O nesrazmjeru broja stanovnika i broja građana s pravom glasa u Republici Hrvatskoj sinoć se u metkovskom GKS-u pred četiristotinjak zainteresiranih građana vodila javna rasprava na kojoj su u organizaciji GONG-a sudjelovali ministar uprave Arsen Bauk, vlasnik portala Poskok.info Ivan Šušnjar, predstavnica MUP-a Ružica Zekić Marinović, predsjednik metkovskoga HDZ-a Nikola Oršulić i kandidat za gradonačelnika Metkovića na predstojećim lokalnim izborima dr. Božo Petrov.
Iako je sjedio u gledalištu, najavljeni gradonačelnik Metkovića Stipo Gabrić nije htio sudjelovati u raspravi, što je naišlo na neodobravanje dijela nazočnih.
Na početku je ministar Bauk iznio podatke da u Hrvatskoj živi 3,5 milijuna punoljetnih građana, a da pravo glasa ima njih 4,1 milijun. Za Metković (naselje) rekao je da ima 1060 birača više nego što ima punoljetnih stanovnika, ali da je to približno hrvatskome prosjeku. Bauk je rekao kako se smatra da od 600 tisuća birača viška u Hrvatskoj oko 150 tisuća njih čine građani srpske narodnosti koji ne žive u Hrvatskoj, a u njoj imaju prijavljeno prebivalište.
Kazao je da na parlamentarnim izborima taj nesrazmjer ne igra neku veliku ulogu jer se zbrajaju glasovi svih birača, ali da na lokalnim izborima glasovi fiktivnih birača mogu donijeti prevagu, naročito u sredinama kao što su Metković, Vrgorac ili Imotski, ali i u Istočnoj Slavoniji gdje živi srpska nacionalna manjina. Zbog svega toga pokušavaju se srediti birački popisi pa je policija dobila zadatak provjeravati neke sumnjive adrese na kojima je prijavljen nerazuman broj stanara.
Ipak, problem oko tih prijava nije baš tako jednostavan i ne radi se uvijek o fiktivnim prijavama radi stjecanja nekih nepripadajućih prava. Najbolji primjer je Metković čije se ulice i kuće nastavljaju u Hercegovinu. Uzmimo samo Doljane i Gabela Polje čiji stanovnici žive u BiH, ali većinom rade u Metkoviću, dakle, u Hrvatskoj u kojoj i plaćaju porez, djeca im pohađaju metkovske škole te po svemu tome pripadaju Metkoviću. Prema starome zakonu svi su se oni morali fiktivno prijaviti u Metkoviću. Mnogi iz Hercegovine pokupovali su u Metkoviću stanove i na te adrese kao hrvatski državljani prijavili svoje obitelji. O tome je govorio Nikola Oršulić.
Božo Petrov je ustvrdio da postoje dvije kategorije „fiktivaca“. Jedni su oni koji praktički žive u Metkoviću, iako s druge strane granice, te oni koji su u Metkoviću prijavljeni kako bi mogli ostvariti pravo na rad. Tu se ponajprije misli na stolačka naselja Bobanovo i Šuškovo. Petrov je rekao kako se u svojoj praksi susreo s dosta tih ljudi i da potpuno razumije njihove egzistencijalne probleme, ali da postoje drugi načini da se tim ljudima pomogne.
Predstavnica MUP-a gđa Zekić Marinović rekla je da prema novome zakonu više nije važno imati prebivalište (vodila se i mala raspravo oko termina prebivalište/boravište) u RH kako bi se moglo ostvariti pravo na rad. To imaju svi državljani Republike Hrvatske bez obzira gdje živjeli.
Ivan Šušnjar s portala Poskok.info rekao je da se u praksi događa diskriminacija hrvatskih državljana koji žive u BiH, a rade u Hrvatskoj u kojoj i plaćaju porez. Zapitao se kako to da se prema Srbima u Podunavlju postupilo drukčije te da tamo nema provjera prebivališta. Šušnjar ne misli da netko tko živi u BiH treba odlučivati o tome tko će biti gradonačelnik u nekom hrvatskome gradu. Iznio je jedan paradoks. Mnogi u Hrvatskoj misle kako financiraju socijalna prava Hrvata u BiH, što je istina, ali ne znaju da Hrvati u BiH (temeljem svojih poreznih davanja) financiraju mnoge Srbe koji fiktivno žive u Hrvatskoj, a stvarno u Bosni i Hercegovini. Primjer diskriminacije je i taj da Hrvat iz BiH koji radi u Hrvatskoj toj državi uplaćuje sve doprinose i poreze, dok Muslimani i Srbi iz BiH koji rade u Hrvatskoj u Bosnu i Hercegovinu odnose cijelu bruto plaću i tamo plaćaju poreze i doprinose.
Tijekom večeri posjetitelji su sudionicima rasprave uputili mnoga pitanja koja bi se mogla svesti na to da predlagatelj Zakona o prebivalištu (a samim time i o pravu glasa) nije posjetio Metković i slične gradove te na terenu ocijenio koliko je Zakon dobar i provediv u praksi. No, nije to jedini takav slučaj.