Arnautović nije bilo tko, već uvaženi gospodin doktor, i to pravnih nauka, čovjek koji je uvršten u publikaciju “Ko je ko u Bošnjaka”, kako to lijepo stoji u njegovoj biografiji, kao šlag na torti, ili kao maslo po pilavu, za one koji preferiraju slana jela na račun slatkih. Čitajući biografiju uvaženog gospodina doktora, imao sam osjećaj kao da sam na trenutak uronio u ono žitko balkansko blato iz proza Miroslava Krleže.
Nema onoga kojemu aktualna pandemija koronavirusa nije preokrenula život naglavačke, a trenutno se u svijetu vode polemike tipa hoće li uopće biti moguć povratak na staro, do točke odakle je sve krenulo u krivom smjeru.
Nedavna povijest nas uči da to nije moguće, da će se ostvareni “doseg nesloboda” na neki način nastaviti u kontinuitetu, o čemu na najbolji način govore događaji u SAD-u nakon fatalnog “11. rujna”, koji su tu zemlju, ali i cijeli svijet, promijenili do neprepoznatljivosti. Zbog čega ovo pišem? Čisto stoga da vidimo je li nam ta pandemija donijela išta dobro? Po onoj za svako zlo, malo dobra? E, pa, Bosna i Hercegovina je, nećete vjerovati, u tom smislu prošla i više nego dobro. Barem zasad.
piše: Josip Mlakić I Bljesak.info
Bliže se lokalni izbori koji se trebaju održati polovicom studenog, a zahvaljujući pandemiji koronavirusa predizborne kampanje ni približno nisu tolikog intenziteta kao ranijih godina, što je pravi blagoslov. Količina mentalnog zagađenja javnog prostora koje se emitira povodom pandemije koronavirusa, ništa je u usporedbi s onim koje smo proživljavali u predpandemijskim predizbornim ciklusima, kad se po provinciji, po Ograđenicima Donjim, Međeđama Gornjim, Gluhim ili Ćoravim Bukovicama, razlete politički piromani, ostavljajući iza sebe pustoš, poput biblijskih skakavaca, što je pogotovo kobno za one rijetke preostale višenacionalne oaze u zemlji, koje su danas pokazni, gotovo muzejski artefakti onoga što je Bosna i Hercegovina nekada bila.
A počelo je poprilično zloslutno, kad se u javnom prostoru, urbi et orbi, ukazao stanoviti Suad Arnautović, član Središnjeg izbornog povjerenstva (SIP), koji je u kamere “objektivne” Federalne televizije izjavio kako sumnja da “službe susjednih zemalja udruženim zločinačkim poduhvatom rade na zloupotrebi biračkog prava bosanskohercegovačkih glasača”.
“Imam opravdane sumnje da se radi o organiziranom udruženom zločinačkom poduhvatu radi na zloupotrebi biračkog prava, ali ne samo od individualaca već i službi susjednih zemalja”, bubnuo je u kamere Federalne televizije spomenuti Arnautović. Mašala!
U prvi mah pala mi je na pamet ona živopisna novinska rubrika iz predratnog perioda: “Vjerovali ili ne”. Ili onaj stih iz jedne pjesme Rokera s Moravu: “Doktor gleda, s oči ne veruje…” Ima li bošnjački James Bond, uvaženi Suad Arnautović, svoje doušnike u tajnim službama Hrvatske i Srbije, koji su mu prišapnuli tu najčuvaniju tajnu hrvatskih i srpskih tajnih i najtajnijih službi, koji ni o čemu drugom ne razmišljaju osim o pobjedi HDZ-a i SNSD-a u nekakvom Ograđeniku Donjem ili Međeđi Gornjoj, toliko da su osnovali umjesto rock-benda “udruženi zločinački pothvat”, od milja zvani UZP?
U prvom trenutku pomislio sam da se radi o jednom od onih stranačkih “njiha” ili “njizi eksperata”, međutim poprilično sam se iznenadio kad sam pročitao biografiju Suada Arnautovića na domeni izbori.ba.
Arnautović nije bilo tko, već uvaženi gospodin doktor, i to pravnih nauka, čovjek koji je uvršten u publikaciju “Ko je ko u Bošnjaka”, kako to lijepo stoji u njegovoj biografiji, kao šlag na torti, ili kao maslo po pilavu, za one koji preferiraju slana jela na račun slatkih. Čitajući biografiju uvaženog gospodina doktora, imao sam osjećaj kao da sam na trenutak uronio u ono žitko balkansko blato iz proza Miroslava Krleže.
Ovaj primjer na najbolji način govori o Bosni i Hercegovini, o “novinarima” i nepismenoj akademskoj eliti koji se bestidno uvlače u guzicu političkim moćnicima. Pitanje je u ovom slučaju kojim to moćnicima. Arnautović je spomenuo “strane države”, Hrvatsku i Srbiju, naravno.
Svjedoci smo svih ovih godina izbornih krađa i prevara, često u režiji Izbornog povjerenstva, a za račun vodećih nacionalnih stranaka, po kojima je svatko u svojoj avliji imao pravo uvrštavati na izborne spiskove i žive i mrtve, glasati u ime iseljenih građana zemlje, da ne nabrajam dalje, jer je ovo svima dobro poznata stvar. Osim tamo gdje se ti interesi sukobljavaju, poput Stoca. A tada, kako to obično biva u balkanskoj krčmi, prorade šake i prazne boce. Gdje je tu “tajna služba” treće države, Bosne i Hercegovine? Je li notorni Osmica oličenje poštenja i profesionalnog rada? Tko zna? Možda i jeste? Ali, ipak, treba pričekati da svoj pravorijek o ovome dadne pravosuđe. Sumnja li išta u tom smislu uvaženi gospodin doktor Arnautović, nije nam poznato. Ili naprosto nema svojih doušnika u OSA-i?
Arnautović je u svojoj biografiji naveo sve svoje “znanstvene radove” i nagrade. Uvaženi gospodin doktor dobitnik je “općinske Povelje sa zlatnim štitom Općine Stari Grad Sarajevo 02.05.2004. godine”, te dobitnik prestižne “Povelje sa grbom Općine Centar Sarajevo za izuzetan doprinos razvoju općine Centar, Sarajeva i Bosne i Hercegovine, 2011. godine”.
Bravo, majstore! (Ono što mi nije jasno je to zašto je uvaženi gospodin doktor iz svoje biografije izostavio sastavke koje je u osnovnoj školi pisao za “Veselu svesku”, ako ih je bilo, naravno, u što ne sumnjam s obzirom na kreativni potencijal uvaženog gospodina doktora.)
Drugi dio Arnautovićeve biografije, koji je vjerojatno presudno utjecao na njegov izbor u SIP, naprosto je urnebesan, te ga vrijedi prenijeti u cijelosti:
“Angažiran je u muzičkom životu u BiH kao osnivač rock-grupe ‘Zov’ Sarajevo (1978.-1982. godina), te dječijeg hora ‘Vrapčići Sarajeva’ i ženskog omladinskog hora ‘Aprilke’ iz Sarajeva. Autor je više muzičkih djela od kojih su najpoznatije pjesme ‘Golubica’ i prva ratna pjesma u opkoljenom Sarajevu ‘Procvjetali zlatni ljiljani’. Sa horom ‘Aprilke’ učestvovao je na više međunarodnih festivala i smotri horova, te osvojio prestižna mjesta na smotri horova u Mariboru (Slovenija) i Cantonigros (Barselona, Španija). Na 7. Festivalu dječije pjesme ‘Lino fest’ Sarajevo 2009. godine osvojio je prvu nagradu stručnog žirija sa kompozicijom ‘Sve djeca znaju’.”
Iz ovog kratkog odlomka jedne zvanične biografije, koju kao da je pisao polupismeni seljak s Vlašića, ili kakav ekspert s Američkog univerziteta čija je diploma državna tajna prvog reda, možemo saznati nevjerojatne stvari, koje ne možete saznati niti uz pomoć svemoćnog Googlea, to da se Maribor nalazi u Sloveniji, a Barcelona u Španjolskoj, na primjer. I nešto što mi je, sram me bilo, jer se poprilično neskromno smatram dobrim poznavateljem rock-glazbe, promaklo svih ovih godina, da je “Zov” bio rock-grupa. Znate ono: “Poletjela golubica sa Baščaršije, mene traži da mi tajnu svoju otkrije…” Ako je to bio rock, onda je “Kokolo” Tončija Huljića bila punokrvna punk pjesma, splitski “London Calling”.
Dakle, osim ove Arnautovićeve diverzije, možemo reći kako smo ovaj put dobro prošli, “bez prijetnji silovanjem” od strane vrlog građanluka, i sličnih šovinističkih farsi. Ali, ipak, treba biti oprezan, ne treba trčati pred rudu.
Možda nas stranačke mašinerije ipak neugodno iznenade, da za ovih petnaestak dana, koliko je preostalo do izbora, nadoknade sve propušteno u prethodnom periodu. A ako se to dogodi, nek nam je dragi Bog na pomoći.
Dakle, građani ove zemlje ne trebaju toliko željno čekati cjepivo protiv koronavirusa, koliko onaj trenutak, koji se na žalost nikada neće dogoditi, da budale utihnu, a pametni progovore.