nagradu?
Kao što sam i rekao na svečanoj dodjeli u Londonu, nije baš lako objaviti tekst u novinama kao što su New York Times. Ali, i to potpuno iskreno mislim, neusporedivo je teže organizirati plenum ili prosvjed.
S druge strane, rezultati izbora u BiH pokazali su da se postojeći sustav etnonacionalizma donekle konsolidirao. Kako iz današnje perspektive analizirate socijalnu pobunu iz veljače?
Ako su rezultati izbora pokazali da je moj tekst bio preoptimističan u tvrdnji da se plenumima, ako ništa drugo, barem rađa nada, onda mogu odgovoriti samo onako kako je Hegel jednom odgovorio: ‘Tim gore po činjenice!’ Drugačije rečeno, nacionalne podjele jedino mogu odnijeti Bosnu i Hercegovinu u još goru situaciju. Plenumi su ukazali na jednu drugačiju budućnost, oni su došli iz budućnosti same. Ali plenumi sami po sebi, naravno, nisu dovoljni!
No bilo je i povika u stilu ‘Zaustavite Reuters!’ kada je objavljena vijest o tome da ste nagrađeni. Vaši kritičari zamjeraju da ne razumijete stanje u Bosni i Hercegovini te da je glavni problem položaj Hrvata. Kako komentirate inzistiranje na tom nacionalističkom narativu?
Znate, prije početka rata, netko je u Sarajevu na pošti napisao grafit ‘Ovo je Srbija’. Već idući dan, netko je dopisao: ‘Ovo je pošta, budalo!’ U današnjem Beogradu postoji divan odjek tog grafita: ‘Srbija Srbima, Obala Slonovače – slonovima!’ Jednako tako, meni politika koja kaže BiH – Hrvatima, BiH – Srbima, BiH – Bošnjacima, zvuči baš kao da kažete: BiH – slonovima! Puno mi više smisla ima Obala Slonovače – slonovima! I mogu ja traktate o tome pisati, ali jedan je stariji gospodin na plenumu u Sarajevu to sažeo bolje od bilo koje političke analize: ‘Ako sam ja musliman, a on je Srbin ili Hrvat, ako smo gladni, zar nismo braća?’ Da, trebaju nam braća po trbuhu, to se zove klasna svijest. A kada se Bošnjak, Srbin i Hrvat nađu na plenumu, to se zove klasna borba.
Desne i klerikalne ideje u međuvremenu su odlično predstavljene u Hrvatskoj, velika društvena energija akumulira se na tom dijelu političkog spektra, čemu svakako pomaže i dugotrajna recesija, ali ne treba ni ignorirati veliku strast i angažman klerikalnih aktivista. Nasuprot tome, lijeva je scena većinom – izuzecima čast – pobjegla još više u teoriju. Zbog čega se hrvatska ljevica ne može efikasnije politički organizirati; gdje je hrvatska verzija Syrize ili Podemosa? (Pritom, naravno, ne računamo SDP kao ljevicu…)
Dobro pitanje. Syriza će, ako je vjerovati posljednjim analizama, vrlo vjerojatno dogodine preuzeti vlast u Grčkoj. Podemos je, makar osnovan samo četiri mjeseci prije izbora, osvojio čak osam posto glasova, a članstvo je od srpnja ove godine do kraja listopada došlo s nule na 190.000 članova. Trenutačno su treća stranka u Španjolskoj po broju članova. Nedavno je Državni ured za upravljanje državnom imovinom javno, pazite to se ne radi više tajno, objavio popis svega što se kani privatizirati: osim autocesta, tu je i Hrvatska pošta, Hrvatska poštanska banka, HŽ Cargo, Croatia Airlines, Narodne novine, Petrokemija i Imunološki zavod. Drugim riječima, ova će vlada rasprodati sve strateške interese koje neka država može imati, od cesta do zračnog prostora, od pošte do zdravstva. Oni to zovu ‘koncesijama’, ali to je samo ljepša riječ za ‘privatizaciju’, kao što je ta famozna ‘tranzicija’ samo eufemizam za ‘pljačku’. Nekoć je to radio HDZ, sada to radi SDP, pa će opet HDZ, pa će opet SDP. Da, potrebna nam je hrvatska Syriza.
Svojedobno ste bili jedan od prvih zagovornika direktne demokracije u Hrvatskoj. U međuvremenu se stalno sakupljaju potpisi za ovaj ili onaj referendum; kako Vam se čini razvoj događaja po tom pitanju?
I dalje vjerujem u direktnu demokraciju. Ali ona se ne može razviti u društvu koje samo nije demokratično. Još od Platona postoji tumačenje antičke grčke riječi ‘pharmakon’ kao nečega što može biti i ‘lijek’ i ‘otrov’. Ili da banaliziramo, avion može biti sredstvo u rukama bombaša-samoubojica, ali može biti i prijevozno sredstvo. Tako i referendumi. Zar bismo trebali zabraniti referendume zato što su u Švicarskoj zabranili izgradnju minareta? Neki su referendumi nažalost ‘pharmakos’, ritual žrtvovanja koji se održavao u Ateni kada bi se neki član društva prozvao ‘viškom’ i protjerao iz zajednice kako bi se društvo ‘pročistilo’. Drugi su, poput prikupljanja potpisa protiv monetizacije autocesta pokušaj da se zaustavi ideja koja graniči s ludilom da ova vlada, bilo koja vlada, koja ima mandat na četiri godine bez javne rasprave odluči nešto što će se ticati generacija koje će živjeti narednih četrdeset godina u ovoj zemlji? Nažalost, direktna demokracija nije dovoljna.
U proteklih godinu dana niste bili baš prisutni na hrvatskoj javnoj sceni. Čime ste se bavili?
U proteklih godinu dana, osim da vidim roditelje i prijatelje, praktički nisam ni bio u Hrvatskoj. Uz predavanja koja imam po svijetu, završavam jednu knjigu za Polity Press i drugu za Columbia University Press, posvetio sam se ozbiljnom radu za koji je potrebna tišina i distanca. Vidjet ćemo kako će to ispasti; u svakom slučaju, to je ono gdje mi je trenutačno srce.
Tportal.hr
wpDiscuz