U Domu HDZ-a BiH jučer je zatvoren krug. Održan je sastanak za koji ni temeljna ploča te zgrade nije vjerovala da će se ikada zbiti: sjeli su Bobanovci i nasljednici Blaža Kraljevića. Generala Armije BIH. Onog koji je u Dretelju skupa s Rasimom držao Dretelj 1. Gdje je kum Štefice Galić silovao zatočenice. O čemu Štefica nikad slova napisala nije al ga je ubacila u svoj filmčeko kao humanistu.
I ne, nije se radilo o duhovnom okruglom stolu ni o prepoznavanju političkih ostataka iz ratnih godina – nego o jačanju dijaloga. Onog istog koji su nekoć rušili. Naime HDZ-u treba satelit a tri satelita su otišla iz HNS-a. Pa se HSP gleda ogrebati nabačenim glasovima.
Dragan Čović je, kao domaćin, ugostio Nikolu Raguža (HSP BiH) i Zvonku Jurišića, stomatologa i nekadašnjeg političkog akrobata, danas očito spremnog ponovno popuniti desni krak hrvatske političke čeljusti. Lika koji živi u Mostaru al je zastupnik u ZHŽ. Što će reći da se akrobatika Daytona bar kad su kantoni u pitanju lako svlada.
Tijekom susreta se, kako kažu iz priopćenja, raspravljalo o aktualnoj situaciji i izazovima s kojima se Hrvati u BiH suočavaju, a razgovor se vrtio oko Hrvatskog narodnog sabora – one iste platforme koja je, ironično, stvorena upravo radi poradi i glede destruktivne uloge koju su HSP i NHI igrali kad su ulazili u Alijanse i Platforme, srušivši jedinstveni hrvatski blok.
Zato, ako već nije bilo riječi o isprici, barem neka je bilo jedno skromno “izvini, Dragone, zmaju hrvacki, nećemo bolan više”.
Ako nije – onda se možda stvarno radi o izvođenju priručnika Mate Granića, čiji je politički DNK danas razvučen kroz DC, u šali zvan kao Plenkovićev HDZ 2.0, i DP – sve bivši HSP-ovi u različitim presvlačenjima.
Jer to je BiH – zemlja u kojoj svaka stranka prije ili kasnije završi u friziranom braku s HDZ-om, pa se brisanje prošlosti odrađuje kao kod lošeg zubara – lokalna anestezija i nula samokritike.
A kad smo već kod zubara…
Mi s Poskoka još uvijek držimo bistu Ante Pavelića, onu istu koju smo iznijeli iz ureda HSP-a u Širokom dok su se oni sami raspadali pod vlastitim sloganima. I zanimljivo, nitko iz te silne pravašije nikad nije pitao gdje je. Niti priznao da je njihova. Valjda ih je bilo stid.
Al’ dobro – poslat ćemo im je natrag. Možda preko Čovića. Ili, bolje, preko fra Milenka Stojića, ako nam obeća da neće i bistu staviti na listu blaženika. Kad već može Radu Glavaša. Drugog do Ante.
Jer i bez Ante imamo već na Širokom ozbiljan problem s inflacijom svetaca iz političkih ureda. Samo što se o tome šuti. I priča o zloj partizanki koja je upucala dobre fratre. Dok se istina o Radi Glavašu i o tome kako je taj frtar pucao na Stepinca rečenicom “bit će Alojzuije krvi do koljena” gura pod tepih.
wpDiscuz
