Bivši borac Islamske države Kasvara (promijenjeno ime) pridružio se terorističkoj organizaciji kada je imao 14 godina.
“Mi smo bili grupa ‘čistača’. Čišćenje je značilo prerezati grkljan onima koji pripadaju drugoj strani i koji se kriju”, rekao je tinejdžer iz Rake, a potom dodao:
“Jednom muškarcu iz mog kraja (ID) je odsjekla glavu zbog mene. Ljudima su odsijecali ruke zbog mene”.
Od početka građanskog rata u Siriji oružane grupe koriste djecu vojnike u borbama. Vjeruje se da je ID regrutovala oko 2.000 djece. Nazivaju ih “ašbal al hilafa”, što u prevodu znači “lavlja mladunčad kalifata”.
Da li su opasnost?
Kasvara, koji sada ima 16 godina, pobjegao je nakon što su ga seksualno napali i trenutno živi u Grčkoj, prenosi “Al Džazira”.
Kao i Kasvara, popriličan broj dječaka bivših vojnika ID pobjegao je u Evropu, gdje žive u anonimnosti. Uzimajući u obzir da Islamska država ubrzano gubi uporište u Iraku i Siriji, sve veći broj djece vojnika moraće da napusti svoje pozicije, što izaziva zabrinutost, jer se mnogi pitaju hoće li oni predstavljati opasnost u budućnosti.
Mia Blum profesor na Državnom univerzitetu Džordžija piše knjigu o djeci u “terorističkim” organizacijama. Ona kaže da odgovor na gore postavljeno pitanje zavisi od toga na koji način su ta djeca uključena u ID.
“Mnogo tog zavisi od načina na koji su djeca postala uključena. Postoji čitav spektar – od namamljivanja, do direktne prisile. Neka djeca u sirotištima i bolnicama u Siriji i Iraku su samo uzeta. Neke su predali roditelji. Neki su se pridružili ID, da bi njihove porodice mogle zadržati svoje kuće i bonove za hranu. Mi znamo da je ID koristio određene tehnike da privuče djecu. Organizovali su manifestacije i dijelili besplatne slatkiše”, kaže Mia Blum.
Ona dodaje da je teroristima bilo lako da privuku djecu jer su stvorili utisak kao da je to poželjna organizacija za dječake.
“Ili bi dječaci vojnici marširali ulicom u novim uniformama da bi im se druga djeca divila i poželjela biti poput njih. Ove organizacije su stvorile takvu atmosferu da izgleda da je rijetka i poželjna stvar biti dječak vojnik. Djeca stranih boraca imala su drugi vid pristupa. Za takvu djecu čiji su maternji jezici engleski ili francuski postojale su različite škole”, dodaje Blumova.
Išmael Beah se kao tinejdžer borio u građanskom ratu u Sijera Leoneu 1990-ih i sada je autor i UNICEF-ov aktivista koji se bori za djecu pogođenu ratom.
On nije bio prisiljen da postane vojnik kao neka druga djeca.
“Okolnosti su me nagnale da odem u bazu vojske Sijera Leonea da se prijavim. Izgubio sam porodicu, dom i sve što sam poznavao kao dijete. Vojska je bila najsigurnije mjesto za otići, da se zaštitiš od onog što se dešavalo u državi. U vojsci niste imali drugog izbora, morali ste se boriti. Morali ste se boriti za municiju, morali ste se boriti za hranu. Ubijanje je postalo kao disanje. Niste o tome ni razmišljali. Nakon više od dvije godine, kada sam imao gotovo 16 godina, moj poručnik me predao UNICEF-u. Na početku, uopšte nisam bio sretan. Bio sam se navikao na rat. Vojska je postala moja nova porodica. To je bilo sve što sam znao i što sam mislio da će moj život biti”, započinje Išmael svoju priču.
On kaže da mu je bilo potrebno vrijeme kako bi se ta osjećanja promijenila.
“Proveo sam osam mjeseci u centru za reintegraciju. Razlika je bila u tome što je osoblje koje je radilo u centru gledalo na nas kao na djecu, a ne kao na vojnike. Osim toga, dobio sam priliku da idem u školu i da od mene nešto bude. Otkrio sam da posjedujem inteligenciju, koju mogu koristiti za druge stvari, a ne samo za rat. Kasnije sam studirao političke nauke i radio mnogo stvari za koje nisam mislio da sam sposoban. To je formiralo okolinu u kojoj sam mogao kreirati nove uspomene da nadjačaju moju traumu. Možete se vratiti iz rata i možete se oporaviti, ali ako samo sjedite po cijeli dan i ništa se u vašem životu ne dešava, rat će vas vjerovatno progoniti”, dodaje on.
Veliku ulogu u njegovu reintegraciju odigrala je zajednica.
“Oni su morali naučiti da ponovo vjeruju u nas. Dječak koji je bio vojnik često kreira očekivanje da ako je jednom bio nasilan, uvijek će biti nasilan”, kaže Beah.
Mia Blum ističe da opasnost od povratka nasilju uvijek postoji, kako kod odraslih tako i kod djece.
“Radili smo istraživanje u Pakistanu, u kojem su učestvovala djeca koja su bila uključena u djelovanje talibana. Ova djeca su dostigla obrazovni nivo za svoju dob. Stručno su osposobljeni da bi mogli potražiti posao. I ponovo su prošli vjersko obrazovanje, jer je islam o kojem su ova djeca učila bio potpuno iskrivljen. Zajednice su prihvatile ovu djecu i posvetile im mnogo pažnje. Ovaj pristup je bio uspješan i neka od djece ponovo su postala normalna. Dakle, postoji mogućnost sretnog kraja”, kaže Blumova i dodaje:
“Ako su članovi porodice takođe bili među talibanima, recidivizam je bio mnogo veći. To je dio gdje situacija s Islamskom državom postaje problematična, jer su roditelji u velikom broju slučajeva svojevoljno predali djecu ID. To se posebno odnosi na strane borce, dakle one koji se vraćaju u Njemačku ili Francusku. Ova djeca su, takođe, izložena većem riziku od vraćanja nasilnom ponašanju, zbog stigme koja se povezuje s ovom grupom. Sve i ako su vas roditelji odveli kada ste imali četiri godine, sve i ako ne podržavate ovu grupu, kada se vratite u evropski grad vi ćete biti doživljeni kao strani element, i to je veoma opasno. Odbacivanje bi ih moglo ponovo gurnuti preko ivice”.
U svojoj ispovijesti Išmael Beah naglašava da je veliki problem u njegovom povratku u zajednicu jeste taj “što su ljudi znali da su njima bile date prilike koje oni nisu dobili”.
“U UNICEF-ovom centru smo imali tekuću vodu, a većina ljudi je nije imala. Imali smo dva obroka dnevno, a većina ljudi nije ni to imala. Tako da je mnogo ljudi pomislilo u sebi: ako se borite u ratu i ubijate ljude, doći će stranci i pružiti vam sve te mogućnosti. Dok smo bili u centru za reintegraciju, zajednica nas je stalno napadala. Ljudi su bacali kamenje na našu zgradu i utrčavali su u naše prostorije kako bi počeli borbu noseći štapove i kamenje. Jasno je bilo da ta reakcija dolazi zbog osjećaja nepravde”, kaže Beah.
On smatra da je potrebno imati holistički pristup iscjeljivanju zajednice.
“Rat je uticao i na dijete koje se nije borilo u ratu, pa tu djecu ne bi trebali tretirati drugačije”, kaže Išmael.
Blumova se nadovezuje i kaže da mladi borci ID koji se vraćaju u Evropu stavljaju veliki teret na države u koje odlaze.
“Imajte na umu da mnoge od ovih država već imaju probleme sa svojim muslimanskim zajednicama kada je u pitanju omogućavanje ovim zajednicama pristupa poslovima, obrazovanju i zdravstvenoj njezi. Zamislite kako bi izopačeno bilo kada ljudi koji se nisu pridružili ID ne bi imali pristup dobrim programima, a borci kada se vrate dobiju sve ove resurse. To bi bila veoma apsurdna situacija”, kaže ona.
Ona kaže da je teško govoriti o razlozima zbog kojih se djeca pridružuju teroristima.
“Za neku djecu koja su se borila za ID mogli bismo reći da im je mozak ispran, ili da ponavljaju ono što im odrasli kažu. Ali, za one koji su imali 16 ili 17 godina kada su se pridružili, puno me je teže uvjeriti da je to bio razlog. Ja pravim razliku između djece koja su bila izložena nasilju i djece koja su učestvovala, odnosno koja su ubijala. Biće puno više izazova pokušati njih reintegrirati. Svi su oni djeca i sve ih treba tretirati kao takve. Ali, ne možemo biti tako slijepi da pretpostavimo da su nevini samo zato što su djeca”, kaže ona.
Beah sa druge strane, govoreći iz iskustva, kaže da su djeci “ispirani mozgovi”.
“Pridružio sam se vojsci kada sam imao 13 godina. Kada ste dijete, vi nećete samo otići na liniju, uzeti pušku i pucati na drugog čovjeka. Moraju vam u određenoj mjeri isprati mozak da biste vjerovali da činite neko dobro. Kada sam bio u vojsci, zaista sam vjerovao da se borim na pravoj strani. Moja porodica je bila ubijena i ja sam se borio da se to ne bi desilo drugoj djeci. To je privuklo neke od nas koji su izgubili sve. Željeli smo da neko plati za to što nam se desilo. Sada, nakon rata, vidim da su ovaj narativ koristile sve grupe koje su regrutovale djecu i više u to ne vjerujem. Ali, da bih funkcionisao kao dijete u tom ludilu, morao sam vjerovati u nešto. Morao sam opravdati to što radim kako bih preživio”, kaže Išmael i zaključuje:
“Sve dok mi neko ne pokaže rat koji su sasvim samostalno počela djeca mlađa od 18 godina, ne mislim da treba suditi djeci, bivšim vojnicima. Djeci koja dolaze iz ID bih rekao da će biti veoma teško. Moraće se suočiti s velikom stigmom. Trebali bi se pobrinuti da imaju snažnu mrežu podrške. Nije lako, potrajaće, ali je moguće”.
wpDiscuz