Josip MLAKIĆ: Paučina i promaja

Ovo je moja prva kolumna za portal Bljesak. Kao što to nalažu dobri običaji, svaka kolumna mora imati svoj naslov. Ja sam se odlučio za “Paučina i promaja”. Dobri običaji, također, zahtijevaju obrazloženje.

Ovaj izraz potječe od Andrića, iz romana “Na Drini ćuprija”, i radi se, po mojemu mišljenju, o jednom od dva najosobnija odlomka iz Andrićeve proze uopće, a koji jako puno govore o njemu, mnogo više od debelih, zlonamjernih knjižurina o ovome piscu, o njegovoj vezanosti za zemlju i sredinu iz kojih potječe: “Zapamtio je kamenitu obalu, obraslu  retkim,  golim i ubogo sivim  rakitama,  nakaznog  skeledžiju i trošnu vodenicu, punu paučine i promaje, u kojoj su morali da prenoće pre nego što su uspeli da se svi prebace preko mutne Drine nad kojom su graktale vrane.

Kao fizičku nelagodnost negde u sebi – crnu prugu koja s vremena na vreme, za sekundu-dve preseče grudi nadvoje i zaboli silno – dečak je poneo sećanje na to mesto, gde se prelama drum, gde se beznađe i čamotinja bede zgušnjavaju i talože na kamenitim obalama reke preko koje je prelaz težak, skup, i nesiguran.”

(Drugi odlomak koji sam spomenuo je monolog fra Nikole Granića iz pripovijetke “Čaša”, ono čuveno: “U ovoj se zemlji jedna čaša vidi i bode oči kao najviša kula u nekoj drugoj. Kome je do toga da bude rahat i zenđil, nije mu se trebalo u njoj roditi ni zafratriti. Ovdje se dram radosti dušom plaća…”)

Izraz “paučina i promaja” priziva simbole nečega krhkog, nestalnog, što dolazi i prolazi, i između ostalog dobar je i opis novinarstva danas, pogotovo onoga u Bosni i Hercegovini, i na najbolji način govori o njegovim dosezima, vjerodostojnosti i društvenom utjecaju, pogotovo u vremenu društvenih mreža, u sveopćoj kakofoniji glasova i mišljenja, po onoj čuvenoj maksimi Prljavog Harryja (Mišljenje je kao dupe, svi ga imaju.”), gdje je, konačno, “glas svake budale ravan onom Williama Shakespearea”, da citiram samoga sebe iz jednog svog romana (“Planet Friedman”).

Najporaznije je da se sve ovo odnosi i na javne medije, ako taj izraz danas ikome išta znači, a ne znači, na žalost, tako da smo došli u jednu pomalo paradoksalnu situaciju, da su pojedini privatni mediji često jedini korektiv onim “javnim” koji parazitiraju na društvenim jaslama, a služe privatnim stranačkim interesima, umjesto da je obratno. Na koji način funkcioniraju “javni mediji”? Ponovo možemo pozvati u pomoć Ivu Andrića koji nas je, ma koliko mi šutjeli o tome, “pročitao” do zadnjeg retka.

Na jednom mjestu u “Travničkoj hronici” stoji: “Jednom prilikom, pre nekoliko godina, kad je Sulejman-paša Skopljak išao sa vojskom na Crnu Goru i popalio Drobnjak, Hamzi (telalu, op.a.) je naređeno da objavi veliku tursku pobedu i da viče da je sto osamdeset crnogorskih glava odsečeno.

Neko od onih koji se uvek sakupljaju oko telala upita glasno: ‘A koliko je naših poginulo?’ ‘E, to će vikati onaj telal na Cetinju’, odgovorio je mirno Hamza i produžio da viče što mu je naređeno.” Dakle, misija javnih medija svedena je na “telaljenje” vlastite “istine”, po onoj iz Tanovićeve “Ničije zemlje”: “Ja sranja u Ruandi!”. Središnji dnevnici na Federalnoj televiziji, tako,  godinama započinju “sranjima” u Mostaru i Banja Luci, dok o “sranjima” u Sarajevu nešto više možemo saznati od banjalučkih “telala”.

Do neke, doduše polovične istine možemo doći tek kada saslušamo parcijalne “istine” iz Mostara, Sarajeva i Banja Luke.

Zbog čega je i takva istina polovična? Razlog je vrlo jednostavan: ti pristrani mediji, dobri su onoliko koliko su dobri oni kojima služe. A oni su blago rečeno očajni, da ne upotrijebim neki drugi izraz, ili kakvu psovku.

Godinama smo svjedoci snižavanju novinarskih kriterija, u skladu s politikama kojima takvo “novinarstvo” služi, kriterija po kojima je zdrav razum nepotrebni balans, a o etici i odgovornosti da ne govorimo, i u jednom i udrugom slučaju, i u slučaju “telala” i njihovih “tekstopisaca”.

Dakle, “novinarstvo” je svedeno na razapinjanje paučine u koju se s “nepodnošljivom lakoćom” hvataju naivne muhe, podržavajući svaki put iznova na izborima one kojima između  izbornih ciklusa sočno i gotovo svakodnevno spominju bližu i daljnju rodbinu.

Razloga je više, a najvažniji se, čini mi se, može svesti na maksimu iz Orwellova romana “1984.”: “Neznanje je moć.” Moć vladajući, dakle, ponajprije crpe iz zapuštenosti biračkog tijela, iz “kulture nečitanja”, pa i “nerazmišljanja”, ako hoćete, te iz straha od drugog. Još je jedna Orwellova maksima važna u ovom smislu, ona iz “Životinjske farme”: “Sve su životinje jednake, ali su neke jednakije.”

Ovo je ne toliko slobodna parafraza one poznate latinske izreke o volu i jupiteru (“Ono što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu.”), gdje su volovi, je li, oni drugi, dok su jupiteri oni “jednakiji”. Na ovoj jednostavnoj i banalnoj premisi počivaju svi ovdašnji nacionalizmi.

Dakle, ono što je dopušteno “bosanskim patriotima”, takozvanim “Bosancima i Hercegovcima”, nije dopušteno hrvatskim i srpskim volovima. Naravno, vrijedi i obratno, ovisno od mjesta do mjesta, od toga u čijim su rukama na pojedinom mjestu čekić i orasi.

Dakle, ono što je dopušteno, primjerice, Martini Mlinarević, nije dopušteno više putu u ovom tekstu spomenutom Ivi Andriću.

Kada je 1923. godine Kraljevina SHS donijela “Zakon o činovnicima i ostalim državnim službenicima”, po kojemu svi diplomatski službenici moraju imati završen fakultet, Ivo Andrić, koji je u to vrijeme bio u diplomatskoj službi, a budući da nije imao završen fakultet, privremeno je otpušten s posla. Stoga je nastavio studij na Filozofskom fakultetu u Grazu. Sustav studiranja u tadašnjoj Austriji omogućavao mu je da studij završi pisanjem doktorske disertacije.

Tako je, u roku od pola godine, isključivo iz egzistencijalnih razloga, nastala njegova disertacija “Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine” koju je obranio 1924.

Ovo je ukratko opis radnog mjesta jednog kolumniste u Bosni i Hercegovini, koji “proizvodi” virtualnu paučinu i promaju i pritom si “utvara”, kako bi to rekao Ćiro Blažević, kako razmišlja svojom glavom, a ne onim drugim dijelom tijela iz izjave Prljavog Harryja. Konačno, ne postoji zemlja u kojoj je zahvalnije biti kolumnista od Bosne i Hercegovine – svega na pretek, kao u modernom hipermarketu.