“Ta posebna vrsta federalizma, koja je možda specifična za prostor na kojem živimo i povijesna i politička iskustva koja imamo, pokazuju da se i te kako može živjeti zajedno, bez obzira na različite identitete. Zajednički identitet se ne može nametnuti ili stvoriti silom, on se stvara autohtono. Da biste ostvarili svoje interese vrlo često morate razumjeti pa i prihvatiti interese onih koji s vama dijele isti prostor. Suvremena politika više nije igra potpune pobjede i potpunog poraza, nego dogovora koji je podjednako dobar za sve”, kazao je Josipović sugerirajući kako bi BiH trebala biti država podjednako “komotna za sve” koji u njoj žive. , kazao je predjsednik Hrvatske za portal Klix.ba
Nakon vala protesta u Bosni i Hercegovini, koji su kulminirali i nasiljem, razvila se polemika o budućnosti naše zemlje. Kako Hrvatska, kao naš zapadni susjed i zemlja članica Evropske unije (EU), gleda na prilike u BiH i šta s tim u vezi kani poduzeti kao supotpisnik, garant Daytonskog mirovnog sporazuma?
Hrvatska je vitalno zainteresirana za stabilnost i napredak zemlje koja je, uvijek to ističem, naš najvažniji susjed. Dovoljan je jedan pogled na zemljopisnu kartu da vam bude posve jasno koliko su naše države međuovisne i naslonjene jedna na drugu. Tu je i iznimna povijesna, kulturna, gospodarska i društvena povezanost. Što god se dogodi u Hrvatskoj, ima svoju refleksiju u Bosni i Hercegovini, i obrnuto. Zbog toga smo s velikom zabrinutošću pratili nedavne događaje.
Moram reći da apsolutno podupirem demokratsko pravo građana da javno izražavaju svoje nezadovoljstvo, međutim isključivo i jedino na miran i dostojanstven način. Na žalost, neke od demonstracija u BiH su bile izašle izvan tih okvira. Nasilje koje se dogodilo naštetilo je i državi, ali i osnovnom proklamiranom cilju protesta, da se ukaže na iznimno teško socijalno stanje dijela društva. Posebno smo bili zabrinuti da se protesti ni na koji način ne pretvore u međunacionalne tenzije.
Hrvatska je, kao članica EU, ali i prije toga, uvijek na listu vanjskopolitičkih prioriteta u razgovoru sa svim međunarodnim sugovornicima stavljala pitanje Bosne i Hercegovine. Naglašavali smo potrebu da se brže, bolje, pametnije, pa i hrabrije razmisli kako pomoći građanima i konstitutivnim narodima u BiH da dođu do dogovora koji će omogućiti visoko funkcionalnu državu u kojoj se nitko neće osjećati ugrožen, ni od koga i ni na koji način.
Mi svi možemo pomoći, ali samo oni koji žive u Bosni i Hercegovini mogu doći do te formule koja donosi ravnotežu, i to dogovorom i kompromisom. Politika nije samo disciplina razuma, u njoj ima i puno emocija, strahova, predrasuda, to su sve elementi koje treba uzeti u obzir. Ako mogu sažeti politiku Hrvatske prema BiH, rekao bih da se ona u temelju svodi na rehabilitaciju političkog i ljudskog povjerenja unutar BiH, te njeno uključivanje u EU. Famozni standardi EU su zapravo tehnologija koja proizvodi predvidljivost i povjerenje.
Koliko sve ovo što se dešavalo u BiH može biti opasnost i za region?
Mnogi analitičari u regiji i izvan nje, kao i političari, pa i ja skupa s njima, ocjenjujemo da su događaji bili velika opasnost. Ali, imate dosta analitičara i političara koji ne žive u ovom dijelu Europe, koji misle da okružena stabilnom Hrvatskom i stabilnom Srbijom, Bosna i Hercegovina, unatoč problemima, nije izložena opasnosti, te da u globalnom kontekstu ne predstavlja neku posebnu opasnost. Pa se sve stavlja na čekanje tj. na politiku strpljenja i pitanje tko može dulje čekati: BiH ili EU. Ja ne mislim tako. Bilo kakva ozbiljnija nestabilnost automatski znači i refleksiju te nestabilnosti u susjedne zemlje, s ozbiljnim posljedicama, od gospodarstva do migracija.
Kako Republika Hrvatska vidi budućnost BiH i što je, u tom kontekstu, cilj inicijative koju je u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) nedavno promovirala ministrica vanjskih i europskih poslova, Vesna Pusić, zajedno sa predstavnicima američke administracije, a to je poseban status BiH na putu ka evropskim integracijama?
Hrvatska vidi budućnost Bosne i Hercegovine kao punopravne članice Europske unije. Ali, do tog cilja vodi kompleksan i zahtjevan put. Mislim da dobrodošle ideje o posebnom statusu BiH u eurointegracijama neće biti dovoljne ako se ne riješi temeljno pitanje u BiH. Taj je temelj bosanskohercegovački dogovor o državi koja je dobra za sve, pa kao takva i funkcionalna i sposobna proći kroz sve vrlo zahtjevne oblike prilagodbe koju članstvo u EU traži od budućih članica.
Jedna stvar na koju svi moramo unaprijed računati jest to da je svako sljedeće proširenje Unije zahtjevnije i teže, jer uključuje iskustva i učenje na pogreškama iz prethodnih rundi. Europska unija je sigurno u prošlosti radila neke greške, pa se sada javlja i pitanje dvostrukih standarda.
Kako je nešto moglo za zemlju x a ne može za zemlju y? Međutim, budimo realni, zemlje članice EU se ipak, prije svega, brinu o svojim interesima. I svaki proces, pa i proces proširenja, promatraju na taj način. Upravo tu argumentaciju mi moramo dobiti, moramo uspješno objasniti ostalim zemljama članicama zbog čega je svima nama u interesu da Bosna i Hercegovina postane integralni dio zajedničkog europskog prostora.
Treba prestati sa dramatičnim teorijama zavjere
Posebnu pažnju je izazvala činjenica da je u Saboru Republike Hrvatske bilo komentara koji su išli u pravcu stvaranja trećeg entiteta u BiH, što je izazvalo negativne komentare u Sarajevu. Da li se takvi stavovi na bilo koji način mogu povezivati sa zvaničnimom politikom Republike Hrvatske? Posebno jer se to dovelo u vezu s posjetom Zorana Milanovića Mostaru nakon nemira, a bez posjete Sarajevu.
Jedna od stvari s kojima na ovim prostorima jednom zauvijek treba prestati su te dramatične teorije zavjere. Parlament je po definiciji mjesto otvorenog dijaloga, i rasprave o vrlo različitim političkim idejama. To je njegova uloga u državi i društvu – da ljudi različitih političkih opcija raspravljaju. Ali, državna politika se utvrđuje odlukama, a ne pojedinim raspravama u Saboru. Kada je riječ o vanjskoj politici, kako kaže Ustav RH, Predsjednik Republike i Vlada surađuju u oblikovanju vanjske politike.
Naša državna politika je jasna, ponovljena bezbroj puta: Republika Hrvatska u cijelosti poštuje i podržava teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine, želi koliko god može pomoći euroatlanskim integracijama Bosne i Hercegovine, a pitanje unutarnjeg uređenja, međusobnih odnosa i općenito unutrašnjopolitičke teme u BiH nisu stvar niti Hrvatske niti bilo koje druge države. Podsjetit ću, naš je premijer Milanović bio u Mostaru na poziv svoga kolege, premijera BiH. Prenio je isključivo pozitivne poruke i ne vidim što bi to moglo biti loše u njegovu odlasku u BiH. Štoviše, mislim da je svojim porukama pomogao da se socijalne tenzije ne pretvore u međunacionalne.
Kako Hrvatska vidi položaj bh. Hrvata i kako se isti može poboljšati?
Da u Bosni i Hercegovini, kojim slučajem, ne živi niti jedan Hrvat, ona bi opet bila naš najvažniji susjed. Ali, u njoj žive Hrvati kao jedan od tri konstitutivna naroda. U Bosni i Hercegovini živi i vrlo veliki broj hrvatskih državljana koji nisu Hrvati. To su, također, naši građani o kojima Hrvatska ima obavezu skrbiti.
Među Hrvatima u Bosni i Hercegovini danas je vrlo raširen osjećaj da nisu u cijelosti institucionalno ravnopravni s ostala dva konstitutivna naroda. To nije analiza koja je samo hrvatska ili moja, to je zaključak koji sam čuo od svih političara iz Bosne i Hercegovine, i koje su uostalom oni i javno izrekli. Kako i zašto je do toga došlo mogli bismo razgovarati, ali sad je tako. Neravnoteža koja iz toga proizlazi očito nije dobra za funkcionalnost države. Povijest Bosne i Hercegovine, uključivo i sadržaj preambule ustava RBiH iz ZAVNOBIH-a, pokazuje mudrost onih prije nas koji su stabilnost temeljili na osjetljivoj ravnoteži odnosa među konstitutivnim narodima.
Naravno danas, kako traži i presuda ‘Sejdić-Finci’, treba osigurati i ravnopravnost svih građana, bez obzira na nacionalnost. Ta posebna vrsta federalizma, koja je možda specifična za prostor na kojem živimo i povijesna i politička iskustva koja imamo, pokazuju da se i te kako može živjeti zajedno, bez obzira na različite identitete. Zajednički identitet se ne može nametnuti ili stvoriti silom, on se stvara autohtono. Da biste ostvarili svoje interese vrlo često morate razumjeti, pa i prihvatiti interese onih koji s vama dijele isti prostor. Suvremena politika više nije igra potpune pobjede i potpunog poraza, nego dogovora koji je podjednako dobar za sve..
Ono što mene u cijeloj ovoj situaciji zapravo čini optimistom, jest da Bosnu i Hercegovinu svi: i političari, i uopće ljudi s kojima razgovaram a koji su iz BiH, osjećaju i vole kao svoju domovinu. Ta ljubav mora proizvesti kompromis da se postave načela „države koja će biti komotna za sve“, kako to često kaže moj kolega, a usuđujem se reći i prijatelj, predsjedavajući Predsjedništva BiH, gospodin Bakir Izetbegović.
Predsjedniče Josipović, kako vidite odnose u regiji uopće? Posebice na relaciji BiH-Hrvatska i Hrvatska-Srbija, pa i BiH-Srbija. Šta su nedostatci ili poboljšanja koja ste primijetili u proteklom periodu?
Ovo je i lagano i teško pitanje…ono što je stvarnost tih odnosa jest dnevna suradnja, u svim područjima, od kulture do gospodarstva. To je mjerljivo, može se izračunati i dio je naše životne dnevne statistike. Ono što je jednim dijelom percepcija tih odnosa su nezavršene emocije, manjak oprosta, pa i potreba za osvetom, kod jednog manjeg broja ljudi. Razumijem emocije, razumijem da je posebno teško ljudima koji su stradali, izgubili svoje najmilije, izgubili radost i najvrjednije u životu.
Ako me pitate što nam nedostaje kao regiji, to je u racionalnom segmentu svakako više discipline u definiranju i realiziranju zajedničkih interesa, od infrastrukture do energetike i kulture. Mi realno iskorištavamo vrlo mali dio svojih potencijala. U emotivnom nam segmentu nedostaje ona krajnja snaga da prvo pometemo u svom dvorištu, a i da razumijemo i prihvatimo svoje pogreške, a oprostimo tuđe. Dio ljudi još uvijek živi u prošlosti, gotovo se panično drže onoga što je bilo, kao da rat nije završio. Neki to rade iz interesa, neki iz straha. Još uvijek je posebna odgovornost na ljudima koji vode zemlje u regiji da nameću tempo suradnje, dijaloga i pomirenja. Sve drugo je put u nazadovanje.
Što očekujete tragom rasprave po tužbama pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu? Dolaze različiti komentari kako genocida nije bilo i da će sud da odbaci sve zahtjeve. Kako to komentirate?
Kriteriji definicije genocida su vrlo visoki, ne želim spekulirati, trebamo pustiti sud da odradi svoj posao, i na koncu prihvatiti njegovu odluku kakva god bude.
wpDiscuz