Published On: Pon, kol. 31st, 2015

Jure KRIŠTO: Muslimani i NDH

O vjerskom, kulturnom i političkom položaju i ulozi bosansko-hercego­vačkih muslimana (danas Bošnjaka) zasigurno bi trebalo istraživati mno­go i jednako tako pisati. Neki među njima to i čine, barem što se pisanja tiče. Ovdje želim posvetiti pozornost jednom malom segmentu te povijesti, tj. nekim vidovima uloge muslimana u političkom životu Nezavisne Drža­ve Hrvatske. Ni tom pitanju ne prilazim od početka,2) iako se mora prizna­ti da nije puno značajnijega učinjeno u tom smislu od osamostaljenja Bos­ne i Hercegovine.3) Ono što je učinjeno pod jakim je ideološkim i političkim utjecajima, tako da izranjaju dvije tendencije, ne nužno međusobno isklju­čujuće: umanjivanje uloge muslimana u stvaranju i upravljanju NDH te njihovo ahistorijsko izdizanje kao nositelja bošnjaštva. Ne namjeravam, dakako, ispuniti tu prazninu, jer bi za to trebalo mnogo više napora. Isti­čem samo ono što mi se čini da bi trebalo učiniti glede tih pitanja. Čini mi se da bi trebalo posvetiti dužnu pozornost barem dvjema skupinama pita­nja. Prvo, trebalo bi osvijetliti ustašku ideologiju s obzirom na muslimane te političku praksu državnih vlasti prema njima. S druge strane, trebalo bi vidjeti koliko su muslimani bili suglasni s takvom političkom praksom i u kojoj su mjeri nastojali manipulirati raspoloženjem državnih vlasti pre­ma njima u svoju korist, što nije uvijek nužno bilo u suglasju s državnom politikom. Drugo, trebalo bi pobliže ispitati odnos bosansko-hercegovačkih muslimana prema srpskom stanovništvu. Zna se da je taj odnos u početku bio brutalan, ali i to da se s vremenom mijenjao. No potrebno bi bilo ispi­tati je li ustaška vlast koristila muslimane za ostvarenje planova s pravo­slavnim življem ili se postupak muslimana prema pravoslavcima u Bosni i Hercegovini može razumjeti iz njihova tradicionalno antagonističkog ras­položenja prema kršćanima, napose prema pravoslavcima (“hrišćanima”). Potrebno je također držati na umu da se u službenim dokumentima NDH ne pravi razlika između muslimana i katolika nego se muslimani uvijek identificiraju kao Hrvati, što zahtijeva dodatni napor identifikacije o ko­jem je segmentu populacije stvarno riječ.

Ovdje nudim analizu nekoliko izvora, osobito onih iz Katoličke crkve, koji se bave problemom odnosa ustaške vlasti prema muslimanima te pro­blemom dominantne uloge muslimana u pokoljima pravoslavnog stanov­ništva u Bosni i Hercegovini, a koji su do sada bili vrlo malo poznati ili posve nepoznati.

 

2) Usp. M. HADŽIJAHIĆ, “Muslimanske rezolucije iz 1941. godine”, Zbornik1941. u istori­ji naroda Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1973., 275-28; V. DEDIJER i A. MILETIĆ, Ge­nocid nad Muslimanima 1941-1945: zbornik dokumenata i svjedočenja, Sarajevo, 1990. S.

 

3) BRKLJAČA, M. PELESIĆ, H. KAMBEROVIĆ, “Bosna i Hercegovina u toku Drugog svjetskog rata”, u: Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata, Sarajevo, 1994.,271-309, podjakimje utjecajem bivše jugoslavenske historiografije. N. MALCOLM, Bosnia. A Short History, London, 1994., 174-192, pisana je pod snažnim dojmom velikoga trpljenja muslimana Bošnjaka u ratu Srba protiv njih 1992.-1996. S. ČEKIĆ, Genocid nad Bošnjacima u drugom svjetskom ratu. Dokumenti, Sarajevo, 1996., drži genocidnošću to što su državne vlasti NDH ubrajale muslimane u Hrvate.

Ustaške vlasti i muslimani

Među bosansko-hercegovačkim muslimanima bilo je između dva svjet­ska rata različitih tendencija glede nacionalnog izjašnjavanja. Manja sku­pina se izjašnjavala Srbima, malo veća skupina političkih vođa, s Hakijom Hadžićem4) na čelu, izjašnjavala se Hrvatima, a muslimanski kler, uz koji je vjerojatno pristajala većina vjerničke populacije, najradije je ostajao ne­utralan, neopredijeljen. Iznimka je bio brat čelnika Jugoslavenske musli­manske organizacije, Mehmeda Spahe,5) Fehim,6) koji je bio Reis ul-ulema od 1938. do 1942. te koji se izjašnjavao Hrvatom. Kroz kulturno društvo Narodna uzdanica Fehim Spaho utjecao je na mnoge muslimanske obra­zovanije krugove da se osjećaju Hrvatima. No postojalo je i Srbima naklo­njeno društvo Gajret.7)

4) H. Hadžić (Bileća 1. 1. 1883. – Damask, 1. 1. 1953.). Gimnaziju je završio u Mostaru, a studirao na sveučilištima u Beču i Jenni. U doba Austro-Ugarske osnovao je konvikt za odgoj muslimanske mladeži u Sarajevu i Mostaru. Pred 1. svjetski rat uređivao je časopis Hrvatska svijest te politički list Svijet, a potom i glasilo Hrvatske musliman­ske napredne stranke, istog imena – Svijet. Za vrijeme 1. svjetskog rata pao je u ru­sko zarobljeništvo. Nakon povratka, u Sarajevu se zauzimao za smanjivanje nepisme­nosti, te u tom radu surađuje sa Seljačkom slogom. Politički djeluje u Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji (JMO). Bio je u skupini muslimana koji su 25. X. 1935. od­bacili odluku vodstva JMO-a o pristupanju Jugoslavenskoj radikalnoj zajednici (JRZ). U studenome 1936. također je bio među muslimanskim predstavnicima na kojem je osnovana Muslimanska organizacija Hrvatske seljačke stranke (MO HSS) te izabran za njezina čelnog čovjeka. Nakon osnivanja Banovine Hrvatske 1939., Hadžić se u ime MO HSS izjasnio za autonomiju BiH. Nakon proglašenja NDH uključio se u ustaški pokret i obnašao niz odgovornih dužnosti: izvanredni ustaški povjerenik GUS-a za Tuzlu, poglavni pobočnik GUS-a, ustaški povjerenik za Sarajevo i bivšu Drinsku ba­novinu. Zalagao se za uključivanje Novopazarskog sandžaka u sastav NDH. U ožujku 1942. imenovanje poslanikom u MVP, odakle je 11. VII. 1944. imenovan za poslanika u Budimpešti. Početkom svibnja 1945. povlačio se s ostalim dužnosnicima NDH u Au­striju, odakle se uspio prebaciti u Siriju, gdje je i umro. (Podaci preuzeti iz: Tko je tko u NDH, Zagreb, 1997., 148.)

 

5) M. Spaho (Sarajevo, 13. VIlI. 1883. – Sarajevo, 29. VI. 1939.). Studij prava završio je u Beču. U vrijeme Kraljevine SHS bio je prvak Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO). Također je obnašao dužnost ministra u više vlada. Političkim taktiziranjem i na­godbom s beogradskim vlastima nastojao je ishoditi što povoljniji položaj muslimanskog stanovništva. No to ga je dovelo na kraju političke karijere da postane jedan od stupova velikosrpske vlade te da njegova stranka dobije epitet režimske.

 

6) F. Spaho (Sarajevo, 4. II. 1877. – Sarajevo, 13. II. 1942.). Brat Mehmeda Spahe, mini­stra u vladama Kraljevine Jugoslavije i predsjednika JMO-a. U Sarajevu je završio vjerske muslimanske škole i šerijatsku sudačku školu. Službovao je kao arhivar, še­rijatski sudac, tumač za turski jezik, te od 1908. pri Zemaljskoj vladi BiH kao vladin podtajnik. Zaslužan je za osnivanje Balkanskog instituta u Sarajevu 1910. U Kraljevi­ni Jugoslaviji od veljače 1919. do listopada 1920. bio je načelnik u Ministarstvu vjera u Beogradu, a potom do 1923. viši vladin savjetnik i nadstojnik odsjeka za vjere u Sa­rajevu. Kao nepoćudan, 1923. je umirovljen, ali nakon godinu dana vraćen je u službu, da bi ubrzo opet bio umirovljen. Imenovan je naibom Islamske vjerske zajednice i pred­sjednikom Vrhovnoga šerijatskoga suda u Sarajevu 1936. Za reis-ul-ulemu, vrhovnoga vjerskoga poglavara muslimana u Jugoslaviji, ustoličen je 9. VI. 1938. i na toj dužno­sti ostao je do smrti. Za NDH zalagao se za ravnopravnost islamske vjere u državi i tražio da se definira vjersko-prosvjetna autonomija Islamske vjerske zajednice. U lip­nju 1941. predvodi rad tek osnovane komisije šerijatskih vjerskih stručnjaka na izra­di Nacrta islamskoga zakona i ustava, koji je u srpnju predan Poglavniku. Pokretač je niza aktivnosti za pomoć stradalnicima, posebno nakon srpskih zločina nad musli­manskim stanovništvom. Zaslužan je za osnivanje Hrvatsko-muslimanskog društva “Narodna uzdanica” 1922., u kojemu je aktivno djelovao do smrti. Bavio se književnim i znanstvenim radom. Značajan je njegov prikaz najvrjednijih rukopisa i knjiga Gazi Husrev-begove knjižnice. Od 1500 katalogiziranih rukopisa koje je obradio, objavljen je izbor u četiri sveska pod naslovom Arabski, perzijski i turski rukopisi Zemaljskog mu­zeja u Sarajevu (Glasnik zemaljskog muzeja za BiH, četvrti svezak, 1942.). (Tko je tko u NDH, 363-364).

 

7) A. ZULFILKARPAŠIĆ, Bosanski Muslimani, čimbenik mira izmedu Srba i Hrvata, in­tervju, Bosanski institut, Zurich, 1986.

Budući da su ustaški čelnici bili sljedbenici ideologije koja je bosan­sko-hercegovačke muslimane držala najhrvatskijim dijelom hrvatstva, a Bosnu i Hercegovinu prirodnim sastavnim dijelom nezavisne hrvat­ske države, muslimane nije smetalo takvo njihovo uzdizanje, što se po­kazalo i u prigodi uspostave NDH. Hrvatsko muslimansko društvo u Zagrebu na svojoj svečanoj sjednici srdačno je pozdravilo uspostavu hr­vatske države u čijem sastavu je bila Bosna i Hercegovina.8) Pavelić je po­kazao svoju trajnu naklonost muslimanima i u prigodi imenovanja naj­viših državnih dužnosnika, kad je potpredsjednikom vlade imenovao dr. Osmana Kulenovića.9) Na dužnosti gaje zamijenio 7. studenog 1941. njegov brat Džafer-beg.10) Ujedno je 30. travnja objavio odredbu o preseljenju pot­predsjedništva u Banja Luku, kamo se Kulenović preselio već 4. svibnja. U prigodi primanja zagrebačkoga muftije Ismeta ef. Muftićall) 23. travnja 1941. Pavelić je izrazio nadu da će se svi muslimani iz hrvatskih zemalja naći na okupu u nezavisnoj hrvatskoj državi. Pri tom je mislio i na San­džak12) U razgovoru s Ribbentropom 6. lipnja 1941. Pavelić je izrazio uvje­renje da s muslimanima neće biti problema.l3) Ne treba također smetnuti s uma da su politički predstavnici muslimana, okupljeni prije rata u Ju­goslavenskoj muslimanskoj organizaciji, većinom izrazili lojalnost NDH i njegovu poglavniku. Jedan od njih, Hakija Hadžić, bio je imenovan ustaš­kim povjerenikom za Bosnu i Hercegovinu.

 

8) Vidi: Hrvatski narod, 12. travnja 1941.

9) O. Kulenović (Rajnovci kraj Kulen Vakufa, 15. XII. 1889. – Zagreb, 7. VI. 1947.). Potječe iz bogate begovske obitelji. Već tijekom gimnazijskih dana u Sarajevu i Tuzli ističe se kao Hrvat, što je potvrdio i nakon dolaska na Zagrebačko sveučilište. U vrijeme Aus­tro-Ugarske bio jedan od najmlađih zastupnika u zemaljskom Saboru. U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca početkom 20-ih godina bio je kotarski predsjednik u Kotor Varoši, ali je zbog hrvatstva bio smijenjen, nakon čega je 1923. otvorio odvjetnički ured u Bihaću. Nakon proglašenja NDH, Pavelić ga je 16. IV. 1941. imenovao potpredsjednikom Vlade, a dužnost je obavljao u Banja Luci, koju su ustaške vlasti zamislile kao jedno od glavnih središta države. Kulenović je bio u delegaciji NDH u Rimu, gdje su 18. V. 1941. A. Pavelić i Mussolini potpisali Rimske ugovore. Kulenović je bio na čelu poklonstvene delegacije muslimana Poglavniku. Iz Banja Luke je izvješćivao Pavelića o pokoljima Srba. Posli­je tri mjeseca podnio je ostavku. Pavelić je tek u jesen prihvatio njegovu ostavku te premjestio potpredsjedništvo Vlade natrag u Zagreb, a na njegovo mjesto imenovao bra­ta mu Džafera. U studenome 1941. postavljen je za poslanika i opunomoćenog minis­tra u Ministarstvu vanjskih poslova NDH. Bio je na proslavi godišnjice NDH 1942. i na dočeku jeruzalemskog muftije El Huseinija u svibnju 1943., nakon čegaje umirovljen. S ostalim dužnosnicima NDH krenuo je 6. V. 1945. prema Austriji, gdje su se predali bri­tanskim vojnim vlastima. Britanci su ga, zajedno s drugim članovima Vlade, najprije smjestili u zarobljenički logor, apotom 10. X. 1946. izručili jugoslavenskim vlastima. U Zagrebu je sa skupinom dužnosnika NDH, na čelu sa S. Kvaternikom, osuđen na smrt. (Tko je tko u NDH, 219.)

 

10)  Džafer-beg Kulenović (Rajnovci kraj Kulen Vakufa, 17. II. 1891. – Damask, 3. X. 1956.).

Gimnaziju je pohađao u Sarajevu i Tuzli, ali je maturirao u Mostaru, jer je dva mjeseca prije mature izbačen iz škole zbog sukoba sa skupinom gimnazijalaca srpskih nacionali­sta. Studirao je pravo u Zagrebu. Nakon stvaranja Kraljevine SHS pristupio je 1919. Ju­goslavenskoj muslimanskoj organizaciji (JMO) te je biran za narodnog zastupnika JMO kotara Brčko. Kad se JMO podijelio na centralističku i autonomašku listu, opredjeljuje za autonomaše te na izborima za Narodnu skupštinu 1923. pobjeđuje. Bio je jedan je od idejnih začetnika Sarajevskih punktacija 1933., u kojima osuđuje diktaturu i velikosrp­ske težnje prema BiH, zahtijevajući samoupravu. Nakon smrti Mehmeda Spahe 29. VI. 1939. izabranje za predsjednika JMO. Tisak je objavio njegova izjavu: “Gospodo, ja sam Hrvat i hrvatski nacionalist … I ne samo da sam ja Hrvat i hrvatski nacionalist nego su i bosanski muslimani kao cjelina Hrvati i dio hrvatskog naroda.” U Cvetkovićevoj, a posli­je i u Simovićevoj vladi, bio je ministar bez lisnice, te ministar šuma i ruda. Bio je protiv podjele BiH prema sporazumu Cvetković-Maček, a odlučno se protivio priključenju dije­lova BiH koji nisu ušli u Banovinu Hrvatsku u tzv. srpske zemlje. U vrijeme travanjskog rata 1941. nije napustio zemlju kao većina članova Vlade Kraljevine Jugoslavije, nego napušta Vladu i vraća se u Brčko. Podržao je proglašenje NDH i bio na čelu delegacije predstavnika JMO-a koja je posjetila Pavelića. Potpredsjednikom Vlade imenovan je 7. XI. 1941., zamijenivši svoga brata Osmana, teje tu dužnost obnašao sve do sloma NDH. Privremeno je vodio i Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja od 24. VIlI. do konca kolovo­za 1943. Zagreb je napustio 6. V. 1945. s ostalim članovima Vlade. Britanske vojne vla­sti uhitile su ga 17. V. te ga dan nakon izručenja ostalih članova Vlade jugoslavenskim vlastima sproveli u logor, što muje spasilo život. Nakon oslobođenja iz logora prebacio se u Siriju, gdje je i umro. (Usp: Tkoje tko u NDH, 217.)

 

11) I. Muftić (Žepče, 1876. – Zagreb, 30. VI. 1945.). Završio je islamsku šerijatsku školu. Bio je civil imam, a zatim i zagrebački muftija. Nakon proglašenja NDH, preko radija po­zvao je građane islamske vjeroispovijesti na suradnju s novom vlašću. Bio je član Hr­vatskoga državnog vodstva te vojni muftija Hrvatskih oružanih snaga. Djelovao je i na razvijanju hrvatske svijesti među islamskim vjernicima. Nakon rata nove su ga vlasti uhitile, Vojni sud Komande grada Zagreba osudio ga je 29. VI. 1945. na smrt te je obje­šen ispred džamije. (Usp: Tko je tko u NDH, 284-285.)

 

 12)  Hrvatski narod, br. n/III, 24. travnja 1941.

 

13)  T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942.,      Zagreb, 2000., 491.  

No ustaška se vlast sporo uspostavljala u Bosni i Hercegovini, a poneg­dje se nije nikad uspjela ni uspostaviti, osobito u dijelovima pod kontrolom Talijana. Upravo su talijansko-njemačke igre oko dodjele Bosne povećava­le strah hrvatskih vlasti da bi Bosna i Hercegovina mogle biti istrgnute iz hrvatske države, što se smatralo vrlo pogubnim. Stoga su se hrvatske vlasti u Zagrebu žurile što prije poslati u Sarajevo postrojbu od kojih 1000 ljudi, što su i učinile 20. travnja 1941. Po dolasku u Sarajevo, pročitan je proglas vojskovođe S. Kvaternika u kojem se vrlo naklono govori o muslimanima. Usprkos svim poteškoćama hrvatske su vlasti do lipnja 1941. uspostavile velike župe, na čelu kojih su u Bosni i Hercegovini bili najčešće muslimani.

 

Pošalji ovaj članak prijateljima:

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer