Nevjerojatno, ali ovo nije bio najveći debakl Dinama u povijesti. Ma kakvi, debakli su za Dinamo ono što je Neretva za Mostar – stalna i neizbježna pojava. No, kad pričamo o povijesnim debaklima, taj poraz 9:2 u Mostaru 1980. godine, iako formalno beznačajan, odjeknuo je kao da su Modri pali usred Maksimira. I to nije bio poraz u onom običnom, svakodnevnom smislu – to je bio povijesni, antologijski poraz koji se dogodio na Veležovom turniru, čista egzibicija, ali bolan, jer kad te Mostarci nagaze, osjetiš to do Zagreba.
Kada se piše o Blažu Sliškoviću, to je kao da pišeš o mostarskom mostu, jer obojica dijele sudbinu – monumentalni, a ipak srušeni. Samo što se most može obnoviti, a Sliškovićeva karijera ostaje zauvijek nedovršena.
Naravno, svatko tko je barem jednom u životu šutnuo loptu zna za Baku – on je nogometni boem, nogometni Maradona s Balkana, ali i čovjek čiji su “kavanski golovi” ponekad nadjačali one na terenu.
Dok drugi treniraju, on ispija kave, dok drugi disciplinirano prate trenera, on se sjeća da je zaboravio ključ od stana i – naravno – ostao zaključan.
Ali Slišković, baš kao i Stari most, simbolizira nešto više. On je simbol Mostara, grada koji se nikada nije mogao odlučiti je li više Most ili Karađozbegova džamija, ili možda pivo u birtiji.
I dok Stari most pada pod granatama, Blaž Slišković pada pod vlastitim slabostima – ozljedama, neodgovornošću i boemskim stilom života. No, na kraju dana, obojica stoje kao spomenici: jedan u kamenu, drugi u pamćenju svih nas koji znamo da bi, da je svijet pravedniji, Baka igrao više od 26 utakmica za Jugoslaviju i umjesto tri gola, zabio njih trideset.
Što je, uostalom, rušenje mosta za Sliškovića? Pa ništa. Srušen most, srušen san, ali jedan ljudski život uvijek vrijedi više.
“Što je za mene značilo rušenje tog mosta? Pa bila je to tužna slika. Samo znaš što? Ako je, i samo ako jest, istina da je most služio za prijevoz streljiva za Armije BiH, drago mi je da je srušen. Ne zbog vojske, nego zbog streljiva. Ja bih vam isto rekao da je HVO vozio streljivo preko tog mosta. Tako je spašeno možda nečijih sto života. A jedan ljudski život ne vrijedi stotinu starih mostova. Dao bih sto jeb**** mostova za jedan život. I znate poantu? U Mostaru su svi ostali mostovi srušeni, svi su porušeni.”
“Samo oni koji za njim žale toliko, žale jer su ga Turci napravili. Zato. Oni u tome vide smisao, kao što neki drugi vide smisao u tome da je neki most sagradila Austro-Ugarska. I za to vrijeme im nije žao deset tisuća ljudi. Kažu da je most simbol. Da. Ali evo, napravili su nove. Treba objektivno gledati na stvari. Takvih priča o simbolima u Mostaru ima mnogo, a o objektivnim stvarima nitko ne govori”, rekao je Slišković.
“Daj sto jeb*** mostova za jedan ljudski život”, rekao je jednom, i vjerojatno je u pravu. Možda u tom kaosu ratova i porušenih simbola, život Blaža Sliškovića nije ništa manje vrijedan od tog istog Starog mosta – i oboje su preživjeli, makar okrnjeni.
I dok danas gledamo kako se novi most diže iznad Neretve, ostaje pitanje hoće li se ikada dići neki novi Blaž Slišković na stadionima ili će njegova legenda zauvijek ostati vezana uz kafane i karantene iz kojih je bježao kao da bježi iz vlastitog života.
Naravno, 9. veljače je datum za pamćenje, jer se nekako i rezultat poraza savršeno poklopio s datumom, kao da su zvijezde namjerno htjele prirediti mali astronomski šamar za Dinamo. Ali nije stvar samo u rezultatu. Ma kakvi! Ono što je ovaj debakl učinilo legendarnim bila je ta čuvena razmjena izjava između Marka Mlinarića i Bake Sliškovića.
Dok su Mlinarić i društvo nakon utakmice krivili tulumarenje do četiri ujutro za ovakvu katastrofu na terenu, Baka je kao iz topa odgovorio: “Je, a mi smo bili u kazalištu.”
Naravno da je to bila Sliškovićeva šala, ali ona je savršeno sažela sve što je Baka bio – nevjerojatno nadaren, uvijek s dozom ironije, i uvijek negdje drugdje, bilo na terenu, bilo u svojoj glavi.
U tom je odgovoru bila cijela filozofija Mostara: možete nas pobijediti jednom, dvaput, ali Mostar je grad u kojem smo svi mi uvijek malo u kazalištu, čak i kad smo na stadionu.
I ta utakmica, koliko god da je završila rezultatom koji je sramotio Dinamo, zapravo je bila samo pozornica za još jednu od onih nezaboravnih anegdota koje čine nogomet ne samo igrom, nego pričom.