Povijest se na ovim prostorima nikada nije doživljavala prvenstveno kao znanost, već više kao daleki odjek partikularne epske tradicije i savršeno utočište za hulje svih boja, gdje više nije bilo toliko važno ono što ostaje zapisano…
“Povijest je učiteljica života”, kaže jedna latinska poslovica. Većini moje generacije latinski je jezik sinonim za brojne poslovice koje smo bubali na pamet, i koje su postale neka vrsta općeg mjesta. Gotovo četrdeset godine nakon tog vremena u glavi su mi još uvijek ostale neke od njih, prvenstveno zahvaljujući tome što su se često mogle susresti u medijima ili književnim djelima. Uz onu čuvenu “Dum spiro spero” (“Dok dišem – nadam se” ili, kako se ta poslovica prevodila kod nas, “Nada umire posljednja”.), najpoznatija je upravo ta poslovica o povijesti kao “učiteljici života” (“Historia magistra vitae est.”).
Uz nju je obavezno išao dodatak, koji se vremenom također izlizao do razine općeg mjesta, kako je onaj tko dovoljno ne poznaje povijest osuđen na to da je ponavlja, uz nešto što se podrazumijevalo, a što se uglavnom prešućivalo, kako je to “poznavanje” i “nepoznavanje” povijesti isključivo u domeni kolektivnog. A u našem slučaju, i ne samo u našem, to “ponavljanje” je bilo banalno predvidljivo: pokolji, nož, žica, palež i krv, gdje je povijest, odnosno njeni mitološko-nacionalni konstrukti, uglavnom korištena kao izlika za zločine prema drugima. I u toj priči nema “nevinih”.
Povijest se na ovim prostorima nikada nije doživljavala prvenstveno kao znanost, već više kao daleki odjek partikularne epske tradicije i savršeno utočište za hulje svih boja, gdje više nije bilo toliko važno ono što ostaje zapisano, već ono što se tom prilikom svjesno prešućuje, uglavnom naši kolektivni “kosturi iz ormara”, odnosno nedostatak bilo kakve koliko-toliko objektivne autorefleksije.
U Bosni i Hercegovini taj problem je mnogo kompleksniji zbog sučeljavanja tri u nekim segmentima dijametralno oprečna povijesna narativa. Stoga nimalo ne čudi da su najobjektivnije knjige o našoj povijesti napisali stranci. Jedna od njih je i knjiga “Povijest Bosne – kratki pregled” britanskog povjesničara Noela Malcolma, objavljena 1994. godine. Malcolm na samom njenom početku, svjestan balkanskog povijesnog rašomona, piše: “Nacionalne su povijesti prokletstvo Balkana.”
Nedavno se, ničim izazvan, povijesti prihvatio i Christian Schmidt, naš lažni bosanskohercegovački car. Ne vjerujem da je Schimdt tom prilikom imao u primisli spomenutu Malcolmovu rečenicu. Prije da se radi o onom besposlenom popu koji krsti jariće. Ili su mu naprosto samo loše sjeli ćevapi? Međutim, to apsolutno nije ni važno, jer kada je riječ o dosadašnjem djelovanju notornog Christiana Schmidta, postavlja se samo jedno relevantno pitanje: Može li se niže, besramnije i gluplje? Odgovor je svaki put identičan – može.
Schmidt je, naime, u jednom svom obraćanju javnosti naveo kako je problematično to što djeca u Bosni i Hercegovini, zavisno u kojem dijelu države žive, uče različitu povijest iz različitih udžbenika. (Dobro jutro, dragi Kolumbo!) Pritom je najavio kako će se on osobno angažirati da se takvo stanje promijeni, što je izazvalo žučne reakcije u Republici Srpskoj, gdje je svaki političar ujedno i povjesničar-amater, što se pogotovo odnosi na najjednakijeg među jednakima, Milorada Dodika, koji je svom kolegi po amaterizmu poručio kako je posljednji put kada su Nijemci ispisivali povijest Balkana poginulo više od milijun Srba.
“Stoga ne bih preporučio Schmidtu da se igra poviješću BiH. Ako je povijest učiteljica života red bi bio da je Schmidt izučio povijest od prije osamdeset godina, da bi shvatio ovu od prije dvadeset i sedam. A i kad je shvati, da to zadrži za sebe!”, napisao je Dodik na svom “Twitter” profilu.
Christian Schmidt je ono šimićevsko čuđenje u svijetu. Odakle je taj čovjek pao u Bosnu i Hercegovinu? S Marsa ili s kakve lipe, i to ravno na glavu? Priča o nekoj objektivnoj i jedinstvenoj bosanskohercegovačkoj povijesnoj sintezi je puko gubljenje vremena, pothvat ravan izgradnji krmetnjaka od tikava. Bi li ijedna od tri bosanskohercegovačke strane prihvatila da kostur te jedinstvene sinteze čini spomenuta Malcolmova knjiga, jedan objektivan i sasvim pristojan odabir? Odgovor je manje-više jasan – ne bi, ni pod razno.
A kada bismo objektivno analizirali povijest Europe, našlo bi se mnogo toga zamjeriti i Schmidtovoj Njemačkoj. Ne navodim ovo kao bilo kakvo opravdanje naših zadriglih i na sve spremnih povjesničara-amatera, već više kao podsjećanje na onu biblijsku “tko je bez grijeha – nek baci prvi kamen”. A Schmidt sigurno nije osoba koja ima moralni kredibilitet za nešto slično.
U svojoj knjizi “Poslije rata”, koju u posljednje vrijeme svako malo spominjem, britanski povjesničar Tony Judt ruši brojne stereotipe, pa i onaj o denacifikaciji Njemačke nakon Drugog svjetskog rata, koja uopće nije provedena, već su tri-četiri godine nakon njega članovi Hitlerove Nacional-socijalističke partije, u nedostatku kvalificiranih kadrova, zauzeli ključna mjesta u njemačkoj administraciji. Ovo navodim samo kao povod za razmišljanje, da Milorad Dodik u svojim opservacijama nije potpuno u krivu, odnosno da Schmidt i Dodik apsolutno zaslužuju jedan drugog kao dva lica jedne te iste medalje.
Trostruka “povijesna istina” se u današnjoj Bosni i Hercegovini odavno pretvorila u perverznu inverziju one poznate izjave jednog Schmidtova sunarodnjaka, po kojoj se stotinu puta ponovljena laž nekom grozomornom alkemijom kad-tad pretvori u “istinu”. Kako to izgleda u ovdašnjoj praksi? Otprilike na način da se sto puta ponovljena tuđa “istina” automatski kod druge dvije strane pretvara u “laž”. U jednoj takvoj okamenjenoj tradiciji “barkati” po povijesti može samo zlonamjerna osoba ili notorna budala. Što je Christian Schmidt od ovo dvoje, potpuno je nevažno, jer se svaka marioneta mjeri isključivo po dužini prstiju koji njome upravljaju.
Međutim, treba imati na umu da marionete nikada ne pokreću neobaviještene budale, pa tako ni Scmidta, već da iza toga stoji pomno razrađena strategija koja računa na dugoročne efekte. Odakle onda iznebuha ova budalasta priča o povijesti? Radi li se o uvjetovanom refleksu “naših” međunarodnih “eksperata” koji svih ovih godina zvrndaju i zuje nad Bosnom i Hercegovinom kao muhe iznad raspala trupla? Ne, ne radi se o tome, već o recikliranju starih kolonijalnih obrazaca koji su u konačnici doveli do Prvog svjetskog rata. Stoga onom Dodikovom ofrlje lupnutom milijunu treba dodati barem 311.000 poginulih srpskih vojnika u Prvom svjetskom ratu, što je ovu zemlju demografski vratilo nekoliko stoljeća unatrag.
Benjamin Kallay (1839.-1903.), višegodišnji kolonijalni upravitelj Bosne i Hercegovine, po nacionalnosti Mađar, bio je po zanimanju povjesničar. Njegovo najpoznatije djelo je “Geschichte der Serben” (“Povijest Srba”), objavljeno 1877. godine.
Bio je iznimno obrazovan, a specijalnost mu je bilo takozvano “istočno pitanje”, odnosno povijest Orijenta. Bio je poliglota, koji je govorio grčki i turski, te više slavenskih jezika uključujući i hrvatski. Vodio se utopijskom mišlju da u Bosni i Hercegovini stvori krovni, zajednički identitet, da na taj način spriječi nacionalno buđenje kod tri najveće nacionalne grupe u zemlji.
Svoj naum Kallay je provodio cenzurom i represijom. Godinu dana nakon što je postao kolonijalni upravitelj Bosne i Hercegovine, 1884. godine, Kallay je zabranio nekoliko beogradskih dnevnih listova i većinu povijesnih knjiga i udžbenika koji su dolazili iz Srbije.
Da bi apsurd bio potpun, Kallay je na “crnu listu” stavio i vlastitu “Povijest Srba”.
Za distribuciju i čitanje zabranjenih knjiga mogla se dobiti kazna i do tri godine zatvora.
Taj iracionalni rat protiv povijesnog formiranja nacija u Kallayevu slučaju je još i imao nekog smisla, jer je u to vrijeme u Bosni i Hercegovini taj proces još uvijek trajao, i to pod utjecajem iz susjednih zemalja, prvenstveno iz Srbije koja je bila samostalna država, dok je on kod Hrvata uvelike kasnio, jer je Hrvatska tada još bila pod austrougarskom upravom, gdje je ideja nacije još uvijek bila u povojima, pogotovo onakva kakva je dolazila iz Srbije, s jasnom imperijalnom komponentom, gdje je moto “svi Srbi u jednoj državi” bio ključni integrirajući faktor.
Odraz tog stanja imamo i danas. Naš novovjeki Kallay je shvatio ono očito: da bi proveo svoju iracionalnu politiku, mora prije svega “disciplinirati Srbe”, jer Hrvati, kako oni u Hrvatskoj tako i oni u Bosni i Hercegovini, imaju uvjetovani Pavlovljev refleks spuštanja gaća pred “njemačkim mesijama”, onaj krležijanski “domobranski sindrom”. Predlažem gospodinu Schmidtu sljedeće: da iskoristi Bonske ovlasti, te proglasi Hrvate Katolicima, a Srbe Pravoslavnima, pa da ih onda sve skupa “poturči”. I mirna Bosna!
Danas, u 21. stoljeću, nakon krvavog rata u kojemu je ubijeno preko stotinu tisuća ljudi, “turčiti” Hrvate i Srbe po obrascima s kraja 19. stoljeća, kao što to “diskretno” čini Christian Schmidt, je poprilično ambiciozna zamisao. Je li izvediva? Nije, naravno, čega je vjerujem i sam Scmidt svjestan, ali to joj nije ni cilj, u čemu se krije famozna “kvaka 22” cijelog tog rašomona. Cilj je samo jedan: ustrajati na daljnjem usložnjavanju prilika u zemlji. Dokle? Do njene konačne podjele, što je, vjerujem, dugoročni cilj međunarodne zajednice? Ili barem dotle dok Schmidt ne zaradi dovoljno novca za jahtu?
wpDiscuz
